SHUTTERSTOCK
psihogena potreba

Možemo li preživjeti bez ljubavi?

Kako god se mi mijenjali, potreba za ljubavi je stalna i zapravo nikad ne prestaje. Kreće s potrebom za roditeljskom ljubavi, a kasnije ju zamjenjuje ona partnerska...

Piše: Armela Gradac, prof., savjetodavni terapeut za djecu i adolescente

Nismo svjesni uvijek, no možemo osjetiti da je sve što činimo ili odbijamo činiti motivirano time da se nekako zadovolji potreba za ljubavi. Uvijek. Ne mora biti na zdrav način, ne mora biti na prikladan način, može biti na način koji je nekada davno odlično funkcionirao, a danas je potpuno neprimjeren…, ali ponavljat ćemo dok potrebu ne zadovoljimo. Naš limbički ili drevni mozak nastao je davno i ima veliku snagu. Mi ćemo registrirati pojavu, no do "onog iza" najčešće ne možemo doprijeti ili nam nije dostupno, pa se primjerice psihoterapijom nastojimo tome približiti. Kako god se mi mijenjali, potreba za ljubavi je stalna i nikad ne prestaje. Kreće s potrebom za roditeljskom ljubavi, a kasnije ju zamjenjuje ona partnerska. Iako postoji puno vrsta ljubavi, ove dvije nas obilježavaju cijeli život. I zašto ljubav kao potreba? Zato što bez nje ne bismo preživjeli, kao što su vrlo konkretno pokazali brojni psihološki i antropološki eksperimenti tijekom povijesti. Ako su osnovne biološke potrebe zadovoljene, a potreba za ljubavi, odnosom drugim ljudskim bićem nije, posljedice su značajne, pa i smrtne. Ako je ljubav potreba, iz nje mogu proizlaziti neke emocije kao što su zahvalnost, intimnost, nježnost, brižnost, odanost. One sve govore o ljubavi - ima li je i kako je prenosimo i primamo. Ljubav je doslovno psihogena potreba. Ona je potrebna ljudskom biću baš kao i hranjive tvari.

LJUBAV PREMA SEBI

Postoji ljubav prema drugome i ljubav prema sebi. Ljubav prema sebi zvuči dosadno, kao prazna fraza, no to je ozbiljan zadatak. Nije uvijek ugodna, zahtijeva dosta odgovornosti. Danas je puno ljudi posvećeno brizi o sebi. Oni će se uređivati, trenirati, zdravo se hraniti, priuštiti si opuštajuće kupke, ići na redovite liječničke kontrole, no vole li oni sebe? Ne znam, ljudi uglavnom rijetko vole sebe. Briga prema sebi i ljubav prema sebi dvije su različite stvari. Ne postoji osoba koja voli sebe, a o sebi se ne brine, ali mnoge koje se brinu o sebi, sebe čak i preziru. Ako bi postojalo jedno jedino pitanje koje bi nam pomoglo da naučimo voljeti sebe, to bi moglo biti ono koje ćemo si postavljati svakog dana i svaki put kad želimo donijeti odluku, kad želimo krenuti u akciju ili se povući iz nečega, kad patimo i kad smo bespomoćni, a to je - što bi sada učinila osoba koja voli sebe? A onda treba imati i malo hrabrosti da se postupi prema tom odgovoru. A hrabrost ne mora biti ludost, dovoljno je da ide u smjeru nečega što nije preživljavanje već život. Katkad će odgovor biti da se odmorimo, a katkad da očistimo kuću ili počnemo učiti, u svakom slučaju osjetit ćemo olakšanje uz takvu odluku. Kako uopće znamo da se ne volimo? Prvo tako što se ne poznajemo. Ne znamo što želimo, koje su nam potrebe, kako se pobrinuti za njih. Beskrajno se kritiziramo i grdimo, greške su nešto što si ne opraštamo. Ne prihvaćamo da smo mi "procesna" bića, griješimo i griješit ćemo zauvijek. Maltretiramo i svoje tijelo, umorom, alkoholom itd. Vjerujemo da nas nitko ne voli. Bojimo se naplatiti pravu cijenu za svoj rad. Preuzimamo hrpu obaveza - posao, edukacije, treninzi, susreti s prijateljima, sve je to lijepo i imamo dojam da činimo puno za sebe, ispunjavamo dan kvalitetnim stvarima, ali pitajmo se - kažnjavamo li se svim tim pretrpavanjima za nešto? To radimo i svojoj djeci. Sad je vrijeme da uče i upijaju, govorimo sebi, a zapravo im oduzimamo spontanost i priliku da upoznaju sebe. Pritom odugovlačimo sa stvarima koje bi bile dobre za nas. Jer smo, navodno, temeljiti. Prikupljamo informacije, nismo površni, ne želimo da nas preveslaju. A u biti plaćamo mentalnu cijenu svog perfekcionizma. Bilo bi bolje da smo samo krenuli. Tako bismo stekli neko iskustvo. A iskustvo je uvijek vrednije od teorije.

image
SHUTTERSTOCK

OBRAMBENI MEHANIZMI

Postoje ljudi koji ne vole sebe jer su upijali u sebe svu onu ne-ljubav iz djetinjstva i puno je lakše bilo ne voljeti sebe nego se boriti s onima koji te nisu znali voljeti. Postoje i ljudi koji ne mogu zavoljeti sebe jer su činili greške ili donosili pogrešne izbore. U tom bi slučaju voljeti sebe značilo napokon povjerovati sebi da smo naučili lekciju i da više nećemo tako postupati. Zamislite što biste rekli nekome tko je donosio pogrešne izbore - koliko bi trebao patiti, koliku kaznu mora ispaštati za svoje pogrešku? Ne biste bili tako strogi. Uostalom, često mislimo da je onaj naš najracionalniji dio koji će nam sve objasniti najbolji dio nas, no to je često samo jedan oblik obrambenog mehanizma kojim se opet čuvamo da ostanemo "ispravni", a ne vjerni sebi. shutterstock Od sebe bježimo na razne načine - brinući, pokušavajući tako nadmudriti život, čestim pričanjem o tome što nas muči, pokušavajući tako izbjeći emociju ili tako da budemo korisni, zabavni li produktivni. To su sve poželjne osobine i radnje, no ono pravo nije nam tek tako dostupno. Trebali bismo se ponekad zapitati - ako se brinem, što s tom brigom dobivam, što izbjegavam, što osjećam, što je ispod - nesigurnost ili potreba za bliskošću, ili tuga ili uvjerenje da će drugi znati nešto bolje o meni nego ja sama, ili strah da se zaista unutar sebe ne susretnem s onim čega se bojim. Kad bi se zaista odlučivalo razumom, svi mi kao ljudska vrsta bili bismo vrlo zadovoljni, jer tu znamo što treba činiti… prati ruke, biti pristojan, maknuti se od nečega lošeg za nas i slično. No, srce je ipak vrhovni zapovjednik i tek kad ono stavi potpis, nešto će otići u provedbu. Zato nam često nije jasno zašto se događa ono "sve ja to znam, ali…" Uostalom, što o nama ili nama o odnosu s drugima govori najveću istinu - riječ, djelo ili emocija? Riječ ne znači puno, to svi znamo, iako ju je katkad lijepo čuti. Iako su djela jača od riječi, netko može čak puno činiti za nas, ali da nas ne osluškuje i ne vidi i da čini za nas iz vlastitih potreba i razumijevanja. E, upravo to "usuosjećavanje" ili empatija je ono što će učiniti da se netko osjeća voljenim i viđenim.

UROĐENI SENZORI

Taj empatički dio jako je važan u odnosu roditelja i djeteta. Roditelj se treba što više približavati pravoj slici djeteta, koliko god stvarao vlastitu sliku o njemu. U partnerstvu također netko može činiti za nas divne stvari, a da cijelo vrijeme imamo osjećaj kako nas ne osjeća ili ne sluša i ne vidi. Svi mi imamo urođene senzore za te neverbalne, nevidljive poruke i teško je prevariti sebe da je sve u redu kad senzor kaže da nije. I onda ćemo čuti djecu koja su odrastala u naoko funkcionalnim obiteljima, ali su zapravo odrastala s osjećajem da ih roditelji ne vole. Oni će najprije okriviti sebe da s njima nešto nije kako treba, a kasnije će to tumačiti tako da nisu zadovoljili roditelje pa do faze kad će osjećati da ih roditelj iskorištava za svoje potrebe, ambicije i nadogradnju slike o sebi, a u biti većina toga samo je borba s osjećajem neadekvatnosti na površini, u dubini ostaje da nismo bili viđeni i usuosjećani.

Kako najbrže doći do onog što nas sputava da se upoznamo i zavolimo

Nemojte odbijati promjenu

Primjerice, ako često govorite - sve ja to znam, sve je u redu sa mnom, sve će to vrijeme riješiti, bilo je i gore…, zaslužujete malo bavljenja sobom.

Detektirajte strah

Normalno je da ga osjećate. Obično će zvučati ovako: Nisam još spremna. Mogli bi me odbaciti. Mogla bih ne uspjeti. Samo se sramotim. Previše je to zapetljano. Još ne znam dovoljno. Moglo bi biti skupo. Neću trošiti novce na to. Prije bih umro nego se razveo. Nemam ja tu energiju. Star sam, podstanar sam. Narušit ću si imidž.

Ne odgađajte

Kad djeca odrastu... Kad se vratim s puta... Kad otplatim kredit...

Kad sve ovo primijetite, razmislite iz kojih iskustava te poruke dolaze. Jesu li to sve baš vaša iskustva ili je to nešto "priučeno"? Osvijestite da ste sada odrasli i svoji. Osvijestite da vam rezultat neće dati vjeru u sebe, nego ćete vjerom u sebe doći do rezultata! Prvo probate, povjerujete pa uspijete. Nije moguće obrnuto - čekam da uspijem pa ću povjerovati da mogu.

18. prosinac 2024 00:13