Njezin izgled lako bi vas mogao zavarati, ne biste definitivno bili jedini. Teško da bi na prvu mogli pomisliti da se iza njezine krhke figure krije takva “beštija”. U najpozitivnijem mogućem smislu.
Prije će biti da biste tipovali kako je riječ o studentici, no naša sugovornica je dr. Kristina Bitunjac, iskusna kirurginja i bivša ravnateljica bolnice u Kninu “Hrvatski ponos”. Njezin poslovni i životni put jako su zanimljivi; tim više što joj u životu nije sve išlo kao nožem kroz rastopljeni maslac. Daleko, daleko od toga.
No možda da nije bilo tako Kristina danas ne bi postala ono što jest.
– Rođena sam u Šibeniku, a odrasla sam u Drnišu, gdje sam završila niže razrede osnovne škole. Iz obitelji sam sinjskog podrijetla, iz Rude, pa nakon udaje nisam mijenjala prezime, jer su me svi znali kao “naša dr. Bitunjac, iz Rude”. Život mi je bio sve, samo ne lagan. Zarana sam naučila – ne napraviš li nešto sam za sebe u životu, neće ti nitko. Dosta vremena provodila sam kod baka i djedova na selima, igrala se sa životinjama, jako sam voljela ići ljeti na sela. Nije pomogao ni rat ni posljedično progonstvo, u koje sam otišla s 10 godina, u hotel “Split”, i provela tamo četiri godine – govori nam dr. Bitunjac, inače i subspecijalizantica abdominalne kirurgije.
Kako je izgledala svakodnevica u izbjeglištvu, gdje ste se školovali?
– Bilo je krasnih ljudi koji su nam pomagali, kao i onih koji su nam se rugali – Bežigrad. Uglavnom, Splićani nas baš nisu voljeli, kao da smo svojom voljom htjeli doći u Split. Živjeli smo u velikoj neimaštini, s ocem u ratu, više od 1400 dana borbenog sektora. Nastava za nas, drniške prognanike, bila je organizirana u popodnevnim satima u školama u Žrnovnici, Stobreču i na Blatinama, s našim nastavnicima.
Stipendija i fakultetski poslovi
Autobusi su nas skupljali po hotelima i vozili u školu i iz škole. Nakon rata obitelj mi se nije vratila u Drniš, nego u Knin. Otac je tamo dobio posao i veći stan. Završila sam srednju zdravstvenu školu u Splitu, kao laborant. Bila sam smještena u domu i uvjerena da ću se na medicinski fakultet lakše upisati iz svoje škole, a zapravo je gimnazijalcima bilo lakše. Nije mi se računala ni nagrada s državnog natjecanja za najboljeg laboranta u kategoriji učenika 3. razreda, jer tih predmeta nije bilo na prijemnom ispitu, a to su hematologija i medicinska biokemija, iako su to predmeti na fakultetu.
Zato sam se uspjela upisati na Medicinski fakultet u Zagrebu iz drugog pokušaja, jer sam imala dodatne bodove, budući da sam pri prvom pokušaju bila prešla bodovni prag. Da ne gubim tu godinu dana, između dva prijemna ispita, stažirala sam u laboratoriju u kninskoj bolnici te položila državni ispit. Fakultet traje šest godina i htjela sam imati zanimanje, za slučaj da se razbolim ili ostanem bez novca i ne uspijem završiti fakultet. Ponosna sam na to što sam i laborant, pozdrav mojoj ekipi iz kninskog laboratorija.
Što pamtite iz doba fakulteta i liječničkih početaka?
– Za vrijeme fakulteta financirala sam se stipendijom i raznim studentskim poslovima, bila sam tako demonstrator na fakultetu, radila sam razna telefonska i terenska anketiranja. Nakon fakulteta stažirala sam u Domu zdravlja u Kninu i KBC-u Split, i položila državni ispit. Potom sam kao liječnik opće medicine radila na Hitnoj pomoći u Kninu, kao i u Domu zdravlja, na zamjenama liječnika opće medicine i pedijatra, dok sam čekala natječaj za specijalizaciju, kasnije i tzv. dekret iz Ministarstva, da s njom mogu započeti. I tu zapravo počinje moja priča.
U Hrvatskoj je jako malo kirurginja, kako to da ste odabrali baš ovu specijalizaciju? Zašto se, po vašem mišljenju, malen broj žena odlučuje za ovaj posao, koji je skoro pa rezerviran za muškarce. Barem u Hrvatskoj...
– Ne vidim nikakvog razloga da se ovim poslom ne bave i žene. Nisam primijetila da fizički ne mogu izvesti nešto, a što može neki kolega, pa ni kad sam bila trudna ili bolesna. Nije stvar u tjelesnoj masi, stvar je u polugi. Možda se žene prilikom same pomisli na ovaj posao obeshrabruje da se time bave, straši ih se i odbija da je to preteško. Možda misle da neće moći imati i obitelj i karijeru. Ljudi robuju predrasudama i podliježu pritiscima okoline. Mene su moji “najbliži” tada odgovarali od kirurgije, “šta će ti to, nije ti tamo mjesto, rugat će ti se, šta ćeš ti tamo”.
Također, iako sam bila jedini kandidat za dva mjesta, primili su me tek na ponovljenom natječaju, jedva. Čak mi i u ugovoru za posao stoji taj navod. Neovisno o tom kojeg je netko spola, ovisi i kakvog je karaktera. Kao netko tko je od malena imao težak život, te kog nikad nije zanimalo tuđe mišljenje, nisam se, očito, dala prestrašiti. Kirurgija je moja mjera. Što je nekom teško, to je drugom lagano.
Problem s muškim kolegom
Biste li ga vi preporučili studenticama?
– Meni se tijekom mog medicinskog školovanja, a koje je počelo prije trideset godina, najviše sviđala anestezija. Na fakultetu u Zagrebu su shvatili najprije svi oko mene, a tek onda ja, da je zapravo kirurgija “moja stvar”, kad je došao red na taj predmet. Na mom prvom ulasku u salu, na vježbama, kad smo išli gledati operacije, jedan poznati kirurg se našalio da nemam što raditi tu i da idem doma kuhati ručak.
Rekla sam mu da ne znam kuhati, niti ću naučiti, dok eventualno ne budem imala u kući nekog radi koga će me uhvatiti inspiracija za učenjem kuhanja. Kolegu sam kasnije srela na kongresu, bila sam specijalizant, te sam mu rekla da još nisam naučila kuhati, ali da sam naučila ponešto operirati. I dalje nisam neki kuhar. Inače mi je taj kolega jako drag i jako ga cijenim i bili smo u odličnim odnosima. Zato poručujem studenticama da tijekom fakulteta dobro razmisle, ako im se kirurgija sviđa, neka je izaberu, radije nego da imaju neku drugu opciju s kojom neće biti sretne u životu i žalit će za kirurgijom.
Jeste li ikada zbog toga imali nekih problema s muškim kolegama, u smislu da su vas možda gledali “svisoka” ili kao svojevrsnog “uljeza”?
– Jesam, samo u jednom slučaju, a bez ikakve potrebe. Naravno, nisam ostajala dužna, verbalno. Puno sam naučila iz te situacije. Muškarcima se tolerira bahatost, a ženama, kad brane sebe, odmah se pripisuju svakakvi epiteti, “gle je, duga je jezika, čudna, ovakva, onakva”. Nitko nije sebe našao na cesti, svatko zaslužuje poštovanje i rad u normalnim uvjetima. Odmah po dolasku na specijalizaciju sam ubačena u vatru, u puno dežurstava, a mislim da se tako najbolje i uči, i to mi uopće nije smetalo. Tadašnji šef bio mi je kao otac.
Nikad se nisam osjećala ni kao specijalizant, ni kao uljez, nego kao netko tko je ravan puno starijim kolegama. Nitko mi se nije rugao. Lijepo su me primili, mislim, jer sam pristupila poslu kao veliki radnik i dali su mi raditi operacije. Dosta posla davali su mi odraditi i samostalno, očito su imali povjerenja. Bila sam u odličnim odnosima i s kolegama s drugih klinika, s anesteziolozima, radiolozima, gastroenterolozima, ginekolozima… Družili smo se i to mi je bio prvi lijepi period u životu. Često ih se svih sjetim, a drago mi je i svratiti do njih kad sam u blizini. Stalno sam bila na poslu, pa me tadašnji šef prisilno slao na odmore. Danas ipak imam mjeru, ha-ha!
Mlada ste liječnica, no vrlo iskusna i s iznimnom profesionalnom karijerom. Četiri godine bili ste i ravnateljica kninske bolnice, sigurno je to bio izuzetno naporan period...
– Iako sam u medicini od svoje četrnaeste godine, a u kirurgiji evo već šesnaest godina, nekad pacijenti, koji me ne znaju, pomisle da sam neka naučnica, kažu da izgledam mlado, da imam 20 i koju, pa se zbune kad shvate da nisam baš cvijetak mladosti, evo i 43. rođendana! Mlada sam postala ravnatelj, i to je bio baš težak period. Tad je u upravnom vijeću bila mlada ekipa, neke sam poznavala dugo godina.
Suludi ritam
Nisam imala dobar predosjećaj i zato sam se jedva i prijavila na natječaj. Kući mala beba, a ja radim tri posla – svoj, ravnateljski i subspecijalizaciju u slobodne dane. Nije stvar u tom da ništa nisam stizala učiniti, jesam, ta isplaćivala sam plaće između dviju operacije, trčala iz ureda u salu, pa na hitni prijem, putovala nakon dežurstava na sastanke u Šibenik i Zagreb. Ujutro mi je trebalo vremena da shvatim i koji je dan i u kojem se gradu nalazim i gdje taj dan trebam ići. A treba se i pozabaviti djetetom, nešto skuhati i oprati rublje.
Tad su odjednom u zdravstvenom sustavu eksplodirali brojni problemi, koji su se desetljećima skupljali, a imala sam dojam da je malo ljudi briga da se išta riješi. Imala sam sreću jedino predložiti neke stvari, koje su se kasnije i uredile. Svi misle da je biti ravnatelj nešto “wow”, a zapravo nemaš zakonske ovlasti gotovo ništa riješiti sam, nikakve privilegije ni benefita, a plaćen si manje za oba posla, nego što košta onaj kojim se inače baviš. Zato na drugi mandat nisam ni pomišljala. Nisam mogla zapustiti kirurgiju u to vrijeme, kolegama je trebala pomoć, dežurala sam kao i ostali, išla na naše kongrese, položila subspecijalistički ispit, a i inače ne bih pristala samo sjediti u tamo nekom uredu, jer nisam se za to toliko školovala. Većina ravnatelja radi oba posla.
Dosta sam naučila od svoje ekonomske službe. Uvijek sam govorila da bi bilo idealno kad bi ravnatelji bili ekonomisti, smjer management ili računovodstvo i financije, a za zamjenika imali liječnika.
Koje su po vašem mišljenju sve odlike dobrog kirurga?
– U ovaj posao idu, valjda, specijalne konstrukcije ličnosti, ali kirurg treba biti pošten, samokritičan, skroman, pristupačan, nikako preemotivan i neustrašiv, voljan stalno učiti, takav da zna narodskim jezikom objasniti pacijentima što ih čeka prije, tijekom i nakon operacije. Nažalost, u liječničkoj struci općenito ima ljudi koji su se domogli bijele kute samo kako bi njome prikrili razne svoje manjkavosti i komplekse. A ne shvaćaju da se to itekako vidi, usprkos toj kuti.
Nastavlja se...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....