Ko loptu onom turskom reprezentativcu ‘96. na stadionu u Nottinghamu, tako je Goran Vlaović meni, Miri Paru, prošli tjedan na plesnom podiju u Sokolu oduzeo djevojku...
“Bruka neviđena!”, smijali su mi se prijatelji dok sam pokunjen napuštao klub u koji sam zapravo imao poteškoće i da uđem, ali o tome nešto kasnije u priči.
Naravno, spomenutu loptu je spomenute godine oduzeo dosad još uvijek nespomenuti Aljoša Asanović, a ovaj nekad oženjeni prvotimac Valencije, a danas razvedeni građevinski poduzetnik, elokventni komentator reprezentativnih utakmica na HRT-u i, valjda, maneken za malu, mrljavu bradicu ispod donje usnice - Goran Vlaović - u Nottinghamu je samo zabio, ali kako ne želim niti pomisliti na mogućnost da je isto učinio i u Zagrebu, kod pristojne mlade dame koju već duže vrijeme snubim, pravit ću se da ju je samo oduzeo...
“A šta si ti radio za to vrijeme?”, pitao me prijatelj Marcel, kojemu sam sljedeći dan priznao tu svoju sramotu, “promatrao ga ko onaj drugi turski reprezentativac koji se libio napraviti faul?”
“Za to ti...”, nastavio je ne čekajući moju reakciju, “ne postoji fair play nagrada!”
Iako uviđajući da je možda u pravu kada kaže da sam mu trebao uklizati kao što bih to učinio bilo kojem drugom Vatrenom, a Kruni Jurčiću pogotovo, na Vlaovića se te večeri, a ni bilo koje druge, nekako nisam mogao naljutiti. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog onog legendarnog pomicanja glave gore-dolje nakon pogotka Njemačkoj ‘98...
“Misliš li da ju je i te večeri tako slavodobitno pomicao?” nastavio je provocirati Maki, kojemu se više nikada u životu neću povjeriti.
Inače, djevojku o kojoj je riječ upoznao sam još na Valentinovo dok sam u jednom eminentnom zagrebačkom klubu kupovao ruže za one djevojke koje su to zaslužile, a krafne onima za koje sam mislio da su se maskirale. Ona mi je prišla poprilično samouvjereno i pitala me jesam li ja možda najbolji glumac ovogodišnjeg Berlinalea iz Tanovićeva filma “Epizoda u životu berača željeza” ili je to samo njegov sako na meni.
“Nazife Mujiću”, rekla je odmjeravajući me od glave do pete, “jesi li to ti?”
Kako mi se to učinilo poprilično duhovito, a svidjelo mi se i kad je nešto kasnije u razgovoru spomenula da kad god vidi Maju Sever na televiziji, pomisli da bi HRT trebao nama plaćati pretplatu, a ne mi njima, pomislio sam da bih se u ovu djevojku možda mogao i zajubiti...
“A što misliš o Ankici Čakardić?” tražio sam ultimativnu potvrdu, a kad se slično izjasnila i po tom pitanju, ali i onom o hrvatskim stand up komičarima kojima, kako ona kaže, kao da nije dovoljno što nam ovdje, u Hrvatskoj, izazivaju osjećaj nelagode dok ih gledamo, već svoje uratke šalju i izvan granica, potvrđujući time planetarno poznatu predrasudu o Hrvatima kao neduhovitom narodu - znao sam da mi je ona suđena!
(...)