A što ako nikad nećemo biti onoliko sretni koliko mislimo da trebamo biti?

Uspoređivanje je majka svih zajeba i svi to znamo no opet, (skoro) svi barem ponekad uspoređujemo sebe i svoje živote s drugima. Bilo da se radi o (ne)uspjesima, izgledu, novcu ili karijeri, usporedba nam, nevezano u kojoj smo fazi u životu, jesmo li u minusu ili u plusu, dođe prirodno.

Zavidimo i maštamo o bajci

Nikad kao sad nismo imali tolik uvid u tuđe živote i toliko dostupan. Isto tako, nikad kao sad nismo bili okruženi toliko fabriciranim slikama nekog ili nečeg. Puno toga što svakodnevno gledamo jest lažno, namješteno i uljepšano. Možda je bolje i ne znati stvarnu brojku. I iako znamo da je to mali djelić nekog ili nečeg i da je i takav mali dio podložan manipulaciji i krivoj interpretaciji kad nas udari život onako kako zna bude nam teško jer eto, nemam takav auto, stan, izgled, karijeru ili brak.

Svjesni činjenice da je život jedno, a društvene mreže i ino nešto sasvim drugo ponekad pogled na taj ekran baš zapeče, a mozak ode u spiralu uspoređivanja. Neke od nas povuče više, neke manje no težnja ka tim nametnutim idealima bude neizbježna. Isto kao neka u časopisima i na televiziji no danas je, rekla bih, drugačije jer ti stvarne ljude vidiš, kad, gdje i koliko želiš. Neupitno je da su stvarni, upitno je samo koliko su stvarni ti djelići života koji dijele s nama gledateljima. Bivamo okruženi režiserima pa naposljetku i sami postanemo isto to. Biramo što ćemo i kada učiniti javnim kako bi slika o nama bila ljepša i privlačnija. Udamo se, objavimo to, zatim jedno godinu dana skoro svaki put kad zagusti objavimo neku fotku s pira ili barem njome obilježimo neki datum, godišnjicu, Valentinovo… Imam ne jednu takvu osobu na društvenim mrežama i ne jednom sam samu sebe ulovila u mislima kako im je lijepo i kako su sretni i „ajme, i ja bih to isto tako!“ pa onda počnem samu sebe kriviti za nešto i preispitivati neke svoje odluke.

Privatni album

Dok me misli odvedu u najcrniju spiralu umislim si da sam puno nesretnija nego što jesam. Shvatim što mi je mozak napravio, saberem se i krenem dalje jer moj je životni put moj i nije za usporedbu s drugima o kojima znam samo ono što mi oni pokažu, u svojim uvjetima i pravilima, na društvenim mrežama. Kako prođe vrijeme od tih mojih spiralnih misli znalo mi se dogoditi da od te iste osobe čije fotografije sam čeznutljivo gledala saznajem da se, primjerice, rastaju ili da imaju probleme kakve ne bih ni u svojim najtamnijim snovima mogla zamisliti. Shvatim tako da sve ono što se prezentira kao bajka, s naglaskom da se baš tako sustavno gradi slika, nije ne bajka nego ni blizu tome. Iza toga stoji stvaran život, a mi zavidimo i maštamo o bajci jer su nas tako istrenirali. Na internetsko platno se redovito oslikava (čast rijetkim iznimkama) nedostižan ideal sreće i života kojem nesvjesno težimo jer mi smo ti koji plaćamo da bismo gledali tu svakodnevnu izložbu. I ne mogu se oteti dojmu, a možda bih mogla i krenuti ispitivati, jesmo li zaboravili biti sretni s onime što imamo? Znamo li uopće biti sretni ili stalno čekamo tu sreću jer „nije još trenutak“, „ima još posla“, „još trebam ovo ili ono“?

A pitanje koje me najviše muči jest: „A što ako nikad nećemo biti toliko sretni koliko mislimo da su drugi s kojima se uspoređujemo?“

Je li onda nastupa naše potpuno razočaranje ne postignuvši to nešto ili grabimo dalje kako bismo to dosegli? Što ako ni na toj ciljnoj ravnini ne osjetimo tu sreću koju smo očekivali?

Što ako sami uopće ne znamo kako se sreća osjeti?

Puno je tu pitanja, a jako malo odgovora. Na kraju dana, važno je da si u miru sam sa sobom, a za mene to jest sreća. Možda ne ona koju prezentiraju, možda ne ona euforična ili nekome zanimljiva, i moguće da je mnogima sa strane čudno kako netko može biti sretan bez svega s liste. Sreća ne bi trebala biti nametnuta, instagramična i nešto zbog čega ćemo se putem izgubiti već pronaći.

Do idućeg puta, probajte pronaći sreću u onome što imate vi, a ne drugi.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.