Svi koji pate od anksioznosti zapravo samo žele jednu stvar!

Svi koji pate od anksioznosti zapravo samo teže tome da zadovolje osnovnu ljudsku potrebu za sigurnošću. A naš se mozak ne voli šaliti, njemu je cilj da zadovolji potrebu, a ne da nas vidi sretne i nasmijane, zato će je pokušati zadovoljiti i na nezdrave ili nama ne toliko drage načine. Pokušat će zadovoljiti potrebu za sigurnošću tražeći prečace do nje (to je ono tzv. "overtinkanje" koliko god nama to bilo bolno) ili potrebu za bliskošću tražeći konflikte ili kontrolu. Nelogično i nepraktično, zar ne?!

Čovjek svaki dan, svaku minutu traži jamstvo da će izbjeći bol i naći zadovoljstvo, mnogi ne znaju kako se domoći te sigurnosti i zbog toga se osjećaju bespomoćno. Kako da te nadmudrim, živote moj? Tako što ću smisliti sva rješenja unaprijed, prije nego što mi uopće postaviš pitanje. I ponekad nas to uplete u začarani krug sve do paničnog napadaja. To je velika količina energije s kojom ne znamo što bismo - tresemo se, plačemo, drhtimo, srce nam jako tuče. Čisto praktično, ljudi koji pate od anksioznosti trebali bi za početak usvojiti neke korisne navike - najprije kako bi se i ovaj fiziološki dio, koji je kod anksioznosti vrlo istaknut, malo regulirao. Kardio vježbe poput trčanja i skakanja zaista pomažu, spuštaju kortizol i preusmjeravaju ovu kaotičnu energiju. Pomaže i meditacija, tehnike opuštanja, bliski odnosi s partnerom, prijateljima, dodiri, smijanje. Jako je bitno i puno sna, jer jedino nam spavanje donosi malo odmora od brige, otpuštaju se svi otpori koje imamo prema budućnosti, što je suprotno od anksioznosti. Jako je korisno pisati listu svojih trenutnih emocija. Bez osuđivanja, cenzure i političke korektnosti napišite sve brige i misli koje izlaze iz vas, što je brže moguće - to će izgledati ponekad bizarno, vulgarno i kaotično, ali to treba izaći, to su naše misli, nemaju same po sebi nikakvu moć. Neki mi ljudi kažu da im pisanje te liste pomaže više od psihoterapije, stoga - probajte! Dišite s udahom od deset sekundi pa zadržite dah desetak sekundi prije izdaha, ponovite desetak puta. Na početku vam može biti iritantno, ali zaista smiruje. Učinite što treba da biste se osjećali bolje, neka to za početak bude vaša konstantna briga o sebi i ljubav prema sebi. Ne morate se prisiljavati na sve u danima kad ste anksiozni. Ionako je ono što drugi traže od vas većinom njihova projekcija. Ne morate je cijelu progutati bez žvakanja.

Iz kakve obitelji dolazimo

Postoje izuzetno anksiozne obitelji i ne treba nam transgeneracijsko stablo kako bismo shvatili da su nam na leđa natovareni mnogi strahovi. Pogledajte svoje roditelje kako se nose s problemima, kako voze automobil, kakve su njihove izjave o važnim pitanjima ili čak trivijalnim stvarima - ako ne opereš ruke, razboljet ćeš se; kako ćeš se zaposliti s tim fakultetom; drugi će bolje, oni imaju vezu, novac itd.; noćni klubovi su opasni; ne smiješ proći s četiri, oni s boljim prosjekom oduzet će ti mjesto; s takvim izgledom se nećeš udati; pazi se, past ćeš!; pazi se, poginut ćeš!; pazi se, muškarci lažu!; pazi se, djevojke će te iskoristiti; autobusi smrde i puni su zaraze... "Imam 14 godina i nikad ne zovem mamu kad mi se događa nešto loše", kaže jedna djevojka: "Samo mi treba da mi na to loše još i ona počne kukati pa da mi bude još gore. Njoj je sve strašno i strašnije nego što jest, ona je prava tvornica strahovanja..." Često to djeca zaključe vrlo rano. Mi odrasli se onda pitamo - zašto mi se ne povjerava kad zna da sam uvijek tu za nju ili njega.

Što mi tjeskoba poručuje

Anksioznost ne treba tek tako odbaciti. Riješiti se simptoma svakako, ali treba ispitati i njezinu svrhu. To je zapravo poruka iz onog što nam nije svjesno u svjesno. Poruka da ne želimo ići nekim putem, ili da želimo, ali se bojimo kako bi se to moglo odraziti na druge i nas, ili ako je dobro za nas, je li dobro za druge, ili da nam trenutna situacija nikako ne odgovara, a bojimo se krenuti u drugom smjeru… Pitajte svoju anksioznost - Što si mi došla reći? Zašto baš sada? Od čega me štitiš? Na što sam te navela da pomisliš kako bi mi moglo biti teško? Ako se riješimo anksioznosti, riješit ćemo se i svjesnosti o tome da nešto trebamo promijeniti. Ako bježimo od nje, postaje gore, stvara dodatnu anksioznost. Ponekad me pitaju - a što vam to znači ostati u kontaktu sa svojom anksioznošću, sjediti polovicu dana u sobi i plakati? Ne, nikako. Ali znači da ne moramo pobjeći. Možemo sebi priznati da smo anksiozni i da se nešto događa, pokušati doznati što je ispod površine. Što kronično anksiozni ljudi navode kao svoje najveće strahove? Generalno rečeno, strah od nadolazećega. Npr. bojim se sljedećeg tjedna. To može biti jako preplavljujuće, oduzima ljudima energiju, volju da poduzmu nešto i budu efikasni. Kako se nositi s tim? Jedan način je raditi stvari od kojih ćemo se osjećati malo bolje - možda kava s prijateljima, šetnja, serija, nešto za što možda nema plana i vremena, ali takve aktivnosti treba ubaciti svjesno, poneku svaki dan. A drugi način, vrlo djelotvoran dugoročno, jest odgovoriti sebi čega se to bojim, gdje su dokazi da je to zaista tako strašno i da će se zaista tako dogoditi, ja sada i ovdje reagiram na misao, a ne na stvarnu situaciju. Misao da će to biti tako kako se bojim da će biti izaziva mi paniku, ne stvarni događaj jer se on još nije zbio. Anksioznost je velik problem današnjice jer je naš prirodni biološki odgovor takav da daje signale kad smo u opasnosti. Naravno da ćemo ustuknuti kad dotaknemo nešto vrelo ili kad automobil ide na nas, kao nekada kad su naši prapreci bježali od tigra i vatre ili se odlučili boriti s njima. Samo danas nas više ne napada tigar, ali osjećamo i dalje strah koji će davati odgovor u smjeru borbe ili bijega. Kao i u toj priči s tigrom, reakcije su biološki iste, pale se alarmi. To se događa kad ne možemo platiti račune, kad se vozimo avionom, kad nam se netko obrati ili pomislimo nešto negativno, to je ta panika ili "stres" koji nam je svima poznat. To ne utječe na nas samo emocionalno nego i na intelektualne sposobnosti, ostavlja trag na imunosnom sustavu, tjelesnoj težini, utječe na ostale mentalne bolesti.

Naučite prihvaćati nesigurnost

Važno je da osoba koja se nosi s anksioznošću obrati pozornost na strukturiranje svog dana i okruženja. Možemo mi biti divna, zdrava biljčica kojoj klorofil odlično funkcionira, no ako nema svjetla i ako se ne zalijeva, ona takva zdrava postaje bolesna, nefunkcionalna i na kraju uvene. Dakle, ako već želimo nešto kontrolirati, kontrolirajmo kako ćemo se ophoditi s negativnim mislima, anksioznošću i rutinama. To jest pod našom kontrolom u najvećem dijelu. Pritom moramo paziti da smo nježni prema sebi, jer život to ponekad nije. I nije nam to ni obećao. Život ima pravo biti kaotičan i težak, tko smo mi da ga ispravljamo. Ali, mi možemo regulirati sebe i svoje postupke. Ako se bojimo izlaziti sami, neće biti nježno prema sebi natjeramo li se na junaštvo i izađemo sami negdje u gužvu. Ali kad nam zaista postane dosta što nas taj strah onemogućava u onome što bismo htjeli, npr. otići na koncert ili čak na predavanje, tada je možda vrijeme da učinimo neki mali korak. Bitno je da vam prije spavanja fokus nikako ne bude na brigama.

Djevojka mi priča da se probudila u tri ujutro brinući se kako će i što raditi kad završi fakultet i hoće li ostati sama - velika pitanja i za najveće filozofe, smije se, "zašto sam pomislila da to mogu riješiti sad u dobi od 20 godina u tri ujutro?!" Prije spavanja treba se potruditi da ne budemo u nekom preozbiljnom radu, bilo bi dobro grliti se s nekim, gledati nešto smiješno, igrati neke društvene igre i smijati se, pisati zahvalnosti pa i brige - ako će one ostati na papiru. Ono oko čega se trebamo potruditi, sami ili s terapeutom, jest naučiti polako prihvaćati nesigurnost, ne tražiti rješenje za nju. Nema rješenja za pitanje što će biti sa mnom za pet godina koliko god se mi trudili da ga se domognemo. Nije problem sam događaj koji se može dogoditi, patnju nam uzrokuje snažna zapovijed da se "takvo što nipošto ne smije dogoditi", to stvara anksioznost. Zdravije bi bilo - može se dogoditi, ali moći ću i s tim, nego ni slučajno se ne smije dogoditi određeni scenarij. Jer ne bojimo se mi nepoznatog - zašto bismo ga se bojali ako je zaista nepoznato, mi se bojimo značenja i projekcija koje mu pripisujemo - past ću ispit, a to za mene znači…, ostavit će me partner, a to za mene znači… Budite znatiželjni s ovim, probajte do kraja, kako je biti otvoren za mogućnosti? Što je najgore što se može dogoditi? Gdje su nam dokazi da će to na nas imati baš takav utjecaj kakvog se pribojavamo? Može li imati neki drukčiji ishod? Postoje li ljudi kojima je dobro, a da su prošli ovo što ja sada prolazim?

Armela Gradac, prof., savjetodavni terapeut za djecu i adolescente