Od malena nam to nameću kao vrlinu, a upravo je to ovu obitelj potpuno uništilo

Kada bi još kao djeca bili nestrpljivi uvijek bi nam govorili, tko čeka taj i dočeka. Je li čekanje prirodno stanje ili smo primorani na njega? Kad čovjek stoji pred zidom i natrag ne može ili ne želi, uhvatit će se za tu čarobnu riječ koja nas drži budnima i koju pokušavamo obaviti nadom, time umanjiti strahove kako bi ono na što čekamo moglo završiti baš onako kako ne želimo. Čekanje možemo nazvati i nekom vrstom ispita naše strpljivosti i izdržljivosti, odnosno igrom živaca u kojoj nas rastežu ili se sami rastežemo između dvije krajnosti. Ako odustanemo uvijek ćemo se pitati što smo propustili, a ako nastavimo ustrajno sebe bodriti da nemamo što izgubiti čekajući, pitanje je koliko ćemo sami sebe potrošiti u toj ipak prisilnoj ponudi.

Ladica za čekanje

Koliko smo se puta kroz život uvjerili da smo sami sebe prevarili, izbor stavili u ladicu neka odstoji. A kad čekano dođe na red, hoćemo li se razveseliti ili će nas taj period toliko mentalno iscrpiti, čime ćemo i tjelesnu snagu izgubiti? Ako vrijeme i dočekamo ili nam bude svejedno ili smo već toliko rastreseni zbog čega mogućnost uživanja stavljamo pod upitnik. Čega se mi u stvari odričemo, dok si u oči prašinu bacamo, prihvaćajući da tako mora biti, da ispred sebe stavljamo voljene. Je li namjerno odgađamo i sebi ponešto priuštiti, samo da smanjimo tuđe čekanje, čime usputno govoreći ubrzavamo vlastito starenje. Jer svi koji čuvaju živce, a mi upravo to njima činimo dok im podilazimo, stavljajući sebe u okove strpljivosti dok nam živci vise na niti, što rijetko priznajemo i na posljednjoj postelji.

Mjehurić od sapunice

Radije smo istrošeni, vječno na usluzi drugome, umorni od života i emotivnih naprezanja da učinimo sve, kako nas kasnije kad godine zapušu za vratom ne bi baš naši voljeni otpuhali poput mjehurića od sapunice. A to se puno češće događa, nego prihvaćanje i uvažavanje kolike smo godine čekali da bi nas u određenoj životnoj dobi netko za ruku primio i rekao, hvala ti. A ne, ne, ne… život zaista nije fer, kad čovjek prekasno shvati da je svojim voljenima višak, ili priljepak kojeg se žele riješiti ili ga trpe iz koristi. Rezime svega je, dok si mogao i još sebe stavio u poziciju kako moraš, podnosili su i one loše strane u svrhu dobiti. Matematika nikad nije izumrla, a tko još uvijek dobro uočava svjestan je da njezino vrijeme nikad proći neće. Glavnica i kamata bit će uvijek dok čovjek diše, a čekati odgodu plaćanja možemo samo ako naivno razmišljamo. O kako je bio u pravu Samuel Beckett kada je napisao roman' U iščekivanju Godota'. Potpuno je legitimno vjerovati kako će nam Bog pomoći, ali smo namjerno zaboravili i na onu izreku: 'Pomozi si sam i ja ću Ti'.

Nije ih zanimalo tuđe mišljenje, niti su reagirali na provokacije kako će time uništiti djecu, jer su suviše okrenuti prema sebi nego prema njima. Neki se čak nisu libili reći, što ste ih imali, ako niste smatrali da svu brigu preusmjerite prema njima. Iako su svi četvero živjeli u malom stanu, uvijek su bili nasmijani, znali što hoće. Nije ih trebalo tjerati da se zaposle, niti da osnivaju obitelj ako to ne žele. Sin je otišao, živio u izvanbračnoj zajednici, dobio kćer, preselio u susjednu državu, a kćer je ostala s njim. Ostala je solo igračica, što je nikad nije zasmetalo. Kada se sin natrag doselio roditeljima i dijete ostavio u susjednoj državi dok se smiri, dali su mu samo jedan savjet. Ako ostaneš s bivšom u dobrim odnosima i ako nitko ne pokaže ljutnju prema njoj, ti ćeš viđati dijete, a mi unuku. Poslušao ih je, pa umjesto sudskih problema, svi su ostali prijatelji i bez obzira na udaljenost, nisu čekali da im netko dopusti dolazak unuke ocu i njima ili da odu u posjet. Dogovor je postignut bez ijedne prolivene kapi krvi.

Prekasno za sve

No, zašto se Neno predomislio, nikom nije rekao. Nakon godinu i pol obitelj je saznala. Neno je potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju nemoćne starice čiji su svi iz obitelji pomrli, pa se brige o njoj on prihvatio. I sve je teklo glatko dok starica nije umrla. Tada se pojavio lovac na imovinu umrle starice, neka rođakinja iz dalekog koljena. Pokrenula je sudski postupak protiv Nene radi osporavanja valjanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju. Preporuka koju je dobio Neno od stručnih službi bila je danonoćno dežurstvo u stanu, jer ako nikoga u njemu ne bude, rođakinja će se useliti. Ljepota života Nene i njegove obitelji prestala je preko noći. Stan je bio u dosta derutnom stanju, pa kad su djeca uvidjela kolika bi to bila ulaganja, odmah su se distancirala od dežuranja. Lela je pristala da ona i muž podijele dežurstvo smatrajući kako će sudski postupak brzo završiti, jer ih je odvjetnik tako uvjeravao. No nakon dvadeset godina dobrovoljnog 'zatvora', sudski postupak je i dalje trajao. Lela je u međuvremenu preživjela dva infarkta, ali čim se malo oporavila, kćer koja ju je zamjenjivala dok je bolovala, odustala je i daljnje dežurstvo prepustila majci. Postupak je ipak na kraju završio u njihovu korist. Prekasno za sve. Nitko ga više nije želio. Ni vlasnici, ni kupci, ni podstanari. Je li se čekanje isplatilo?