Nemojte to više trpjeti! Koliko puta ste bili naprasno prekinuti u iznošenju mišljenja?

Kada obolimo od neke bolesti poželjno je proći edukaciju, jer čim više znamo o bolesti koja nas je snašla, komplikacije su manje. A sam život najveća je edukacija. Možete promijeniti sebe i pristup prema sebi kao i svemu što vam se događa, jer to je najbolje ulaganje u budućnost. Jedan od načina da si olakšavamo budućnost upravo je iskrena komunikacija, kako prema sebi tako i prema drugima. Iskrena komunikacija podrazumijeva i prihvaća različitost mišljenja. Prekidati osobu usred rečenice ne samo da je nekulturno, nego je odraz krajnjeg bezobrazluka. Zbroji li svatko od nas koliko je puta kroz život bio naprasno prekinut u iznošenju mišljenja, zbroj će ga zaprepastiti. Čovjek čija priča ostaje nedovršena zbog niza upadica steći će vremenom pogrešan dojam o svojoj komunikaciji. I ne samo o svojoj komunikaciji, nego će ga to vremenom početi razbolijevati, ponajprije uvesti u emotivnu nesigurnost, poljuljano mišljenje koje je do tada imao ili vremenom agresivan pristup jer je izgubio živce iz razloga što ga netko prekidima ‘uči‘ kako je njegovo mišljenje bezvrijedno u odnosu na onoga koji svoje kontinuirano nameće, često puta bez argumenata. Dakle, upadice itekako nose u sebi pozadinu i namjeru te nisu nimalo bezazlene kao što se čini na prvi pogled, pa prelaziti preko njih nije uputno.

Preuzimanje prednosti

Potrebno je fokusirati se na njihov sadržaj jer upravo će nam sadržaj objasniti razloge. A razlog je uvijek jedan jedini: preuzeti prednost u razgovoru i potisnuti sugovornika i njegove riječi u što mračniji kut, a sebe postaviti na istaknuto mjesto s porukom: "Mene svi slušajte! Ja sam bitan i zaslužujem svu vašu pažnju." Takvi ljudi su čistokrvni metilji koji napadaju tuđi um, duh i tijelo, a sebe besramno proglašavaju izabranim. To je prljava i prgava igra svjesno usmjerena često prema slabijim sugovornicima. Ili prema onima koji su im iz kurtoazije dopuštali prekid usred rečenice. Oglušiti se na tako bezobraznu radnju drugog čovjeka dovodi u vrlo veliku opasnost, kako psihičku tako i fizičku. Dovoljno im je popustiti samo jednom, njima je to otvorena cesta bez ograničenja brzine. No jednog dana ipak će i oni te iste posljedice osjetiti. A do tada neka žive u svojoj utopiji. Na kraju vam neće dopustiti da kažete niti riječ. Postat ćete nijemi slušač s uvjerenjem da vašem mišljenju nedostaje zanimljivosti, pa ćete ga radije zadržati u sebi. Njihov način da vaše mišljenje preoblikuju upravo je imao tu namjeru da vas ušutka, razuvjeri i promijeni, ali ne vama u korist. Protiv te namjere treba se boriti svim sredstvima, ali nikako šutnjom.

Verbalna podčinjenost

Zadržavanjem vlastitog mišljenja u sebi, sugovornicima kao da odobravate i pristajete na verbalnu podčinjenost. Time sebi udarate veliku pljusku, kasnije teško ispravljivu. Oni će vašu verbalnu podčinjenost iskoristiti do maksimuma postajući razmetni sinovi pred čijim se mišljenjem svi klanjaju, ne usuđujući se protusloviti. Iz klopke bezobrazluka teško se izvući bez emotivnih posljedica. U ovakvim slučajevima ne prolazi ono čemu su nas nekad učili, da samo pametniji popušta. Jer popuštati pred pametnijim ima svrhu učenja pa tko tako učini, sretna mu majka. Ali popuštati zbog nečije mentalne uznemirenosti ili nestrpljivosti ili nečije želje da bude u centru pažnje, vodi svrsi samouništenja. U prirodi čovjeka komunikacija je izvor suživota, ali ne frustrirajuća, nego oslobađajuća. Ova sumanuta užurbanost poremetila je i tu najvažniju kariku suživota. Nema se više vremena razgovarati osim u prolazu ili eventualno za istim stolom jedan priča, a ostali tobože, odsutni duhom, slušaju. Želimo li se ugodno osjećati, moramo svakom sugovorniku u čijem se društvu nalazimo dopustiti da se izrazi svojim izričajem. Zabraniti govoriti samom sebi zbog nečijeg monopoliziranja je genocid nad samim sobom. Tko ljubi svako ljudsko biće taj će se upustiti u dijalog sa svakim na jednak način, čime nikad neće postati gubitnik, nego sadržajni dobitnik. Svaki verbalni sadržaj iskoristiv je u praktične svrhe. A verbalni sadržaj ovisi o dozi ljubavi koju čovjek nosi u sebi.

Usavršavanje komunikacije

Ljubav i komunikacija su usko povezani i jedno određuje drugo. Kao što potreba za ljubavlju nikada ne prestaje tako i potreba za komunikacijom nikad ne prestaje dok čovjek diše, jer makar i zašutio komunikacija će se i dalje odvijati u njegovim razmišljanjima. To nam govori u prilog kako su ljubav i komunikacija stvoreni za dijeljenje zbog čega su i sva ostala životna ostvarenja upravo proizašla iz te ljubavno-komunikativne veze. Samo se u takvoj vezi, ako krene u pravom smjeru, bez neželjenih nuspojava, znači sve dozirano na najbolji mogući način gdje se nikoga previše ne uzdiže niti ponižava, osjećamo cjelovito i spokojno. Zbog usavršavanja komunikacije, kao i zbog ljubavi mijenjamo i destinacije, vjere i uvjerenja, sklapamo primirja, započinjemo i okončavamo ratove, dogovaramo prekid vatre na određeno vrijeme zbog nekih nama važnih događanja…

Koliko ćemo ljubiti

Ljubav i komunikacija mogu riješiti, ali i potencirati krize od ekonomsko-gospodarstvenih, socijalnih preko političkih do… bolje je odustati od nabrajanja i zbrojiti se u glavi. Počeli smo se ponašati poput temperaturnih razlika u kojima se ne snalazimo jer smo stalno pod naponom što će biti, a to pitanje nas je uvelo u krizu vlastitog uma. E, ta bi nas mogla dotući, iskorijeniti ili blago rečeno razrijediti. Onima malo jače otvorenih očiju neće promaknuti kako je neke već gotovo dotukla, neki se još napola vuku, neki postupno sagorijevaju… a neki nemaju pojma koliko nesuvislih rečenica izgovore u jednom danu. Izbjegavati otvoreno progovoriti o toj izuzetno bitnoj temi koja s nama pleše globalni ples, znak je nemarnog odnosa spram budućnosti. Zatvaramo li mi sebe slučajno u disfunkciji svog uma ili svjesno odbijamo priznati ovu po nas ljude poražavajuću istinu? Nije važno koja je istina točna, ako znamo kako nas nijedna od navedenih možebitno neće dovesti na put oporavka. Jer mogućnost našeg umnog oporavka upravo je u tome da ljubav i komunikaciju počnemo primjenjivati da postojećem smislu dodamo još više smisla, izostavimo dramaturgiju i prisjetimo se kako su ljubav i komunikacija dvije ljudske iskonske i najvažnije osobine suživota. O kvaliteti ljubavi i komunikacije ovisi koliko ćemo ljubiti, a koliko proklinjati život.