To je nepravda! Kalimero sindrom zaista postoji te vam vrlo lako može upropastiti život

„ Šef me ozbiljno uzeo na zub. Baš mene. Ne onu živčanu Marijanu koja uvijek kasni, ne niti Ivana jer oni su si frendači, nego baš mene. A pazi, ja jučer luda od svega. Sin pao na nogometu, vozim ga u bolnicu na šivanje, doma nema ručka, svekrva me zove za neke domaće piliće, pa ja više ne mogu. Sve na moja leđa i tako stalno. Pucam po šavovima. Je l‘ ti mene uopće slušaš, ma kome ja pričam...?!“, čujem u daljini glas svoje prijateljice.

U pravu je, misli mi lutaju. Svaka kava s njom pretvori se u beskrajnu žalopojku o nepravednosti života, manjku sreće, o ljudima koji su se urotili baš protiv nje. Muči me dilema trebam li joj na to ukazati ili samo odslušati monolog u kojem ništa ne valja i nema veselja ni za koga. Posebno ne za nju. Odlučujem odšutjeti, jer za savjet me ionako nije pitala.

Žrtva se ne rađa

Ta jutarnja kava mučila me je ostatak dana. U kojim situacijama sebe vidim kao žrtvu. Jesam li i ja osoba koja se stalno žali na ljude i svijet oko sebe?

Žrtva se ne rađa, žrtvom se postaje kroz odrastanje u vlastitoj obitelji. Ako kao malo dijete svijet doživljavamo kao nepravedno mjesto taj ćemo obrazac ponijeti u život i vrlo teško iz njega izaći. Bilo koji oblik zlostavljanja, zanemarivanja, nepravednosti postupaka vlastitih roditelja ili uže obitelji mogu biti ‘dobra‘ podloga da na vlastiti život gledamo kao na mjesto patnje, nepravde i boli.

„To je nepravda, to je baš nepravda“, zvoni mi u glavi rečenica s jutarnje kave.

Kalimero sindrom je uistinu dobio ime po crtiću našeg djetinjstva. Malena crna ptičica svaku je situaciju zaključila s rečenicom: “To je nepravda!“ Djeca su se rado i lako poistovjećivala s time jer i njima svijet izgleda zastrašujuć i neprijateljski.

I koliko god nam na živce išli ljudi koji stalno kukaju, njihove ‘patnje‘ i crni okular nisu ugodno mjesto niti za njih same. I dok se jedni ne žele mijenjati niti razumjeti zašto je svijet navodno neprijateljski prema njima, postoje i one žrtve koje su spremne čuti zašto im je sve crno, zašto nikada nemaju sreće i postoji li način da se kocka života drugačije okrene.

SHUTTERSTOCK

Život je prekratak

Razlozi su uvijek duboki, moguće skriveni i ne baš lako prepoznatljivi. Vjerovanja nastala u djetinjstvu sigurno su bila potkrijepljena cijelim nizom situacija na koje kao djeca nismo mogli ili smjeli reagirati, a koje su ostavile trajan pečat u razvijanju naše osobnosti .Čak i kada nije bilo zlostavljanja ili nesretnog djetinjstva na pravi pogled naizgled male promjene u obitelji mogle su nas zarobiti u ulozi žrtve.

Majka koja rodi novu bebu nije više samo naša i mi to doživimo kao veliku nepravdu, a taj osjećaj ponesemo kao trajnu ranu, ili učiteljica koja je Ani dala peticu iz zbrajanja, a nama trojku, pretvori se u oštrokondžu koje se bojimo ostatak školovanja.

Primjera je cijeli niz, od zastrašujućih do banalnih.

Puno je važnije osvijestiti da se osjećamo kao žrtva i sami pronaći razloge i korijene tog osjećaja.

Važno je znati da kada u odrasloj dobi imamo osjećaj da nas šef mrzi ili partner omalovažava da odlazimo u regresiju i onaj osjećaj iz djetinjstva nad kojim nismo imali kontrolu. Ne boli nas danas šef koji nije pravedan, nego ona situacija kada smo uistinu bili mali i nemoćni.

Prva stepenica prema izlasku iz mjesta žrtve je preuzimanje odgovornosti za taj osjećaj.

Sami moramo vidjeti od kuda taj osjećaj dolazi, kada se nastanio u našem tijelu i srcu i ne preslikavati ga na život odrasle osobe. Ako nam je šef nepravedan moramo znati da su to neke njegove nerazriješene projekcije ili rane, a na nama je da donesemo odluku hoćemo li s njim o tome porazgovarati, ignorirati to ili pronaći novi posao. To je naša odgovornost.

To pravilo vrijedi za sve životne situacije u kojima se osjećamo inferiorno.

Ponekad nam je potrebna samo tuđa pažnja, prisutnost i podrška. Ponekad se žalimo jer nam je uistinu teško i treba nam podrška da prebrodimo teško razdoblje. To je normalno i prihvatljivo.

Druga je stvar ako se svaki naš razgovor svede na kukanje i pesimizam. Tada je jasno da prijateljski razgovor neće biti dovoljan i da zapravo postajemo osoba koju će se početi izbjegavati, što je još jedan dokaz navodne ‘neprijateljske‘ vibre života.

Želite li smanjiti osjećaj žrtve pokušajte za početak preispitati svoja uvjerenja o ljudima i životu, pokušajte se sjetiti kada ste se kao dijete osjećali izdano, nepodržano ili odbačeno, pokušajte u svakoj situaciji sagledati svoju ulogu i ponašanje, sagledajte mirno živote svojih bližnjih i prijatelja i usporedite sebe s njima ali tako da odvagnete njihov angažman i trud u odnosu na svoj, pokušajte jedan cijeli dan komunicirati samo pozitivne stvari u svojem životu i pratiti kako se osjećate pritom.

Ne pomogne li ništa od navedenog, potražite stručnu pomoć. Život je prekratak da biste ga proveli u boli i nepravdi.

Grlim Vas,

D