Trenutak kad sam shvatila da psihoterapija zaista djeluje

Oduvijek me zanimalo kako ljudi funkcioniraju, kako i na temelju čega donose odluke, kako neki lakše podnose život i izazove, a drugi se pred istima slome i nikad više ne sastave.

Zanimalo me zašto i kako ljudi ‘polude‘, kako pređu tu granicu odgovornosti i odlete u neki novi svijet u kojem je sve moguće i dopušteno jer su oboljeli. Puno sam o tome razgovarala i s pokojnim psihijatrom dr. Robertom Torreom. Rekao mi je: „Nemoj romantizirati psihičku bolest, ništa lijepo nema u tome, to su slomljeni ljudi s velikom patnjom.“

Dobro sam zapamtila i njegovu rečenicu koja često citiram: „Život je težak, a ljudi su slabi.“

Da, pomaže

Na psihoterapiju u raznim oblicima idem od kasnih dvadesetih. Neki su mi terapeuti odgovarali, neki mi se nisu svidjeli, neki su rezonirali s mojim načinom funkcioniranja, dok sam se drugih „brzo riješila“.

„Psihoterapija je ljubav bez seksa“, govori mi poznati zagrebački psihijatar dr. Ante Bagarić, dajući time značaj odnosu u kojem mora vladati povjerenje, poštovanje i neka vrsta kompatibilnosti.

Poseban izazov bila mi je edukacija i osobni razvoj u Centru za integrativni razvoj, jer je riječ o tjelesno integriranoj psihoterapiji, koja uz naš kognitivni potencijal uključuje i tijelo, koje od najranije dobi pohranjuje sve naše tuge, frustracije, izdaje, boli.

Stvari sam uvijek rješavala racionalno, mentalno i rekli bi ‘iz glave‘, a onda je u jednadžbu razumijevanja sebe ušlo i tijelo, koje je bilo statično, zamrznuto, zapravo odsječeno. Vratiti se u tijelo, osjetiti emocije i reakcije u tijelu bilo mi je baš teško. Ipak, kroz godine rada, uspijevam u tome.

I zaista, osim našeg mozga i srca, naše tijelo ima veliku mudrost i potencijal.

Pitanje je naravno, kako znam da mi psihoterapija pomaže i u čemu točno?

Dublja poruka

Naučila sam i prihvatila da naboj prema nekoj osobi ne znači da je osoba loša, nego da me je samo podsjetila na neki osjećaj koji je zakopan u meni, a koji je izuzetno neugodan. Danas znam da se to zove transfer i ne odbacujem ljude olako, jer mi se na prvu nisu svidjeli.

Osvijestila sam da ne volim velika okupljanja i događanja jer me vreva i površno čavrljanje umaraju, vraćaju me u osjećaj da nisam viđena, podržana i da me se ne razumije. Nije dakle riječ o ljudima koji me okružuju, nego o mojem osjećaju davno pohranjenom u nesvjesno.

Shvatila sam da sam većinu djetinjstva provela prestravljena ‘velikim‘ ljudima oko sebe, strahom da sam nemoćna i uvjerenjem da je svijet opasno mjesto. Iz toga sam kompenzirala svoju osobnost u glasnu, lidersku, pobjedničku. Danas puno jasnije vidim kada iz mene i mojih reakcija progovara strast i dobra namjera, a kada je riječ o kompenzaciji koja mi služi da me strah opet ne preplavi i vrati u ono dječje mjesto.

Mogla bih tako navoditi primjere do beskraja, ali važan je princip. Narodne mudrosti su baš mudre, pa jedna od njih kaže, kada govoriš o drugome, zapravo pričaš o sebi. I svi se zadržimo na tome kako to nije lijepo, nije pristojno i stane na tome.

Poruka je puno dublja i dio je psihoterapije.

Kada govorimo da je naša kolegica lijena, mi zapravo u njoj vidimo elemente svoje lijenosti ili otpora, i bojimo se tog dijela sebe, ne prihvaćamo taj dio, i onda ga selimo u drugu osobu. Kada nam je partner nasilan, mi smo u ulozi žrtve koja nam je davno nametnuta i sada smo umjesto roditelja koji nam kreiraju taj osjećaj, našli partnera koji nas vraća u emotivno stanje koje nam je poznato. Kada se žalimo na roditelje koji su zahtjevni i stalno nešto traže od nas, mi zapravo pružamo tihi otpor ne udovoljavajući im, jer su cijeli život od nas nešto zahtijevali, uvjetovali, očekivali, što je naravno i dio odgoja.

Tako zapravo, govoreći o ‘manama‘ drugih mi cijelo vrijeme govorimo o svojim nezacijeljenim ili neosviještenim ranama. A svi ih imamo. Nekih smo svjesni, a neke smo duboko zakopali i one vladaju nama bez da mi to uopće znamo, a kamoli razumijemo.

Zato je važno osvijestiti svoje obrasce ponašanja. Razumjeti zašto neke stvari ponavljamo, a nisu nužno dobre za nas.

Razumijevajući sebe postajemo tolerantniji i prema drugima, ne vidimo u svima ugrozu, širimo svoj kapacitet i živimo neki ljepši i ispunjeniji život.

Nema čarobnog štapića i psihoterapija je ormar pun kostura koji se čisti godinama. Nije to lagan put, ali što duže hodate tom stazom to su obrisi i krajolici kroz koje prolazite sve ugodniji, jasniji i u nekom trenutku se u njima počne i uživati.

Odlučite li krenuti tim putem, a imate neke dvojbe, slobodno mi se javite. Pomoći ću vam da nađete svoju stazu.

Isplati se.

Grlim vas,

D.