Kampiranje je počelo idilično, ali uvijek se desi nešto da se stvari zakompliciraju...
Dnevnik cure iz grada

Ako si faca, priznaj i ti što stoji iza idilične slike na Faceu

Bili smo na obiteljskom kampiranju. Cijeli dan smo uživali - kupanje, tatin ulov pečen na roštilju, sjedenje uz logorsku vatricu. I onda kad je trebalo zaspati, naš najmlađi član je počeo urlati...

Na Facebook sam stavila idiličnu sliku s nedavnog obiteljskog kampiranja. Dječica se smiju uz vatru, mi roditelji razdragani. 'Blago vama', 'Kako sretna djeca', 'Koliko toga će imati za pričati u jesen'... brojni prijatelji divili su se našoj obiteljskoj slozi i tome kako avanturistički vodimo djecu u prirodu. A djeca su realno još mala, mlađi je nedavno napunio 4 godine, a curica ima šest.
I bilo nam je lijepo. Ali... Uvijek ima taj ali, zar ne?

Moram vam priznati, nisam slikala sina dok je urlao te večeri kad je trebao zaspati. Ne znam u čemu je štos, ali šator pred spavanje budi najgore kod djece.

Vjerujete mi, i lani smo imali slično iskustvo. Samo je glavna junakinja tad bila starija kćer. Scenarij oba puta vrlo sličan. Cjelodnevno kupanje, pecanje, za večeru tatin ulov pečen na roštilju. Ljubav i sloga.

Idila kraj logorske vatre

I dok smo sjedili kraj logorske vatrice bilo je prekrasno. Svi smo se smijali, bacali drvca i uživali u svojim iskonskim piromanskim nagonima. Krevet u šatoru je bio krasno namješten. Slama ispod, pa jedan podložak, pa drugi,topla deka i još jedna mekana kao najmekši plišanac. Čak sam ponijela i prave velike jastuke od kuće. Ovaj put ne smije biti greške.

I onda se krenemo spremati za spavanje. Ja sam čak oguglala i na to što nisam svježe otuširana i što čeprkam leće iz oka u mraku s prstima opranim vlažnom maramicom. I što stalno ponavljam u glavi gdje sam što spremila ako mi zatreba u mraku.

Foto: Lada Novak Starčević
Kampiranje je počelo idilično, ali uvijek se desi nešto da se stvari zakompliciraju...

A onda avaj. Najmlađem članu odjenem debelu majicu u kojoj mu sigurno ni u zoru neće biti hladno, a on u tom trenu krene zapomagati. Majica je grozna, mrzi ju, nikad nisam tražila od njega ništa gore nego da obuče taj užas. Muž kaže strpljivo, ali autoritativno 'Moraš je obući ako mama tako kaže.' Ja već planiram odustati, ali se sjetim prošloga puta i smrzavanja oko 4 ujutro kad temperatura padne.

Odlučim da ću biti odlučna majka. Nema pogovora sa mnom. Stišćem zube i pokušavam biti čvrsta kao stijena. Moj mali lavić ne odustaje, trga se i bacaka.

Taman kad je prihvatio svoju tužnu sudbinu, ulazimo u šator. Meni se čini kao ugodna duplja. Moje četiri omiljene osobe i naša četiri tanka zida. Toplo je i ugodno kao u majčinoj utrobi. Moj četverogodišnjak, koji se svemu jako veselio još u podne, to tako ne vidi. Kaže da je ovo grozna noć, on bi radije u auto. Sigurno se sjetio da nam Kupa zapravo i nije predaleko od kuće, strahujem. Očekujem da će spomenuti i odlazak kući, no srećom nije. Ja sam već lagano za koncepciju odustajanja od svega, muž kaže potiho 'moramo sad to odguliti jer inače ništa od naših kampiranja ikad'.

Muž i ja obožavamo kampirati

A istina, baš smo oduvijek voljeli kampirati. Kao mladi par noćili smo jednom pet dana na pijesku na Dunavu. Samo mi i golema rijeka. Jedan od najljepših odmora na svijetu. Pa nećemo sad zbog naših malih miljenika sve te užitke prepustiti prošlosti? Ima još toliko mjesta gdje maštam da bi mogli otići. Evo već iduće godine mogli mi na more sa šatorom, uvjerena sam.

Sinko i dalje plače, sad već i starija kćer, koja je ovaj put bila hrabra, lagano pada pod njegov utjecaj. 'Napravite nešto da ON prestane', govori optužujući dok se pokriva s vrećom za spavanje preko glave.

Ja se nadam da nema nikog barem na kilometar udaljenosti jer sve zvuči kao grozno zlostavljanje. Iako, nas troje koji nismo plakali bili smo još uvijek čudesno smireni.

Ja suosjećam sa svojim čedom. Sjećam se uvijek sebe i svojih strahova. Žao mi je što to sve prolazi. Grozno mi je što se osjeća loše. Iako, realno, ništa mu se loše ne događa i sa svojim najbližima je zaštićen.

U tom UŽASNOM šatoru. Ufff. Sad sam već ljuta što smo uopće igdje išli. Najradije bih sav bijes prebacila na muža, koji je zapravo uvijek kod nas glas razuma i većina njegovih postupaka ima smisla. Posebno nakon što prođe najgora bura. Pa se ugrizem na usnice. Potiho počnem psovati. A stvarno nikad ne psujem. Dobro, gotovo nikad.

I na kraju - kao da ništa nije bilo

I onda glava obitelji kaže 'Sad je dosta. Ovo se mora prekinuti. Tko je za da to riješimo na siguran način za minutu'. Priča o batinama, dešifrirala sam brzo njegove riječi. Istina, on nikad nikog nije lupio ni po guzi, ali sad mi zvuči ozbiljno. Sin je i dalje izvan sebe. Kćer kaže 'ja glasam za', ja oštro kažem da sam protiv. Srećom me slušaju.

Već smišljam kako da zgrabim svog miljenika i pobjegnem s njim kući.

I on se tada iznenada smiri, već ga čujemo kako potiho hrče uz pokoji jecaj. Kao da se ništa nije desilo. I svi spavamo mirno i spokojno. Taman da do jutra zaboravimo na sve i opet živimo našu idilu.

Samo znam da više ne vjerujem ničijim fotkama na Faceu. A znate koji su mi najopasniji, oni idilični parovi. Selfie vamo, selfie tamo. Napiši ti dnevnik poslije ako si faca. Izazivam! ;)

Linker
25. studeni 2024 11:50