Pijemo puno i često. Pijemo prigodno za rođendane, proslave, sprovode, ali i ujutro uz kavicu, da se malo ‘dobijemo‘, pijemo sami, u društvu, u obitelji. U Hrvatskoj je više od 250.000 ljudi ovisno o alkoholu. Neki od njih uz to su ovisni o marihuani, kokainu ili nekoj drugoj drogi. Ipak, alkohol je zabrinjavajuće velika ovisnost. Svih ovisnika o drugim sredstvima i kocki, manje je nego onih ovisnih o alkoholu. Blagdani su razdoblje kada se pije još i više.
Razgovaram o tome sa stručnjakom čiji odjel bilježi najveći postotak izliječenih od alkohola, a ipak je to tek 10 % onih koji su došli na liječenje, govori mi prof. dr. sc. Ante Bagarić, psihijatar, psihoterapeut.
Pijete li vi nekada? Barem da prigodno nazdravite?
Pijem premalo, morat ću se popraviti. Šalim se, naravno. Nekada u mladosti sam kao i mnogi studenti provodio dva, tri sata na šanku. Nekima se zalomilo i pet, šest, sedam sati. Nikada se ništa dobroga iz toga nije razvilo, niti dogodilo. Sada već više od dvadeset, trideset godina zapravo ne pijem. Nazdravim prigodno, ali ne više od toga. Moja ovisnost su kolači. Nije mi nikad alkohol bio zanimljiv, volio sam druženje, pa i na tom šanku, ali pijenje mi nikada nije sjelo. Recimo, nikada u životu nisam sam popio neko piće, jer sam umoran, žalostan ili mi treba neki dodatni stimulans. Film, kolač ili knjiga su moji podizači.
Često čujemo da mladi moraju proći i tu fazu na šanku. Koliko opasnosti za kasniji život leži baš u tom ranom opijanju?
S petnaest, šesnaest godina ne postoji mlada osoba koja će reći da nakon treće runde ide kući. To je nemoguće. Te sile su puno jače u nama, od onih koje pozivaju na zdrav život i umjerenost. Uz to uvijek ide muška priča koliko se rundi popilo, koliko se boca iskapilo, srećom dečki uvijek dodaju malo da bi zvučalo opasnije. Mi kada provodimo liječenje znamo da imamo posla sa živim ljudima koji imaju svoje slabosti. Tu naputak da se pije sok dok ste na šanku - sigurno neće uroditi plodom. Mi znamo da je to nemoguće. Ali baš zato je važno djeci i mladima štamparovski, od najranijih razreda objašnjavati kako funkcionira alkohol, koja je njegova štetnost, kako lako se postaje ovisan. Tek tada ćemo možda imati pojedince koji će na tom šanku moći reći da preskaču rundu ili idu kući. Mi u liječenju nemamo čarobni štapić, tako niti u životu, ali je važno često i temeljito govoriti o ovoj temi. Ona mora biti sveprisutna i jasna, to je jedini put da nas se čuje, a onda i da utječemo na mlade ljude.
Zamislite da takva osoba u podlozi ima depresiju ili neki drugi poremećaj. Nemoguće je opisati crnilo depresije i koliko je to teško stanje. Život je besmislen, crn, sve je sivo i bez boja. To su jako teški osjećaji. I onda se popije koja čašica i depresija blijedi. Osjeća se dobro, potentno. Isto je s anksioznošću. Čim je čovjek nemiran, uzrujan,zabrinut za vezu, karijeru, anksiozan zapravo - dvije, tri čaše mijenjaju to stanje. Nema više te nemoguće zabrinutosti. Tu se kreće po četvrtu, petu čašu. Pa do desete, dvadesete. To naravno potpuno uruši osobu, nema više ni elementarnih funkcija, a kamoli onih potentnih.
Ali osjećaj moći, zadovoljstva, ta snaga one prve dvije, tri čaše, ostala je trajno utisnuta u sjećanju, i svako pijanstvo počinje upravo s potragom za tim osjećajem.
Nemoguće je tu naći mjeru. Nitko se nije zaustavio na tri pića, to je naprosto nemoguće. Ide se dalje i dalje...i kraj nam je svima poznat. Ti unutarnji nemiri su toliko jaki da treba sve više i više alkohola. Neke stvari se mogu ‘riješiti‘ šetanje, knjigom, druženjem, ali neki duboki ponori traže ozbiljne mjere i pristup.
Pogledajte video
Znači li to da je u pozadini svake ovisnosti zapravo neki mentalni poremećaj?
Apsolutno. Danas ujutro, 250 tisuća ljudi u Hrvatskoj uzima alkohol kako bi umanjilo neku unutarnju patnju. Više od 200.000 još će popiti jer se ne osjeća dobro. To je pola milijuna ljudi koji će posegnuti za alkoholom. Neki od njih znaju da su nesretni, depresivni, anksiozni, a ostali osjećaju neki kaos, prazninu koju ne znaju definirati, koju projiciraju na obitelj, suprugu, šefa. Drugi su krivi. To je koncept kojim se vode i onda piće, dva ili tri instant poprave to stanje.
Što točno alkohol radi mladom organizmu?
Ovo što sam naveo radi svima, a mozak mlade osobe je biologijski vrlo osjetljiv i nije otporan kao mozak odrasle osobe. Ono što će srušiti odraslu osobu nakon deset pića, kod nekog mladića će se dogoditi nakon tri pića. Mladi uz to nemaju iskustvo pijenja, nemaju taj zapis kako je nakon dvije, tri ili pet čaša. Oni sebe niti ne poznaju u tim stanjima. Ne razumiju gdje su im granice i kako se um i tijelo ponašaju u pijanstvu. Najrizičniji su srednjoškolci, studenti, jer njihova prva pijanstva mogu dovesti do gušenja kod povraćanja, gušenja u snu, aritmija. Oni ne mogu procijeniti svoje stanje, sjesti će za volan, jer imaju osjećaj da vladaju sobom i okolinom, da su još bolji vozači nego kad su trijezni. Sve je to varka, ali to znamo kad smo odrasli, kad imamo iskustvo. Ne treba se čuditi zašto mladi pijani sjedaju za volan, nerijetko sa smrtnim ishodom. Zato je važna edukacija. Jer to je jedini način da nas čuju, prije nego li se dogodi tragedija.
Što kada se vikendom tom alkoholu doda i kokain ili marihuana?
Uvijek u životu je jedan plus jedan dva, osim u tim situacijama. Tu se ne radi samo o zbroju dva opojna sredstva, nego njihov kumulativni negativni efekt višestruko raste. Nakon par pića osjećamo slabost, uzimamo kokain, pale se novi receptori, osjećaj snage i moći raste, u tijelu nastaje potpuni kaos, srce je u velikoj opasnosti, a emotivno čovjek više ne može niti blizu razaznati što mu se događa. Takav tempo neka mlada osoba može izdržati i par godina, iako je svako pijanstvo ili uzimanje kokaina zapravo ruski rulet. Mi čujemo priče kako je u takvom provodu bilo dobro, ali ne čujemo one tragične završetke predoziranja, infarkta ili nekog drugog smrtnog ishoda. Govori se o euforiji a ne govori se o kolapsu, kao posljedici takvog ponašanja.
Kako izgleda točka kada se to slomi? Što ljudi koji se vama jave a konzumenti su alkohola i kokaina, zapravo kažu?
Mamurluk od alkohola traje jedan dan, a od ove kombinacije čovjek par dana ne može doći k sebi. To su grozna stanja. I onaj tko se tome oda, ne može biti funkcionalan. Ne možete svakih par tjedana javiti na posao da ste bolesni pet dana, lako je uočljivo o čemu se radi. Takvi ljudi ponekad traže pomoć. Ne mogu se lišiti ‘dobrobiti‘ alkohola i kokaina, a s druge strane shvaćaju da ne mogu funkcionirati u obitelji, na poslu, u društvu. U čovjeku je uvijek ta borba unutarnjih sila, a na žalost često prevagne ova tamna strana. Alkohol ima tisuću lica i izgovora, od toga da imamo dojam da ga kontroliramo, da možemo prestati kad hoćemo, da si ‘pustimo‘ malo sad za blagdane, do spoznaje kako piće kontrolira nas a ne obrnuto. Jednako je i s kokainom. Često mi kažu pacijenti da su posustali jer je droga bila besplatna. Kao da tada nije opasna. Što je mogućnost kontrole manja, to je snaga alibija veća. Tako to ide. Često vidim urušene osobe koje su bile uspješne, moćne ali zapravo nisu potražile pomoć na vrijeme. Moram biti pošten, nekada nema nade u izlječenje. Naprosto, nemaju sve priče sretan kraj u toj nesretnoj epizodi alkohola i kokaina.
Kada pacijentu objasnite da nije slabić i karakterno upitan, nego da je u pozadini ovisnosti zapravo mentalni poremećaj, je li to olakšavajuće za osobu koja se suočava s posljedicama te ovisnosti?
Oboje. Nekome će biti lakše, ali drugome će biti teško prihvatiti da je riječ o ozbiljnoj bolesti. Ne prihvaćaju to lako niti obitelji. Često postoji i obiteljski alibi kako svi piju, kako mladi moraju sve probati da bi znali gdje su zamke. Nije istina da u Zagrebu ili Splitu svi piju i svi se petkom navečer ‘počaste‘ kokainom. To naprosto nije istina i vrlo je opasno tako govoriti i zaključivati. Mi kao terapeuti imamo odgovornost govoriti istinu. Naravno da se empatija i suosjećanje podrazumijevaju, ali ne i umanjivanje činjenica. Alibi kako svi piju naprosto ne stoji i ne smije ući u opći narativ.
Kakav je odnos žena i muškaraca kada je ovisnost u pitanju?
Žene su tu ‘pametnije‘ ali na žalost i one sve češće postaju ovisne. Novi stil života, stres, odgovorne funkcije, socijalne prigode i žene uvode u taj tamni dio ljudskih slabosti. Nekada je odnos muškaraca i žena u alkoholizmu bio 7:1, danas je taj odnos 3:1. Žene su uz to fizički puno osjetljivije. Muškarac koji svaki dan pije tri pića i žena koji svaki dan popije dva pića - jednako su ovisni o alkoholu. To je čarobna formula.
To je dakle liječnička definicija ovisnosti? Tri pića za muškarce dnevno, a dva dnevno za žene?
Tako je. Mi kada krećemo u terapiju imamo mali test. Pokušavamo ući s pacijentom u apstinenciju od mjesec dana. Ako je to moguće, stanje još uvijek nije tako strašno i bezizgledno. To je moja preporuka svima: pokušajte biti bez alkohola deset dana, mjesec dana, šest mjeseci, tako ćete sami detektirati kako stvari stoje. Pomaže i da s nekim bliskim razgovarate zašto pijete, koje su to količine, da osvijestite kako je to zapravo svaki dan i to po nekoliko piva, rakija ili čega već. Naši pacijenti uglavnom nisu svjesni koje količine alkohola konzumiraju. Oni su u stalnom poricanju. Obitelj tu treba ići blagim, ali odlučnim osvješćivanjem: ‘Piješ svaki dan i piješ tako godinama.‘
Ne smijemo se zavaravati. Ako svaki dan uz ručak popijete dvije čaše vina i to radite par godina, to jest alkoholizam. Zato su važni tjedni ili mjeseci apstinencije. Ako radi ničega, radi vlastitog uvida. Korizma primjerice upravo tome služi. Važno je ograničiti točenje alkohola u školama, na nekim javnim mjestima. Važno je ograničiti njegovu dostupnost. Kod nas na odjelu nema alkohola niti kada se slave rođendani. Tako pomažemo onima kojima je alkohol put u propast. Šaljemo poruku da se možemo veseliti i bez njega.
Od deset ljudi koji dođu k vama na odjel, koliko će ih se izliječiti?
Od 250 tisuća alkoholičara, samo će ih se deset posto ikada javiti i zatražiti pomoć. Recimo ovako, od tih 25 tisuća ljudi koji zatraže pomoć samo njih deset ili petnaest posto će biti izliječeno. Međutim, ne treba odustajati. Neki neće biti trajno izliječeni, ali će nakon dolaska k nama naći neku mjeru, uspjet će izdržati apstinencije od nekoliko tjedana ili mjeseci. To je već neki pomak. Mi terapeuti znamo da i kada nam osoba dođe trideseti put, moramo pokazati entuzijazam i krenuti iz nova.
Postoji li genetska predispozicija za alkoholizam?
Postoji naravno, ali ona ima malu snagu. Transgeneracijski prijenos emocija je ono što je opasno. Dolaze mi zabrinuti roditelji jer im djeca puše marihuanu. Brzo ustanovimo da se u toj kući pije. Ako dijete dvadeset godina gleda kako tata pije pivo, a mama nakon svađe ili teškog dana posegne za rakijicom, ono je shvatilo da se teškoće i emocionalna stanja rješavaju nekim vanjskim sredstvom. To je dakle model ponašanja, koje dijete usvaja vrlo brzo. Razgovara li se u tim kućama o emocijama, o tome kako se osjećamo? Vrlo rijetko i to je glavni problem. Mi u našoj kulturi imamo usvojene mehanizme, od onoga da pravi nogometni navijač mora piti pivo, pa do toga da nema prave zabave bez alkohola. Sinove se gura da vrlo rano postanu ‘muškarci‘, da mogu izdržati alkohol. Roditelji piju pred djecom, još gore, piju s djecom.
Teško je priznati vlastite slabosti. Teško je sebi reći da se osjećamo slabo i da nam treba alkohol da nas malo osnaži.
Nužno je govoriti istinu i verbalizirati svoje osjećaje i stanja. Kako sam sa sobom, tako i s obitelji. To nije slabost. Važno si je priznati da nešto ne znamo, da nešto ne možemo. Evo, ja vam sada kažem, mi ovdje možemo pomoći ovisnicima, ali ne znamo sve, ne možemo svima pomoći, nemamo rješenja za svakog.
Važno je to priznati. To je početak svakog suočavanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....