A zašto ne biste zamijenili uloge i stavili njegovu ljubomoru na test?

Pogledala sam na sat. Bilo je blizu ponoći. Minute su mi postale vječnost. Partner s kojim sam godinama dijelila postelju očito je zaboravio pogledati na sat. Njegova muška prijateljska druženja s izbivanjem od kuće prihvaćala sam pod normalno, dok se termin povratka kući nije počeo pomicati.

Razmišljala sam i o praćenju

Od tada su se u meni namnožili upitnici i preispitivanja njegovih kretanja. Počela sam mu provjeravati poruke u mobitelu, mirisati košulje… čak sam razmišljala o osobnom praćenju. Sumnja je poput plikova iskakala po mojoj koži, pa sam ga kritikom pokušala vratiti sebi. Svakoj ljubavi pod sumnjom vijek trajanja smanjuje se, znala bi mu reći, na što je on vrlo burno reagirao.

- Ako smo ljubavni partneri, nisam zatvorenik niti tvoje vlasništvo, rekao je. Moja je duša slobodna i dok je takva može te samo više, a ne manje voljeti.

- Dakle tako? A ja i moja duša? Mi smo osuđene na čekanje, da nam dođeš ti kad ti prijatelji dosade. Ili prijateljice? Imam prijedlog, dragi. Zamijenimo uloge.

- Čekaj, čekaj…o kakvim ti prijateljicama pričaš? Uvijek isti problem u muško ženskim odnosima. Ljubomora. Srećom, mene je zaobišla ta osobina. Znaš zašto? Jer ti vjerujem.

- Ozbiljno? Ili imaš previše samopouzdanja u sebe, pa misliš da si nezamjenjiv. A da stavimo na testiranje tvoju ljubomoru?

- Zašto bi testirao ono što nemam? Ne namjeravam se igrati sa srećom, izmotavao se. Nama je dobro ovako.

- Je li? Tebi je dobro, ali da bi znao kako je meni, moraš iskusiti. Priuštit ću ti taj osjećaj zbog obostrane koristi. Od idućeg tjedna ja izlazim sa ženskim društvom. I ne pitaj kuda, ni u koliko ću se sati vratiti. Sada ćeš ti čekati mene, zabavljajući se kod kuće kako ti tvoja slobodna duša kaže. Ili ćemo tako ili više nikako.

- To je čista ucjena Doris, zarežao je moj lav čim sam ga zatvorila u kavez.

- Ne mili. To je pravednost. I još nešto. Ja tebi ne vjerujem, pa nemoj ni slučajno kad ja odem u život, otići i ti. Oba moja oka bit će na tvojim leđima, ali nikad nećeš saznati kako.

- Zašto si se tako promijenila? I gdje je nestala tolerancija prema svom voljenom?

- Zato što si me počeo doživljavati kao lutku iz izloga. A hoće li nestati i tvoja tolerancija prema voljenoj kad budeš gledao kroz prozor satima… ne vuci me za jezik, nego radije prihvati dogovor. Ili nemoj.

- Prihvaćam, odgovorio je vrlo svjestan da se ne šalim.

Zanesenost slobodom

Iako sam znala da me Slaven voli, morala sam obuzdati njegovu zanesenost slobodom. Jer i sloboda u sebi nosi određenu odgovornost. Staviti ga pred gotov čin, da bira između mene i prijatelja bio bi izrazito loš potez. Prijateljstva su također dio ljubavi i treba ih njegovati, ali staviti prijateljstvo ispred partnera nije baš pametan izbor. Emotivno zrela osoba zna za što služe prijatelji, a za što partner. Iako i za prijatelje i za partnere vrijedi isto pravilo, danas jesu, sutra ne znači da će biti, ako ni u jednom ni u drugom ne pretjeraš, sačuvati ćeš oboje. Inače dolazi do osjećaja konkurencije.

Meni nisu smetali Slavenovi prijatelji, nego njegov odnos prema njima. Kud oni okom, moj neustrašivi lav skokom. Ništa im nije odbijao, čak i kada sam ja imala itekako vjerodostojno opravdanje da ostane kod kuće. Pitala sam se u čemu je kvaka? Zar se boji njih izgubiti, zar su mu oni potrebniji nego ja? Zato sam ga i prepustila njima, neka se druže, lumpuju i zajedno proživljavaju proživljeno. Ali, kad je moj ljubljeni otišao daleko od obale, a ja postala osoba koja previše često gleda na sat, ne usuđujući ga se nazvati zbog zadirkivanja kako je papučar, znajući kako će me sumnja i ljubomora natjerati da odem iz njegovog života ili njega iz mog, sinula mi je ideja o zamjeni uloga.

Njegovim stopama

Krenula sam njegovim stopama. Ponašala se kao žena čija je duša slobodna, koja nije ničije vlasništvo niti zatvorenica, kako bi on meni govorio. I to sam činila sve češće, baš kao što je i Slaven činio prije zamjene uloga. Povratak kući s pomaknutim terminima uz ispriku kao da pričam Andersenove bajke, po uzoru na mog voljenog. Na njegova pitanja, tko je sve bio, o čemu smo pričali… identično kako bih ja njega nekad pitala, odgovor bi bio preslika nekadašnjeg Slavenovog. Tko bi se svega sjetio… malo ovo, malo ono.

Kad bi parkirala auto pred kućom, primijetila sam kako gleda kroz prozor. Primijetila sam i kako mi provjerava mobitel, kako miriše moje odjevne kombinacije, te kako razmišlja da me osobno prati. Uhvatile čovjeka dvije vrste groznice. Sumnja i ljubomora. Ali, ne kao mene, nego duplo više. Sada je zaista izgledao kao lav u kavezu. Prijatelji su ga i dalje pozivali van. Izgovarao se lošim zdravstvenim stanjem. Nabrojio je valjda sve vrste bolesti kojih se sjetio. Prijatelji su skužili da ih Slaven mulja, pa su polako odustajali. To se moglo lako predvidjeti, ali da će moj voljenko zapustiti tako čvrsto prijateljstvo vjerojatno ni Pitija ne bi s takvom preciznošću predvidjela. Ovo je dokaz kako sumnja i ljubomora mogu postati vezivno tkivo koje će neke povezati, a neke razdvojiti.

Dok smo ispijali jutarnju kavu, Slaven me zagrlio i rekao:

- Nemoj me ostaviti, molim te.

Uzvratila sam mu zagrljaj kao potvrdu ostanka. Lutka iz izloga ponovno je postala nezamjenjivom ženom.