Usamljenost, male mirovine, depresija... Pod hitno nam je potrebna psihoterapija na recept

Blagdani su vrijeme veselja, darivanja, dijeljenja obiteljske i prijateljske sreće, no nažalost oni u mnogima potaknu i stanja koja nisu niti najmanje vesela i sretna. Blagdani nas često odvedu u tamna mjesta naših emocija, vrate nas u ne baš sretna djetinjstva, sjećanja, traume. Hrvatska ne stoji dobro s mentalnim zdravljem svojih građana. Gotovo sedamdeset posto ispitanika recentnog istraživanja osjeća se tužno i potišteno, više od pedeset posto njih osjeća pretjerane strahove ili brige, četrdeset posto ima nisko samopouzdanje i teškoće s koncentracijom, a jednako toliko njih gubi interes za aktivnosti u kojima su prije uživali.

Kako i zašto smo došli do takvih rezultata i zašto se osjećamo loše i depresivno pitala sam Tina Pongraca, predsjednika Hrvatskog saveza za mentalno zdravlje, koji se zalaže da svaki građanin dobije pravo na psihoterapiju i to ne jedan sat mjesečno, kako sada nalaže zakon, već u mjeri u kojoj ta vrsta terapije uistinu i pomaže, a to je jedan sat tjedno.

Podaci pokazuju da je u Hrvatskoj više od pola milijuna ljudi iskusilo depresivne epizode ili stanja? Zabrinjavajuće.

To su podaci Eurostata, ali to pokazuju i naša domaća istraživanja. Postpandemijsko razdoblje je vrlo izazovno za naše građane i mi moramo sve napraviti da im pomognemo da se nose s tim izazovima.

Prema sadašnjem zakonu liječnik nam može osigurati jednu psihoterapiju mjesečno. Je li to dovoljno osobi koja se osjeća loše, usamljeno, izgubljeno?

To je apsolutno nedovoljno. Lijekovi mogu pomoći do jedne razine, ali psihoterapija je nužna u liječenju takvih stanja, a europski i svjetski standard koji pokazuje učinkovitost je jedna terapija tjedno. To su znanstveni dokazi, a na žalost naše zdravstvo zaostaje, jer tu uputnicu naši građani mogu dobiti samo za sat terapije mjesečno. Ljudi se snalaze kako znaju, oni koji mogu platiti- sami potraže pomoć, ali to nije rješenje. Mi moramo kao društvo pomoći tim ljudima.

Kakva je praksa u EU?

Mnoge zemlje su uvele pojačanu brigu za mentalno zdravlje, pa tako učinile psihoterapiju puno dostupniju onima kojima je potrebna. Imam podatke iz baltičkih zemalja gdje su također vrlo aktivne socijalne udruge. Oni su se izborili da ljudi dobivaju vaučere za psihoterapiju pa je ona tako postala puno dostupnija. Suvremena medicina se ne može oslanjati samo na psihofarmake, potreban nam je cjelovit pristup, a to nemamo bez psihoterapije.

Koliko ima sluha za vaše zahtjeve? Ne treba biti veliki ekonomist pa shvatiti da je puno manji trošak izdvojiti pedeset eura za sat psihoterapije iz budžeta HZZO-a, nego pustiti čovjeka na bolovanje, dati mu antidepresive, dodatno ga izolirati tako, pa uz to dođe i neka psihosomatska bolest i trošak bolovanja je višestruko veći od ovih pedeset eura s početka pitanja.

Smatram da ne postoji bolje državno ulaganje od toga. Troškovi bolničke skrbi, lijekova, posljedice potencijalnog suicida su enormni ako se depresija ne liječi na vrijeme. Tome treba dodati cijeli niz nasilnih incidenata koji idu uz netretiranje takvih stanja, a svjedoci smo toga od školske dobi sve do starosti. Sve se to može prevenirati ako ljudi svoje osjećaje, frustracije, strahove mogu izraziti u sigurnoj, podržavajućoj atmosferi psihoterapije. Ljude puno toga muči, imaju agresivne impulse kojima ne znaju ovladati i onda „pucaju“ u obitelji ili na javnom mjestu. Te stvari se prorađuju sa psihoterapeutom vrlo uspješno.

Osim što nije dostupna, čini mi se da sama suština psihoterapije nije baš poznata javnosti. Malo tko točno zna što se na psihoterapiji događa i koji su njezini benefiti.

Malo ljudi zna koje su prednosti takve terapije, iako se naslućuju pozitivni pomaci. Prije pandemije mentalno zdravlje je bilo izolirano u javnosti kao stvar koja se događa manjini, sada je to postala opća tema i velika većina ljudi jasnije artikulira svoje potrebe ili promijenjena stanja. Sada je posve jasno da kroz život možete imati poteškoće u mentalnom zdravlju, kao što je opće prihvaćeno da povremeno imamo teškoće u fizičkom zdravlju. Stigma se polako razgrađuje i tako da i javne osobe govore o takvim stanjima. Pozitivan je primjer Aleksandra Stankovića koji je progovorio o svojoj borbi s depresijom.

Više od 50 posto suicida povezano je s dugotrajnom depresijom?

Upravo taj podatak pokazuje da ako se depresija prepoznaje i liječi na vrijeme može spriječiti suicid. Lani je u Hrvatskoj bilo pet stotina suicida, a da su depresivna stanja tih osoba na vrijeme uočena i liječena, više od polovice je sigurno moglo biti spriječeno.

Od američkih filmova do naše svakodnevice znamo da su blagdani posebno osjetljivo razdoblje za depresivce. Zašto je tome tako?

Psihodinamski gledano, postoji duboka veza blagdana i regresivnih stanja. Što to znači? Nekome će blagdani biti okidač za bakin kolač, a drugome za roditeljske svađe, očeva opijanja, neprorađene traume i stresore koje smo duboko u sebe sakrili. U vrijeme blagdana manje radimo, više smo kod kuće, usamljeni, vraćamo se u emotivna stanja koja su preplavljujuća, od anksioznosti do depresije. To razdoblje je posebno opasno za senzibilne osobe. Povratak u djetinjstvo nije svima ugodno mjesto sjećanja. Važno je ne osjećati krivnju za takva stanja, jer ona su normalna i ljudska. Trauma uvijek ima svoj put i način, kao i vrijeme kada će isplivati. Sve je to odraz naše ljudskosti i humanosti i važno je zato potražiti pomoć u takvim stanjima.

Koliko su naši liječnici opće prakse educirani da takva stanja prepoznaju, pa možda i liječe u samim začecima?

Oni svakako mogu propisati antidepresiv i u startu spriječiti zapadanje u dublja depresivna stanja, što ponekad može doslovno spasiti život nekoj osobi. I onda opet dođemo do istog problema, jer to je sve što oni mogu. Domovi zdravlja nemaju svoje psihoterapeute, njih je vrlo mali broj i u bolničkom sustavu i zapravo pomoć takvom pacijentu staje na tableti antidepresiva. Da ne govorim da su liječnici obiteljske medicine pod takvim stresom da bi i njima u okviru posla trebalo osigurati psihoterapiju.

Hrvatski sustav je omogućio educiranje velikog broja psihoterapeuta koji nisu nužno liječnici ili psiholozi. Vi se zalažete da oni uđu u zdravstveni sustav kao podrška i stručne osobe koje mogu pružiti pomoć onima kojima je potrebna?

Predsjednica Saveza psihoterapijskih udruga Katarina Komarica i ja kao predsjednik Saveza za mentalno zdravlje uputili smo premijeru Andreju Plenkoviću i resornom ministarstvu zahtjev da se psihoterapija učini dostupnom svim osiguranicima i da bude financirana od HZZO-a. Svi privatni psihoterapeuti imaju sasvim dovoljno posla i to nije pomoć njima, upravo suprotno, to je pomoć sustavu i tom istom HZZO-u da prevenira svoje troškove dugotrajnih liječenja. Naravno, to bi prije svega bila pomoć ljudima koje se osjećaju loše, a ne mogu tjedno platiti pedeset eura sat psihoterapije. Ta vrsta usluge mora biti svima jednako dostupna. Tu ne postoji mogućnost malverzacije, jer na tu vrstu terapije neće ići nitko kome nije potrebno. HZZO se hvali dobrim prihodima, pa ja pozivam da dio sredstava odvoje za ovu krucijalnu stvar.

Koliko ima sluha za vaše zahtjeve?

Pun sam optimizma. Saborski zastupnici pokazuju veliki interes, kao i Vlada RH. Naša inicijativa je nadstranačka i tako je i doživljena. Vjerujem u dobar ishod.

Posebno ranjiva skupina su ljudi iznad šezdeset pet godina. Više od četrdeset posto suicida je u toj dobnoj skupini?

To je porazan podatak, čak je broj veći u onima iznad te dobne granice. To je europski problem koji pokazuje opću nebrigu društva prema tim ljudima. Društvo ne cijeni što su ti ljudi cijeli život radili, doprinosili. Društvo je tu palo na testu humanosti i Hrvatska je na čelu te tužne kolone. Nije to samo pitanje niskih mirovina, nego opće brige o toj ranjivoj, slaboj skupini. Usamljenost je također, uz siromaštvo veliki okidač. Neke europske zemlje se jako posvećuju tom problemu, od brige za dostojanstvo tih ljudi, brige za njihovu društvenu interakciju kao i egzistenciju. Ti ljudi se žale na nepravdu, ne snalaze se u novim okolnostima i tu također psihoterapija može puno pomoći. Muškarci su četiri puta brojniji kada je suicid u pitanju, ali žene puno češće pokušavaju suicid. U tome nisu niti mladi pošteđeni. Pandemija je bila veliki okidač i mi se tome moramo ozbiljno posvetiti. Elemente PTSP-a moramo liječiti godinama.

Što mladi kroz školski sustav nauče o svojim emocijama? Učimo li ih išta o tome?

Emocionalna pismenost je suština koju moramo dati djeci. Nevažno je kako bi taj predmet u školama zvali, ali moramo ih naučiti da je briga o mentalnom zdravlju jednako važna kao briga o prehrani, zdravlju zubi ili fizičkom zdravlju. Moramo našu djecu naučiti da je normalno brinuti o tome, da je normalno da nisu svi jednaki, da ne mogu svi jednako izvršavati svoje zadatke i zadaće, da je u redu biti drugačiji.

Zalažete se za Nacionali program prevencije suicida i depresije. Pretpostavljam da on uključuje sve o čemu smo razgovarali?

To bi bio sveobuhvatni program koji bi obvezao hrvatske institucije da krenu u konkretne korake ovoga o čemu smo govorili. Prije svega briga za djecu, mlade i starije. Učinkovita telefonska pomoć koja je dostupna 24/7 za osobe suicidalnih nagona može spasiti desetine života. Sve to je puno jeftinije od nabavke raznim medicinskih pomagala koja su skupo plaćena, a neiskorištena. Stanje je alarmantno. Mi smo u prvoj četvrtini zemalja EU po broju suicida a imamo ispodprosječna europska izdvajanja za brigu o mentalnom zdravlju.

Time smo sve rekli.

Pogledajte video