Kako je moguće izbjeći pritisak, kad je danas sve pod pritiskom… I posao, odnosi, brak, djeca

Svi smo počeli pretjerano se baviti teorijama, ali nekako mi se čini kako smo to počeli raditi po nekom New age programu. Na postavljeno pitanje postavljamo pitanje, na dobiveni odgovor dajemo odgovor. Nije li to pomalo uvrnut sistem s puno priče, a premalo koristi u praksi. Ako teorija postane zavjera u praksi onda ćemo se nakon određenog vremena osjećati iscrpljeno, izgubljeno… zatočeni u podrumu vlastite nemoći, na rubu depresije. Da nam teorije ne postanu uši u mozgu umjesto u kosi, najbolja samopomoć je intervju sami sa sobom.

Evo kako sam ja to učinila, pa probajte i Vi!

Prvi dio

Moj vlastiti intervju

Što se ovo danas događa? Ljudi su rastrojeni, nesuvisli, vakumirani ili agresivni… Sumnja na svakom koraku, nevjera u svačijem pogledu. Kaos!

Izgleda da smo zaboravili promatrati, jer onom koji zna promatrati razumljivo je što se događa. Kad prestanem vjerovati sebi, postajem janje među vukovima. U mene se uvuče sumnja koja me polako izjeda iznutra, a ja postajem blijeda sjena zbog povjerenja u ‘pale anđele‘ koji su mi ponudili lažiranu sigurnost. Tu je polazište mojih pogrešaka, tu je započeo moj osobni kaos, promijenio ritam života. Umjesto konstante postala sam oscilacija čime sam vlastite emocije stavila na klimavu vješalicu.

Zaključno, povjerenje u ono što mislim, govorim i činim jedina je sigurnost na koju se mogu istinski osloniti.

Svjedočimo krizi, ne samo čovjeka u čovjeka nego i materijalnoj, koja me očito i najviše opterećuje.

Bilo koja kriza odraz je tvoje nesigurnosti, a prva nesigurnost koju osjetiš rezultira ostalima. Usporedi to s karikama u lancu. Čim pukne ili napukne samo jedna karika lanac više nije isti. Kariku koja je poremetila lanac moraš izvaditi čime skraćuješ lanac, ali u isto vrijeme postaješ svjesna koliko je svaka karika zamjenjiva. Kriza također može postati i prilika za novi način života. Ne razmišljaš li tako osjećat ćeš sve veći pritisak u sebi, pa umjesto da vidiš priliku bavit ćeš se vlastitim pritiskom.

Kako je moguće izbjeći pritisak, kada je danas sve pod pritiskom… i posao i odnosi, brak, djeca…i ako se ne slomiš sam, slome te drugi.

Pritisak se ne može izbjeći, ali ga se itekako može doživjeti i kao pozitivnu korist. Zamisli da slomiš nogu. Prva pomisao - katastrofa! Moraš izostati s posla, trpiš bolove... Onemogućena si u naučenom funkcioniranju. Stvaraš si dodatni pritisak na pritisak. Zbog pritiska nisi u stanju razmišljati, kako možda postoje viši razlozi, zašto si baš tada slomila nogu. Dok u tome vidiš negativno, negativan će biti i tvoj doživljaj. A viši razlozi su tvoju čuvari, koji te odmiču od pritiska. Oni znaju da pritiskom tijelo iscrpljuješ, dušu umaraš, a razumu daješ pljusku. I raspad tebe vrlo je blizu. Da izbjegneš raspad, slomila si nogu. No, tvoja svrha se i dalje nastavlja, samo u drugom obliku. Sada ćeš tijelo odmoriti, duši dati radost, a razumu poljubac. S vremenom ćeš razumjeti, da sve što se događa, bilo je za tvoje dobro.

Zar ja toliko toga pogrešno doživljavam? Zar se živciram bez razloga? Počinjem biti sklona i depresiji… Strašno!

Opušten čovjek uživa, a pod pritiskom doziva. Nažalost doziva u pomoć. Pogrešni doživljaji vode te pogrešnom sadržaju. Koju knjigu radije čitaš? Sa sretnim ili tužnim završetkom? Ako pokazuješ sklonost depresiji, izabireš tužan završetak za sebe. U sadržaju tvog života nešto nije u redu. Očito te proganjaju sjene prošlosti, čega se nikako ne uspijevaš osloboditi. Ne možeš se osloboditi onog što ne razumiješ. Ne moraš uvijek razumjeti, ali možeš promijeniti interpretaciju prošlosti.

Lakše je reći nego učiniti

Okreni to ovako: ‘Čim progovoriš, već si nešto učinila. A čim nešto učiniš u tebi se nešto počinje kretati. To nešto mijenja ustajali strah i uvodi čišći zrak u tvoj život.

Ja se stalno krećem, a imam osjećaj da stojim na mjestu. Kako je to moguće?

Ti se zapravo uvijek krećeš, čak i kad stojiš na mjestu. Jer mjesto na kojem stojiš, sjediš ili hodaš, u svakom trenutku ipak ne prestaješ misliti. A misliti znači kretanje tebe u prostoru i vremenu. Mislima počinješ i završavaš dan. Tijelo te samo prati.

Željela bih nešto pitati o mislima. Trudim se što više misliti, što više željeti, ali kao da ne mogu. Što me sprječava u tome?

Misao je tvorac onoga što ti jesi, onoga što ti želiš biti. Ne možeš si oduzeti pravo na želju, ali si možeš oduzeti pravo na ispunjenje želje.

Kako?

Nitko ne može previše željeti, može samo previše imati. Imaš li previše misli u isto vrijeme, imat ćeš osjećaj da ne možeš misliti. Jedna misao smetat će drugoj. Previše misli povezano je s količinom želja koje želiš ostvariti. Tek ostvarenjem jedne želje, idi po sljedeću. Tako ćeš usuglasiti misli. Lakše se jednom posvetiti, nego svemu odjednom.

Voljela bih tako, ali me strpljenje izdaje. Ne mogu dočekati ostvarenje želje, a neke mi se i ne ostvare.

Nacrtaj kotač. Napiši na njemu svoje želje, zatvori oči i nasumično stavi prst na dio kotača. Otvori oči i pročitaj želju koju si označila prstom. Pokušaj je ispuniti, iako ti to možda nije bila prva želja koju želiš ispuniti. Samo pazi dok pišeš želje, piši realne i iskrene. S obzirom na to da su to tvoje želje, sigurna sam da ćeš imati strpljenja čekati hoće li se želja na kojoj je tvoj prst zastao ispuniti. Nazovi to rulet vlastitih želja koje si ispisala svojom rukom, pa takvu igru nećeš moći nazvati namještenom, a usput će te strpljenje držati budnom, jer će te itekako zanimati ishod.

Pokušat ću. Ali objasni mi, jesu li i moji strahovi uzroci koji mi onemogućavaju razne želje?

Ako strah prelazi u paniku, svakako su dio uzroka.

Kako prepoznati prelazak straha u paniku i koja je uopće razlika?

Strah potiče, a panika onesposobljava. Strah te priprema za borbu, a panika te ukoči i obezglavi. Ukočena i obezglavljena usmjeravaš misli jedino prema sebi (lupa ti srce, knedla u grlu, osjećaj gušenja…). Zapravo, počinješ spašavati sebe. Dok spašavaš sebe, za sve ostalo nisi u stanju brinuti.

Mogu li ikako izbjeći paniku?

Jer, strah naspram panike izgleda kao dječja igra?

Neizvjesnost potiče paniku u tebi. Čovjek primarno teži izvjesnosti. Uzmi primjer svađe. Bilo da si sudionik ili promatrač svađe, ne znaš unaprijed kako će svađa završiti. Može rukovanjem, može i batinama. No spoznajom da sve što počinje mora i završiti, smiruje osjećaj panike. Inzistiranjem i očekivanjem samo pozitivnog završetka, oslobađaš prolaz panici. U vlastitoj spoznaji postani svjesna mogućnosti i dobrog i lošeg završetka. Na taj ćeš način shvatiti, da često upravo loši završeci donose dobar početak ili svršetak nečeg što te je dugoročno opterećivalo.