S doktoricom Ljiljanom Bastaić, psihijatricom i psihoterapeutkinjom razgovarali smo o partnerskim odnosima, terapiji, prevarama i što to čini dobar odnos.
Što je to u neurologiji mozga drugačije kod žena i muškaraca da različito doživljavaju partnerske odnose?
O tome se knjige pišu, a i knjiga je premalo za to objasniti. Sigurno je da postoje razlike, od hormonalne osnove, preko razlike u odgoju muške i ženske djece što sve ostaje kao pečat u nama, jednako kao i generacijski kod ponašanja koji je duboko utisnut u naša ponašanja i vjerovanja. Mi nismo samo mi, nego i sve generacije prije nas.
Upravo Imago terapija kojom se bavite govori o tim pečatima koje nosimo?
Svi terapijski pravci govore o nasljeđu koje dobijemo i koje nas u nekoj mjeri određuje. Ja sam i gestalt terapeut, poznajem i transakcijsku analizu, ali i psihoanaliza i svi ostali pravci bave se onim što smo dobili u nasljeđe kao bazu za proučavanje vlastitog ponašanja. U nama su nanosi prijašnjih generacija, naših roditelja i njihovih predaka. Imago terapija također kreće od toga da sve što smo naslijedili i što smo postali imamo priliku iscijeliti ili promijeniti u odraslim odnosima, pa tako i u onim partnerskim. Ne volim govoriti da je to prilika za popravak, jer mi nismo pogreška koju treba ispravljati, ali neke stvari nam otežavaju život i njih imamo priliku mijenjati. Mi smo takvi kakvi jesmo i produkt smo roditeljskog odgoja, ponašanja, utjecaja okoline i predaka. Nismo mogli biti nikakvi drugačiji, nego baš takvi kakvi smo.
Odlazeći iz primarnih odnosa mi upoznajemo druge ljude i odnose i nužna nam je prilagodba ili transformacija kako bismo bolje funkcionirali.
Koliko često od partnera očekujemo ono što nismo dobili od roditelja, a da toga nismo niti svjesni? Opterećuju li prevelika očekivanja odnose muškaraca i žena ili partnera uopće?
Svakako da su očekivanja opterećujuća. Nitko od nas ne zna što bi u sebi trebao mijenjati i ne vidi nikakvu potrebu za tim. To je logično. Zbog vlastitog odrastanja i stasavanja mi nemamo svijest o tome da nešto mi sami trebamo mijenjati. Partnerski odnos nam je zato prilika da neka ponašanja i faktore unutar sebe, neke dijelove svojeg selfa transformiramo na svoju dobrobit.
Kada neki par dođe na terapiju k vama, koliko često krive onog drugoga za teškoće u odnosu, a koliko njih preuzima na sebe dio odgovornosti?
Nikada se nije dogodilo da netko od partnera vidi problem u sebi. Onoga preko puta bolje vidimo nego sebe, jer uglavnom nemamo kapacitet za sagledati sebe i svoja ponašanja. Ona su nam prirodna i jedina ispravna. Ali zato partner mora ispraviti svoja ponašanja kako bi zadovoljio moje skrivene čežnje ili sanirao moje rane. Osim toga on je to obećao na početku naše veze pa sam se zato i zaljubila i povjerovala mu.
Mi kad smo zaljubljeni vidimo samo svoju ideju kako odnos treba izgledati, ako nešto i ne štima dubokog smo uvjerenja da ćemo to brzo ispraviti, kod onog drugog naravno.
Kako zaljubljenost prolazi, dolaze konflikti i svađe. Možemo li iz njih nešto naučiti?
Parovi mi često dolaze s tim kako se često svađaju i ja im uvijek kažem kako je to sjajno, jer to pokazuje u kojem smjeru odnos treba ići, u kojem smjeru se mi možemo širiti i razumijevati sebe i onoga preko puta. Svađa nam govori što partneri trebaju dobiti, ali što trebaju i dati da bi se odnos razvijao, a posljedično i mi u tom odnosu.
Za odnos je jako važno da se razvija, jer ako nema rasprave i izgovorenih nezadovoljstava, nakon privlačnosti ostaje frustracija da ništa nije kao prije bez stvarne želje da se nešto promijeni.
Koliko danas ljudi imaju kapacitet da izdrže uspone i padove u odnosu, jer znamo da su rastave sve češće i sve manji tabu?
Nedostaje strpljenja i ideje da je svaki odnos i vlastiti razvoj, nedostaje nam i to da sami sebe pogledamo. Negdje se ljudi često razvode dok u tradicionalnim sredinama ljudi ipak izdržavaju.
Ipak, nakon rastanka mi opet nađemo sličnog partnera. Vidi čuda!!! A to je zato što biramo iz sebe, iz svoje nezadovoljene potrebe, biramo ono što nama treba iako ne znamo točno što je to. Mi vidimo fasadu, ali naš nesvjesni self prepoznaje puno dublje od toga i to postane jasno kada nakon nekog vremena naša prava ličnost izađe na površinu.
Ono što i kako biramo je naš nesvjesni senzorni otisak u našem mozgu. To je definicija naših izbora u Imago terapiji. Taj otisak objedinjuje dio pozitivnih i negativnih osobina naših roditelja. Ona frojdovska podjela da kćeri dublje bilježe odnose s ocem, a sinovi s majkama više nije nedodirljiva. Prepoznajući dijelove roditeljskih osobina u partneru, nama mozak daje signal da smo u tom odnosu kod kuće. Tu mogu nešto naučiti ili zacijeliti.
Važno je jako kako se roditelji odnose jedan prema drugome, ali i kako se odnose prema nama. Sve su to modeli po kojima nesvjesno biramo partnera. Neki elementi tog otiska mogu biti svjesni, ali generalno oni idu iz našeg nesvjesnog dijela.
Većina parova koji dolaze na terapiju moraju prvo razumjeti da ono što ih je davno oblikovalo i danas živi u njima.
Koliko smo hrabri u terapiji ući u taj nesvjesni dio? Je li to zapravo zastrašujuće mjesto?
Meni nije, pa onda nije niti klijentima. Mi polako kroz proces dolazimo do tih mjesta i ona se nekako organski otvaraju, razumijevaju i iscjeljuju. Različitim pristupima u terapiji dolazimo do spoznaja. Uglavnom to ljudi prihvaćaju.
Prevara je čest gost u odnosima. Varaju muškarci, ali i žene
Prilika čini lopova. Što više ljudi susrećemo to smo izloženiji mogućnosti da naiđemo na osobu s kojom se trenutno bolje osjećamo nego s nekim doma tko stalno prigovara i zanovijeta.
Ali da, prevara jest strašna stvar, to je izdano povjerenje, ali je važno sagledati zašto je do toga došlo, kako i zašto je netko odlučio to napraviti. Razloga je puno, od toga da se preljubnik osjećao neprepoznato i neviđeno u odnosu, ili da se izgubio životni žar koji se pojavio na nekom drugom mjestu i s nekom drugom osobom.
Ljudi ne traže drugu osobu, oni traže drugog sebe, to se vidi u terapijskom odnosu.
Nema osude u vašem stavu oko prevare?
Ne mogu to kritizirati jer razumijem što eventualno dovodi do toga, ali i prevara je stara koliko i ljudi. Ne pada mi na pamet osuđivati jer mi ne znamo koja je pozadina cijele priče. Ja u terapiji pomažem da ljudi sagledaju uzroke i sami donesu odluke.
Prevare se mogu preživjeti, i odnos može biti čak i bolji. Kada se shvati da je stari odnos otvorio vrata prevari, onda je samo pitanje spremnosti da se na tom pepelu sagradi novi, bolji odnos.
Na temelju bogatog iskustva, koji bi bio vaš savjet za dobar odnos?
Nikada ne dajem savjete, ali kada bih to morala uvijek bih rekla: nužno je sebe neprestano preispitivati. To naravno nije naša navika i običaj.
Potrebno je graditi prijateljske odnose jer oni su baza povjerenja i nisu u koliziji s etozimom i fizičkom privlačnošću. Važno je razvijati prijateljstvo, razumijevanje i povjerenje.
Koliko i kako djeca utječu na partnerski odnos?
Mladi par u žaru ljubavi uspostavlja svoj svijet i dođe mala osoba. Majka se fokusira na dijete, a otac se tada može osjećati napušteno. Tu se ponekad muškarci okreću novim izazovima. I žene tada mogu tražiti potvrdu negdje drugdje.
Važno je osvijestiti te izazove i o tome razgovarati.
Hoće li dugoročni partnerski odnosi uspjeti preživjeti izazove vremena?
Skandinavci već danas mogu živjeti sami i često tako i žive.
Osobno, ne mislim da postoji druga opcija za razvoj potomstva, često nam treba i podrška partnera, na kraju i ljubav, i ja zapravo vjerujem da tome ne postoji alternativa.
Kako izgleda partnerska terapija kada se na nju odlučite, pogledajte u video razgovoru s dr. Ljiljanom Bastaić koja trenutno educira sedmu generaciju terapeuta posvećenih partnerskim odnosima.