Hladnoća, minusi, magla, sve su to dobri razlozi da se osjećamo loše. Nakon blagdanske euforije stigao nam je hladni siječanj, a čini se ni veljača ne nosi bolje vrijeme. Iako znamo da je to normalna prognoza za zimu, mnogi se zbog manjka sunca, stišane euforije i svakodnevnih izazova osjećaju potišteno, melankolično, a zbog manjka energije stalno su iscrpljeni i umorni.
Baš o tome sam razgovarala sa psihoterapeutkinjom, psihoanalitičarkom i grupnom analitičarkom Meri Veselić, koja je na snimanje došla vesela, dobre volje, odjevena u svijetle boje i zamalo srušila cijelu postavku sezonske depresije. Ona je, kaže, odlučila biti sretna usprkos vanjskim okolnostima.
- Danas sam odjevena u bijelo, kao snijeg. Naša je odluka hoćemo li se veseliti snježnim pahuljama, koje su jedinstvene i neponovljive, ili će nas ubiti briga o bljuzgi koja slijedi nakon nekoliko dana. Svi smo mi kao te pahulje – jedinstveni. Ja sam izabrala na svakog čovjeka gledati upravo tako. Kada čovjek dođe na terapiju, uglavnom je u nekom „olovnom“ stanju, a moj je zadatak dovesti ga do lakoće i ljepote upravo te snježne pahulje. Ljudi zaborave svoj potencijal. Skloniji su vidjeti da je čaša napola prazna. To nije za osudu, naša je realnost uistinu brutalna i ja razumijem otpor da se stvari sagledaju iz pozitivne perspektive - kaže.
Kako netko postane osoba koja vidi do pola punu čašu, a kako ona koja je vidi do pola punom?
Psihoanalitički moramo krenuti od djetinjstva, koliko je ono uistinu bilo bezbrižno. Naime, odrastanjem bezbrižnost opada, jer zrelo sagledavanje života znači i brigu, ali je važno znati s kojim rezervama bezbrižnosti ili s kojim kapacitetom za radost smo mi kročili u odrasli svijet i život. Nama svima je taj kapacitet bitno smanjen, jer smo kroz odrastanje u primarnoj obitelji već povukli cijeli niz obrazaca koji su nas oblikovali, a koji nužno ne idu u našu korist. Nekada smo odrastali uz alkoholizam, nekada smo bili roditelji svojim roditeljima ili braći i sestrama i prolazeći kroz sve to mi smo naučili da je život težak i da jedino stalna briga ima smisla. Mi u svoje živote nesvjesno privučemo ljude koji nas vraćaju u poznati obrazac zabrinutosti, jer se u takvom odnosu osjećamo sigurno i poznato. Vrlo često u takvim odnosima brkamo uloge, postajemo roditelj ili pak dijete.
Vrlo je važno osvijestiti sve te elemente, da bismo uopće razumjeli što nam se događa?
To je naravno preduvjet.
Kako razlikovati neko prolazno stanje u kojem se nađemo, od prave dijagnoze? Koja je recimo razlika između depresivnog stanja i depresije kao bolesti?
Loše vrijeme, manjak sunca, manjak elana, energije, povlačenje u kuću i sve što većina radi zimi, zapravo su depresivna stanja. No, problem nastaje ako sam ja već na emocionalnoj rezervi, ako sam u tu zimu ušla kao emocionalno iscrpljena osoba koju preplavljuju razne emocije. Tada je vrlo izvjesno da depresivna stanja mogu imati jake simptome bolesti.
Kada nas iz depresivnog stanja više ne mogu izvući one stvari kojima se inače radujemo, zvoni ozbiljan alarm. Važno je sagledati i reciprocitet - dobijemo li nazad onoliko koliko dajemo. Vrlo često dajemo puno više, ali se pred sobom pravimo da je to u redu i da se dobro nosimo s tim. To je naravno pitanje osobnih granica koje vrlo često nisu dobro postavljene, pa dopuštamo drugima da nam „rade“ one stvari koje mi nikada ne radimo. To se događa u obitelji, na poslu i s prijateljima, a dugoročno nas taj manjak vlastitih granica može strašno iscrpiti.
Zašto ne možemo ili ne znamo postaviti zdrave granice?
Zato što nas nitko tome nije naučio i zato što smo odgajani uglavnom agresivno, a ne asertivno. Cijeli ton u odgoju je presudan, jer ako ćemo biti ukoreni od najmanjih nogu, mi ne možemo postaviti granicu od straha da će nas se obezvrijediti, uniziti, stvoriti nam loš osjećaj. Taj agresivni ton provlači se kroz cijelo odrastanje, od škole, posla i javnog diskursa. Često se nameće autoritet sile, a ne blagosti. Mi tako naučimo ići preko svojih granica, a kada jednom „puknemo“, naša je reakcija višestruka i ne odgovara situaciji u kojoj smo se našli. Još je gore ako nikada niti ne „puknemo“.
Živimo tako u kulturi glasnih, agresivnih, često narcističnih ljudi, a blagost se doživljava kao plahost ili još gore kao nesnalažljivost.
Postavljanje granica se može vježbati, svaki put kada se zauzmemo za sebe naš mozak memorira osjećaj ugode i svaki sljedeći put će nam biti lakše. Tako ćemo ući u automatizam kojim će potpuno nestati strah od tuđe reakcije. Nestankom straha raste samopouzdanje i ja u razgovor automatski instaliram zdrave odnose.
Sve su to razlozi da se osjećamo loše, ali što kada depresivno stanje već prijeđe u depresivni poremećaj?
Važno je znati da svaki poremećaj ima u pozadini cijeli niz simptoma koje je trebalo primijetiti. Put do utvrđivanja dijagnoze je jako dug i u tom vremenu smo propustili reagirati na mnoge signale koji su se taložili, a koje bi bilo puno lakše riješiti prije. Problem nije ako uzmemo jedan vikend, ne izlazimo iz pidžame, gledamo serije i jedemo po cijeli dan. Ali ako takvo ponašanje potraje duže, već zvoni alarm. Vrlo često se posegne i za Normabelom ili nekom sličnom tabletom. Važno je u tim raznim fazama prepoznati da nam nije ni do čega. Trebamo se tada obratiti obitelji, prijatelju, nekom bliskom i podijeliti svoje stanje i osjećaje. To je za početak. Jer ovdje nije riječ o volji, nego o promijenjenoj kemiji u mozgu. Važno je zato obratiti se bližnjima, ali i liječniku. To neće izaći na dobro u suprotnom. Jako je važno ne ostati sam u tim stanjima.
Mi smo bića koja u sebi nose i konstrukciju i destrukciju. Ako prevlada ova zadnja, važno je imati nekoga tko će nam, barem za početak, na to ukazati.
Danas se puno više govori o anksioznosti nego o depresiji. Je li anksiozni poremećaj u porastu?
K meni dolaze i jedni i drugi pacijenti. Hrvatska riječ za anksioznost je tjeskoba, pa nam je odmah jasno da takve ljude nešto pritišće. Meštrovićeva skulptura u bronci „Studija Jobovog sina“ najbolji je prikaz anksioznosti koji sam ikada vidjela. Ta je skulptura zapletena nekoliko puta, a baš se tako i osjeća anksiozna osoba. Psihoterapeut takvim ljudima mora prići vrlo brižno, gotovo filigranski, jer postoji opasnost da se iz anksioznosti vrlo lako prijeđe u depresiju. To su stanja iz kojih se ne vidi izlaz, a u kojima od straha i treperenja vrlo brzo možemo doći u besmisao. Anksiozna osoba negdje još vapi za pomoći, dok depresivna osoba neće niti potražiti pomoć. Važno je zato da psihoterapeut vidi svjetlo na kraju tunela i oprezno to svjetlo unosi u terapijski rad.
Koliko su ljudi u takvim stanjima uopće spremni čuti da postoji izlaz?
To nije lagan niti brz proces, ali je važno procijeniti je li kemija toliko narušena da je nužno uključiti psihijatra i eventualno lijekove, koji će stabilizirati osobu da uopće bude funkcionalna. Vrlo jednostavno, ako nam nedostaje željeza, moramo uzeti suplemente. Jednako tako je i kada nas mentalni poremećaj ili stanje toliko iscrpi da nam je nužan kemijski nadomjestak. Nekada postoje otpori oko uzimanja lijekova, ali to je preduvjet bilo kakvom ozdravljenju. Naša medicinska skrb je tu vrlo agilna i učinkovita. Cijeli niz psihijatara i stručnjaka nam je vrlo dostupan.
U Hrvatskoj se bilježi veliki porast anksiolitika. To je zabrinjavajuće iz više uglova.
Brinu me ti podaci. Zagovornik sam da lijekove, bilo da je riječ o antidepresivima ili anksioliticima, može isključivo prepisati psihijatar. Primjerice, Normabel je vrlo ozbiljan lijek koji može pomoći, ali i stvoriti razne dodatne probleme, kao ovisnost recimo. Njega bi isto trebao prepisivati isključivo stručnjak.
Psihijatar isključivo može procijeniti treba li čovjeku antidepresiv koji djeluje nakon nekoliko tjedana, ili pak anksiolitik koji djeluje trenutačno. Nekada je potrebna kombinacija lijekova. Zato treba biti jako oprezan oko uzimanja lijekova. Jednako je važno skidanje s takvih lijekova, koje mora teći uz nadzor stručnjaka.
Uz sve to naravno ide i psihoterapija. Što razlikuje grupnu od individualne psihoterapije?
Ja kao grupni analitičar naravno zagovaram grupni rad, kao nadogradnju individualnog terapeutskog odnosa. Mi smo bića grupe, mi smo u grupi opstali, u grupi se rađamo (obitelj) i kroz život mi moramo savladati život u grupi, od vrtića, škole, posla...
Ako se ne naučimo funkcionirati u grupi, imat ćemo problem cijeli život. Vrlo često se ta primarna obiteljska grupa nije pokazala kao izvor sigurnosti i ljubavi, pa ono što je nastalo u grupi kao problem, možemo u terapeutskoj grupi možda prije zacijeliti.
Individualna terapija je osnova, to je preneseni odnos majka – dijete, tu se lakše otvaramo, stječemo povjerenje i sve ostalo što čini terapeutski odnos. Ostvarimo li odnos povjerenja, moja je preporuka klijentu da idemo u grupnu terapiju. Grupa zapravo predstavlja sigurno okruženje u kojem razvijamo empatiju, podršku i sve što nam je nedostajalo u prošlosti. Mi na grupnoj terapiji zapravo vježbamo zdravi obrazac življenja u najširem smislu.
Mi zapravo učimo kako podnijeti nelagodu. Terapijom širimo taj kapacitet na neugodno i teško.
Tako je, ali učimo i kako si dopustiti radost. Učimo kako nemati krivnju i strah, kako biti radostan i zapravo kako balansirati loše i dobre osjećaje. Upravo je to život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....