Kad kaos zavlada u našim razmišljanjima tada postajemo itekako opasni, i za sebe i za druge

Ne mogu se sjetiti tko je rekao 'psi laju, karavane prolaze', pa čim netko iz naroda takvo nešto kaže, kaže zato što smatra da mu je nešto teško sijelo na dušu zbog čega se ponaša prema drugom kao da ništa ne primjećuje i postupa kao da je sjena. Je li zato preusmjerio percepciju na potpuno krivu stranu ne obraćajući pažnju na ispisane ili moralne opomene? A tko promjeni percepciju? Onaj koji želi zauzeti tuđe mjesto, biti ono što ne može biti i sve uvjeriti kako je pravo na njegovoj strani, bez obzira na propise koji su upravo napisani da čovjekovo ponašanje zadrže u okviru normale, a još ih i život sam po sebi propisuje kroz iskustvene klauzule. Je li takvo razmišljanje irealno ili realno? Realnost nalaže preispitivanje samoga sebe i tko to nije u stanju učiniti vrlo je jasno kojoj skupini pripada.

Psi i karavane

Očito je da prva rečenica u ovom tekstu danas se primjenjuje u beskonačnim oblicima. Tko su psi, a tko su oni u karavani, ispada da ni jedne niti druge ne zanima, jer jedni laju zbog straha, a drugi zbog umišljene sigurnosti u sebe. Tko je smisao porazio kad smo ušli u usku ulicu u kojoj igramo igru pobjede i poraza. Takvu igru sigurno nisu izmislila bića iz Svemira, nego um čovjeka, kao što je čovjek izmislio gumbe za određene akcije. Koliko je puta stisnut gumb za opomenu i pojedinačno i globalno zbog raznoraznih promicanja teorija zavjere koje nikad nitko nije dokazao, ali naveliko reklamirao. Kojim povodom? Da zavadi sve, da stvori paniku, nepovjerenje čovjeka u čovjeka, pojavu animoziteta, jer teorije općenito gledajući danas su vrlo popularne.

Mišje rupe

E, vi teoretičari i vi zavjerenici! Zar je vaš smisao da nevine uvlačite u mišje rupe, zar želite izazvati mišju groznicu među ljudima, zar želite plakati nad grobovima? Je li kriva percepcija pretvorila čovjeka u vampira? A imamo i drugi gumb. Crveni. Taj više nije isti jer taj je za ispaljivanje nečega, a svi itekako dobro znaju čega. Ako se takvo nešto dogodi onda je gotovo, pa dok se ne dogodi potrudi se, pomakni se dok se gumb ne stisne. Ne pomaknemo li se u smjeru povoljnom po nas bit će nas i na Mliječnim stazama, Saturnovim prstenovima… letjet ćemo kao kamenje po nebu. No, najteže je odabrati stranu kad svaka strana ima nešto što nam treba. No ipak tko se duboko zamisli dobro će odvagati jesu li važnije potrebe za preživljavanjem ili virtualni programi za zabavu. Ali kako znati tko će nam pružiti priliku za preživljavanjem kad se iz sekunde u sekundu obećanja mijenjaju, prevrtljivost nas prevrće i kaos je neminovan. Je li nas upravo taj kaos doveo do točke u kojoj ne razlikujemo dobro od zla, u kojem danas vjerujemo jednoj strani, sutra drugoj strani, a prekosutra nijednoj?

Crta života

Naravno, svima je poznato kako demoni i anđeli ne mogu zajedno ići, kako im se putevi razdvajaju, a tko će od njih što činiti sigurno neće jedni druge obavještavati, a izvještaji preneseni s terena, konferencija, intervjua s ulice… možemo li se u njih pouzdati, jer subjektivnost je naša jača strana. Počeli smo se ponašati poput gumbi, prišijemo se tamo gdje smatramo da će nam biti bolje, gdje će nas poštedjeti od posljedica… Je li to dokaz naše mentalne disperzije čime nam je digresija pripomoć da ne sludimo sami sebe tematikom od koje ne možemo, zapravo, pobjeći. Svatko se usudi postavljati uvjete s obračunom osobnih interesa, a podvući ih pod zajedničke, ne uključujući pri tom ako nam uvjeti izvise gdje ćemo pronaći rezervne opcije. Živimo li mi na zamišljenoj crti života ili na objektivnoj i jesu li naše ideje često utopijske prirode? Jesmo li se istinski zabrinuli kako su uvjeti podložni kršenju, pa ako se to dogodi, a vjerojatnost da hoće je uvijek veća nego manja, koliko će nas to koštati, da postoji mogućnost da ostanemo bez sredstava za život, da završimo na livadama, da postanemo teret samima sebi.

Iskonski instinkt

Zar nismo rođenjem dobili onaj iskonski instinkt koji nas sam navodi kako je najbolje postupiti u izvanrednim situacijama, ono iskonsko duhovno znanje koje nas jedino vodi ispravnim tragovima prema izlazu bez okrznuća? Dokazali smo i postojanje duhovne inteligencije u nama koja je jača od svih prethodno dokazanih osam inteligencija u čovjeka. Tezu možemo postaviti da imamo i univerzalnu inteligenciju koju još uvijek nismo uspjeli otkriti, što ne isključuje njezino prisustvo u našem biću, a spasenje u bivanju. Ako duhovna inteligencija pokriva sva znana i neznana područja života, što bi onda obuhvatila univerzalna inteligencija? Obuhvatila bi prevenciju bilo čega jer bi znala konačni ishod. Kako to da do danas pokraj svih otkrivenih inteligencija mi još uvijek ne spoznajemo čije su riječi riječi anđela, a čije demona. Primarno ocjenjivanje toga trebalo bi biti samostalno, bez ičijeg utjecaja, stvoreno u osjećaju, jer osjećaj nikada ne vara čovjeka.

Labirintski tuneli

Dobar krov čuva kuću od prokišnjavanja, a osjećaj čovjeku daje šansu da izbjegne labirintske tunele koje mu drugi priprema. Dobar gazda čuva kuću od propadanja, zato takav ne ruši nego gradi, okuplja ukućane za dobrobit svih, upozoravajući onog koji zastrani da će zajednica reagirati u skladu sa zakonom koji je gazda postavio. Je li onaj koji nosi titulu gazde to zaslužio dokazat će njegove namjere koje će odgovorno provoditi u djelo, te riječi koje moraju sadržavati u sebi težinu povjerenja u njih, a koliko je svoje djelo i riječi gazda dobro procijenio pokazuje razina mira u kući. Zastupati jednakost i svi sve znaju suluda je rabota čovjeka. Činjenica je da uvijek netko nešto zna, ali kvaliteta znanja odlučuje tko će biti gore a tko dole. Dano nam je razmišljanje kao mogućnost dokučivanja s kim se dobro zakvačiti, a s kime maziti.

Sam protiv sebe

Ali kad kaos zavlada u našim razmišljanjima i ona prestanu biti obavijena logikom uz osjećaj, tada postajemo bića na navođenje s crvenim gumbom na sebi. Tada smo itekako opasni i prema sebi i prema drugima jer kaos podrazumijeva i afektivno ponašanje. Kasnije reći, žao mi je, ne koristi nikome. Nakon razaranja bilo čega, bilo koga isprike nisu dovoljne, a još manje prihvaćene. U kaosu čovjek ne bira stranu nego ostaje na svojoj strani da ne bi morao kad istina izađe na vidjelo i on izaći pred lice pravde. Ako je kaos u nečijem umu pa kao takav nije svjestan da ide sam protiv sebe, a kaos uma vodi čovjeka u bezumlje gdje je krvoproliće vrlo moguć nastavak priče.