Zoran Salopek je proveo tri godine sam u sobi i sad otkriva što je PPO, čarobna formula za sretniji život

Kako izgleda čovjek koji je na vlastitoj koži pokušao shvatiti što život jest, zašto je ego ipak neprijatelj, je li moguće ugasiti vlastite strahove i jasno spoznati svrhu i smisao svojeg života? Prvo što mi pada na pamet je to da takav čovjek živi negdje u Indiji ili na Tibetu, da ima barem 80 godina i ne jede ništa zadnjih petnaest, nego živi na nekoj razblaženoj ginger vodi.

Zoran Salopek vitalan je muškarac u četrdesetima, izgleda primjerena uspješnom menadžeru koji se uporno penje na društvenoj ljestvici, a to penjanje popraćeno je i financijskom dobiti. Napisao je dvije knjige: Neboder života i Ego, Ljubav, Istina, od kojih se potonja priprema i za stranog izdavača.

Navikli smo na gurue i životne propovjednike kada dolaze iz istočnih zemalja ili iz Amerike, ali da jedan takav živi s nama, tu u Zagrebu, u najmanju je ruku čudno.

BERISLAVA PICEK CROPIX

Zanimljivo pitanje. U životu sam imao mnoge poslovne uloge i kroz njih sam prolazio kako bih stekao što više iskustva. Trenutno sam pisac, spiritualni... što god, netko bi rekao life coach, a sam bih zapravo rekao da me možete nazvati kako želite jer važna je samo istina. Ne vežem se za uloge i titule.

Kada ste odrastali koje ste si uloge namijenili?

Htio sam izaći iz uloge patnika. Dolazim iz obitelji u kojoj je bilo alkoholizma i nasilja i preuzeo sam ulogu žrtve ili ponekad spasitelja. Ego nikad ne dopusti balans pa sam mijenjao te dvije uloge koje su mi služile nekoliko godina. Sada je to iskustvo savladano.

Kada ljudi prolaze teško razdoblje otiđu na psihoterapiju, proučavaju literaturu ili odu na life coach tečaj, kod vas ništa od toga nije slučaj. Kako ste došli do samospoznaje o kojoj danas govorite? Kako je tekao cijeli taj proces?

Prije svega iskustvo ima vrijednost koju ne može imati nešto što smo pročitali ili poslušali. Sve što danas govorim osjetio sam, proživio i preživio na vlastitoj koži. Osvješćivao sam svoja stanja i bivao u njima dok ih ne bih razumio i savladao.

S nekim iskustvima sam se rodio, npr.nikad me nije ponio materijalizam, ali iskustvo bivanja u tišini, bivanja u žrtvi sam itekako proživio i osjetio. Govorim samo o onome što sam doživio, pričam tako o iskustvu oprosta, prihvaćanja, puštanja. Sve nam je to nužno da bismo sazreli kao osobe.

Mnogi ljudi dožive razne stvari, ali to iskustvo ne mogu pretočiti u spoznaju. Kako je to vama uspjelo?

Živimo u dualnom svijetu, onom vanjskom, ali i onom unutarnjem koji je pravi vođa naših života. Naš vanjski život odraz je onoga što živimo u sebi. Kada svjesno idemo u promjene, moramo preuzeti odgovornost i prihvatiti da je za onaj vanjski svijet i događaje u njemu odgovoran nitko drugi do mi sami. Nisam zato doživotno pristao na ulogu žrtve koja mi je data rođenjem u takvoj obitelji. Svaki put kada bih odlučio promijeniti ulogu preuzeo sam odgovornost i znao sam da sam na dobrom putu kada bi me dio okoline počeo kritizirati. Naš ego kao ni onaj ljudi iz naše okoline ne želi promjene. Mi svi duboko u sebi imamo usađen taj strah od promjene. A bez promjene nema spoznaje, a bez spoznaje nema osobnog rasta.

Velike unutarnje promjene kod mene su bile praćene i onim vanjskim; promjenom posla, okruženja. Od svoje obitelji sam se udaljio na pet godina kako bih se mogao spoznati, sazreti i tek onda njima pomoći. Otpadala su tu i neka prijateljstva, navike, ljudi... Imam čarobnu formulu PPO - pusti, prihvati, oprosti - a ako ništa od toga ne ide - otiđi. Svaki strah ima samo jedan lijek: suočiti se i proći kroz to iskustvo kojeg se bojimo. To ne vrijedi za strah od smrti, koji je u korijenu svake anksioznosti.

Strah od smrti možemo jedino suprotstaviti jasnoći.

Kada ovladate sobom dolazite do jasnoće, a za to je potrebno vrijeme. Kao u poslu, nakon 20 godina sve vam je jasno.. tako je isto u životu. To se zove zrelost.

Prije te jasnoće postoji sumnja. Često sumnjamo u sebe, u ishode, u prave izbore?

Egu uvijek treba validacija, potvrda da je dobar ili na dobrom putu. Ipak, taj zadnji pečat da smo dobro i da je sve dobro možemo mi jedino sami sebi dati. Osobno, nisam vjerovao da mogu imati život koji imam, suprugu koja je moja srodna duša, da mogu imati mir i jasnoću. Tek kada sam istinski povjerovao da ja to mogu, otvorio sam vrata svemu tome.

Punih šest mjeseci sam odlazio u šetnje šumom i preispitivao svoju sumnju, svoje namjere i nedoumice kako bih prevladao te dvojbe. Dobio sam jasnoću da mi potvrdu za takav život ne može dati nitko izvana.

Prije velikih promjena i odluka uvijek imamo razdoblje sumnje i neke magle koja donosi tisuću pitanja; je li to moj put, trebam li tako, kuda me to vodi, što ja stvarno želim, a sve to je igra ega koji želi da sve ostane kako je bilo. Međutim, ustrajnost na našim ciljevima to maglu rastjeruje. Zato se uvijek ističe kako je važno ustrajati.

Ego se voli boriti, a ljubav uvijek pušta. Zato treba pustiti sumnje, magle i dvojbe. Nakon toga i nakon ustrajnosti uvijek dođe spoznaja. Meni su sva iskustva bila jako važna. Htio sam voziti Lamborghini, ali sam nakon par krugova shvatio da to nije za mene. Otišao sam u Las Vegas i tamo igrao poker.

Vrlo otvoreno govorite o svojem životu, o kockanju, obiteljskom alkoholizmu, o svemu što vas je snašlo. Ljudi običnu život provedu u skrivanju svojih slabosti, a vi ih servirate u prvoj rečenici?!

Meni je ovaj život dat da pomažem drugima. Ne mogu pomoći drugima ako ne pokažem svoje slabosti i ne svjedočim svemu osobno. Danas teško dolazimo do balansa, a ključ je u balansu. Istok je u duhovnosti, zapad u materijalnom, a sreća je u balansu jednog i drugog. To vrijedi za sve sfere života. Nema hrabrosti bez straha, nema ljubavi bez mržnje i tako redom. Treba sve iskusiti kako bismo bili u balansu.

Nema krivih i pravih odluka, one se pretaču u iskustvo, a iskustvo u spoznaju.

Sve što danas jesmo, rezultat je nekih bivših događaja i u tom smislu kakvi događaji god bili oni su nam nečemu poslužili.

Ego, ljubav, istina, to je naziv moje knjige, ali i mog životnog mota. Ljudi danas olako etiketiraju, osuđuju, prosuđuju druge, ali nitko ne zna u kojoj fazi osobnog rasta i sazrijevanja je onaj drugi i koje iskustvo njemu treba do vlastite spoznaje. Kada imate tu jasnoću onda više ne osuđujete, nego razumijete.

Svakako se ne činite kao osoba koja će ustuknuti pred izazovom, najblaže rečeno, ali ono što jest vaš stvarni izazov je pustiti i prepustiti. Naučili ste kontrolirati, sada je izazov naučiti pustiti. Radim s mnogim menadžerima koji imaju problem u poslu - prepustiti poslove niže rangiranim suradnicima. To je jako veliki problem. Ego želi sve kontrolirati.

Ja sam prodao vlastitu tvrtku kako bih naučio pustiti. Trebalo mi je pune tri godine da naučim oprostiti vlastitom ocu, što je jedan oblik puštanja, a da nisam to pustio nikada ne bih poslovno uspio. Jedno je neodvojivo od drugog. Svi želimo biti mršavi, zgodni, bogati, uspješni, ali nitko ne razumije da su to posljedice.

Uzroci leže u našim strahovima koji se manifestiraju kroz sedam oblika ega: sebičnost, naše potrebe, zamjeranja, odugovlačenja, sumnje, iluzije i vezivanja (uvjerenja).

Sve to nas kroz prevladavanje uči novim vještinama: oprostu, prihvaćanju, prihvaćanju sebe, nesebičnosti, ljubavi..

Kako odrastao uspješan muškarac, menadžer može išta pustiti? Pa sve što ima je kontrola!

Ali nema duhovni mir. Netko ga niti ne traži ili se toga kasno sjeti. Ja sve što imam sam stekao puštanjem koje me vodilo vjeri u život. Vjera u život da će ishod uvijek biti dobar, ako ja postupim ispravno. Bio sam jedini obiteljski nasljednik, ali polovicu nasljedstva sam dao drugima, jer sam znao da je to ispravna odluka.

Iz kojeg točno mjesta znate da je to ispravno?

Ulazim u filozofski dio, ali za mene vrlo životan. Mjesto iz kojeg znate je duša. Mi smo preplavljeni osjećajima, a ego je isprepleten s dušom, zato je važno utišati ego kako bismo čuli našu esenciju. Netko će to zvati intuicijom, netko dušom, ali to je ona sama srž nas kao osoba. Intuiciju je teško razlikovati od straha ponekad, ali njezina su uputstva uglavnom neugodna, ona koja svakako želim izbjeći, jer znamo da nisu lagana. Kako bismo znali prepoznati intuiciju, moramo naučiti čitati vlastite signale i prije toga se sresti i proći kroz različite strahove. Borio sam se sa strahom od samoće i onda sam odlučio biti sam, i bio sam sam, samcat dvije godine. U tom sam vremenu osluškivao sebe. Smatram da je upravo to smisao. Razumjeti i spoznati sebe.

Htio sam razumjeti svojeg oca alkoholičara. On je također bio dijete alkoholičara i rekao mi je da je pio jer se osjećao slabo. On je pio iz straha i u tom strahu je bio maleno dijete. Nisam se mogao ljutiti više na nezrelu osobnost mojeg oca. Oprostio sam mu istinski i to je ozdravilo mojeg oca i naš odnos.

Uvijek je do nas. Mene uvijek zanima široka slika života.

Pitanje je: tko sam ja?

To je pitanje svih istočnih mistika. A to je jednostavno. Destruiraj ego i doći ćeš do toga.

Po meni, važno je puno toga iskusiti da shvatimo kako to nije važno, ni status, niti novac, torbice ili automobili.

A što je onda važno? Važna je naša unikatnost, posebnost, naša duša koju onda stavljamo u funkciju pomaganja. U to duboko vjerujem. Mislim da je to moja svrha, a ne prodavanje stanova, vođenje hostela, biznisa ili sve što sam već radio.

Mislim da je važno da ljudi dijele svoja znanja i vještine, da dijele ljubav. To je po meni svrha života. Ona je jedinstvena i različita za ljude, a smisao nam je svima isti. Doći i steći specifično iskustvo. Netko je došao iskusiti patnju, netko slavu, a neki su došli dijeliti svoje spoznaje, jasnoću i ljubav.

To je nesebično, jer svi smo mi uistinu jedno.

A što ako smo zapeli u patnji, žrtvi?

Svatko imaj svoj put i svoju dinamiku sazrijevanja. To ne ovisi o našim godinama, ma kako nelogično zvučalo.

Radost i zrelost povezujete u jednu jednadžbu?

Biti radostan uvijek je najteža stvar na svijetu. Radost uvijek i stalno je gotovo nemoguća, ali ja tvrdim da jest. Radost i zahvalnost ne možeš trenirati. One dolaze kao spoznaja, kao istina. Ne možeš reći ja sam dobro i biti dobro 24/7.

Patnja je dar koji nam služi da se probudimo. Što narcisa tjera da se bavi sobom ako ne iskusi patnju, raspad braka ili nešto slično... Sve posljedice u našem životu imaju svoje duboke uzroke, važno ih je shvatiti, razumjeti, proživjeti i ići dalje.

Tri godine sam bio sam u sobi i proučavao tišinu, oprost, znatiželju i sve što danas govorim rezultat je moje osobne spoznaje, osvješćivanja i rada da ta stanja i emocije shvatim i prebrodim. Malo zahtjevna metoda, ali to je očito bio moj put.

Ako ne igrate nogomet nikada nećete biti dobar nogometaš. Možete pročitati sve knjige o tome, možete gledati tuđu igru, ali sve to vas ne čini nogometašem. Ljudi komentiraju život ili nogomet, ali ga treba osviješteno živjeti. To zovem prihvaćanjem stvarnosti.

Sve svoje ili tuđe greške treba gledati kao rast. Treba ih prihvatiti. Kada to napravite stotinu puta, više se ne možete ljutiti na druge ljude, jer su vam i njihove greške bliske. Razumijete ih, a onda opraštate, a onda u tome rastete, razvijate se i dobivate mir koji više ne ovisi od vanjskih okolnosti. To je igra.

Cijeli sam život tražio mentora za svoje dvojbe, ali nije ga bilo, pa sam metodom pokušaja i pogrešaka morao sam shvatiti igru života.

Danas ne dajem svoje mišljenje o tome što život jest i kako ga živjeti, jer mišljenje je igra ega koji ne želi promjenu. Danas kroz knjigu ili podršku onima koji je trebaju i traže pomažem da shvate svoje istine, svrhe i smisao.