BOŽIDAR VUKASOVIĆ

‘Moja životna pobjeda protiv Ljubljanske banke’

Božidar Vukasović, splitski poduzetnik koji živi u Trstu, prvi je prije 23 godine tužio Ljubljansku banku u ime prevarenih štediša, plijenio joj imovinu, nervirao hrvatske i slovenske političare...
 Marko Todorov/CROPIX

Svaki ručak nekog hrvatskog predstavnika u Sloveniji, bio to Ivo Sanader, Stipe Mesić, Jadranka Kosor, Vesna Pusić ili Zoran Milanović, Hrvate košta 300 milijuna eura, koliko iznose dugovi Ljubljanske banke prema štedišama koje godinama pokušavaju izigrati. Često sam ih znao pitati: kako se možete mirno vratiti kući ići, a niste uspjeli Slovence natjerati da vrate naše štedne uloge.“

Tako Splićanin koji nije uspio postati nobelovac, kako samog sebe kroz osmijeh opisuje Božidar Vukasović, ali je uspio u Hrvatskoj postati persona non grata, sažima sukus borbe štediša Ljubljanske banke, tvrdeći kako su agoniji više od 130.000 štediša dugoj 23 godine kumovali i Slovenci i Hrvati. Zloupotreba i manipulacija zakonima sa slovenske strane i odlučnost da Hrvatima “ne daju nič” i mlakost Hrvatske da izbori pravdu za štediše koju je nakon toliko godina zavlačenja poentirao tek Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu priznajući dvojici bosansko-hercegovačkih štediša, a automatski i svima ostalima, pravo na povrat njihova novca.

Za Vukasovića, koji je kao zastupnik nekoć šest tisuća starih štediša Ljubljanske banke, danas tisuću, bio David protiv Golijata, presuda iz Strasbourga melem je na ranu: potvrda da je njegova borba bila i zakonski i moralno opravdana. Osim satisfakcije, ta bi mu presuda u konačnici trebala podebljati konto na računu - ne samo povratom njegove ušteđevine nego i provizijom od štediša (pedeset posto od dodatnih kamata, a one variraju od dva do deset posto).

Slovenci sustavno krše zakone

“Presuda je potvrdila sve ono što sam s odvjetnicima pokušavao dokazati na sudovima i stavila izvan diskusije slovenske obmane da je Narodna banka Jugoslavije, a ne slovenska Ljubljanska banka, odgovorna za uloge, ili da je filijala dala više kredita u Hrvatskoj nego što je iznosila vrijednost štednje, kako su Slovenci godinama pokušavali osporiti isplatu. To je bio jedan od najvećih pokušaja pravne, bankarske i moralne prijevare. Sramotno je da je trebalo proći 23 godine da se shvati kako Slovenci sustavno krše zakone - Povelju UN, sprečavaju slobodni protok kapitala i političkim dekretom zabranjuju sudovima čak i da prime tužbe oštećenih štediša Ljubljanske banke iz Hrvatske i BiH. Jako je važno da je presudom odvojena štednja Ljubljanske banke od prenesene štednje koja je bila velika greška Vlade i HNB-a. A borba se i dalje nastavlja jer slovenska Vlada već traži produljenje roka od godinu dana od Vijeća Europe”, tvrdi Vukasović, a njegov osamdesetčetverogodišnji odvjetnik Volli energično dodaje kako je dosta otezanja, te da je sada vrijeme za akciju. Presuda se, tumači on, odnosi i na štediše koji su pravnu bitku vodili u Italiji, ali ta prava ne mogu konzumirati u Italiji. Većinu knjižica vratili su vlasnicima, a ostale će vratiti Vukasoviću, govori Volli i otkriva kako proteklih dana nije mogao živjeti od poziva štediša.

Vukasović u Trstu, gdje ima više od 700 štediša i 1000 štednih knjižica čeka da Vrhovni sud u Rimu odluči jesu li talijanski sudovi nadležni za slučaj štediša Ljubljanske banke, a time bi se i presuda tršćanskog Višeg suda da štediše mogu ovršiti filijalu u Trstu, mogla realizirati. Doduše, filijala Ljubljanske banke u Trstu izgleda kao da je pred zatvaranjem.

Božidar Vukasović, milijuner s američkim magisterijem, koji je u Hrvatskoj osnovao prvu Udrugu poslodavaca i Zajednicu malih dioničara, zaštitnik štediša, pijanist i violonist, devedesetih godina bio je pravi grom iz ne baš vedra neba. U tranzicijskim godinama, pokušajima tržišnih uvjeta privređivanja Vukasović je upozoravao na grabež političke elite, nudio radikalne poslovne ideje i mrsio račune vlasti. Osvajao je medijski prostor gotovo frenetičnom istupima, pomalo show-men, pomalo biznismen novinare je dočekivao u ukusno uređenoj četveroetažnoj vili u Opatiji, prepunoj umjetnina i preludirajući po klaviru otvarao bankarske i političke teme. Godila mu je pažnja, a lako ju je i dobivao - sve su njegove akcije imale dozu spektakularnosti i bile mamac za medije.

Da nije bilo neospornih znakova znanja i bogatstva što ga je stekao radeći u Americi, Vukasović je mogao ostati tek ekscentrik u lovu na vjetrenjače. Ili, kako se prisjeća jedan novinar, nizao je svoje susrete s predsjednicima, žuborio je o svojem životu u Americi, magisteriju na Wharton School u Pensylvaniji tako da bi sugovornik ostao u čudu, a onda bi izvukao godišnjak kao dokaz ili fotografiju…

Vukasovićev osamdesetčetverogodišnji odvjetnik Volli energično objašnjava kako je dosta otezanja, te da je sada vrijeme za akciju

Iz bogate obitelji

Rođeni Splićanin sa diplomom zagrebačkog ekonomskog fakulteta, porijeklom je iz bogate obitelji - njegov je djed imao Prvu štedionicu, otac je bio vlasnik autobusnog poduzeća, s velikim posjedima u dubrovačkom zaleđu. Komunističke su im vlasti konfiscirale velik dio obiteljske imovine i to je vjerojatno presudilo da hiperaktivni i poduzetni Vukasović ode u Ameriku da bi se promjenom režima vratio u Hrvatsku. Nekadašnji demonstrator doktora Marka Veselice magistrirao je 1970. u Pensylvaniji, radio je kao menagement consultant u McKinsey& Co Inc. u Torontu, Parizu, Milanu i Sarajevu te u Chase Manhattan Bank u Bruxellesu i Londonu. Sredinom sedamdesetih osnovao je Cash Management Consulting Inc., grupu konzultantskih poduzeća u Zürichu, Milanu, Madridu i Sao Paulu, a potom je prodao City bank, tada najvećoj svjetskoj banci i time osigurao sebi i obitelji bezbrižan i lijep život u godinama koje će doći.

Iako su ga godine recesije iscrpile, First lady, jahta iz 1931. godine, završila je razrezana u starom željezu, supruzi je morao obećati da više neće kupovati brodove, ostao mu je tek retro gliser za vožnju po uvalama, Vukasović s drugom suprugom i devetnaestogodišnjim blizankama živi u elegantnoj vili u rezidencijalnom dijelu Trsta, gdje je ugostio i novinare Nedjeljnog Jutarnjeg. Vilu u Opatiji morao je napustiti zbog nesređenih vlasničkih odnosa. U jednom od parkova u centru Opatije nalazi se skulptura balerine, Vukasovićeva donacija i spomen na godine kad je mijenjao sustav…

Nije trebalo dugo da Vukasović u Hrvatskoj stekne imidž nepopravljivog trouble-makera. Živcirao je koga je god stigao: kad je shvatio da Ljubljanska banka “bježi“ od dugova iz Hrvatske natrpao je tri autobusa štediša i krenuo put Ljubljane gdje ga je dočekao kordon policajaca.

“Kako sam samo nervirao predsjednika Janeza Drnovšeka, nazovem njegov ured iz hotela Lav i kažem, gadna je situacija… Nikad nisam vidio veću ribu od čovjeka, jedva je otvarao usta… Predlagao sam mu da deblokira Ljubljansku banku tako da štediše pretvori u suvlasnike, ne bi morali vraćati štednju, a osigurali bi likvidnost. I upozoravao sam ga da ću ga ako pobjegne iz Hrvatske ganjati do kraja.”

Specijalni rat

Specijalni rat protiv Slovenaca vodio je i na hrvatskom teritoriju. Sa desetak istomišljenika zauzeo je oronulu vilu u Mošćeničkoj Dragi na koju je pravo polagala Ljubljanska banka. Stavio je na ulazna vrata debeli lanac i lokot, a ključ pohranio u svom uredu Futurainvesta. Banka ga je tužila sudu zbog ometanja posjeda… No, 300 kvadrata s osam bungalova na samoj plaži još uvijek je u hrvatskom vlasništvu. Od tadašnjeg guvernera HNB-a Ante Čičin-Šaina zatražio je da, ukoliko im Ljubljanska banka ne isplati 350 tisuća maraka, otvori stečaj. Tražio je procjenu svih nekretnina Ljubljanske banke ne bi li se prodajom namirile stare štediše. Umjesto osobne karte tih se godina legitimirao zelenom štednom knjižicom Ljubljanske banke.

Sa svojim je idejama o rekonstrukciji bankarskog sustava postao noćna mora i poduzetnika i političara. Zagovarao je, prisjeća se, sustav u kojemu će dužnici odgovarati vjerovnicima, a ne da su glavni dužnici banke njezini gospodari.

“Uočio sam da je bankarski sustav prazan, da je potrošena štednja od 12 milijardi dolara, od čega dvije milijardi u slovenskim bankama. Predlagao sam novi način upravljanja resursima i ljudima, moj je cilj bio da se ljudi međusobno prepoznaju po tome gdje štede, a ne koje su nacionalnosti. Uprava nove Ljubljanske banke od mene je zatražila studiju o reorganizaciji banke. Da su to prihvatili, svi bi bili spašeni; većinski štediše postali bi suvlasnici, Ljubljanska banka deblokirala bi štedne uloge, ne bi morali vraćati novac. Tražio sam da dadu sto milijuna maraka obveznica države iz investicijskog fonda i 25 milijuna vaučera, da ljudi kupuju Gorenje i slovenske proizvode i 50 milijuna casha za socijalne slučajeve. To, nažalost, nije uspjelo, ali sam bar dobio 40.000 maraka honorara.”

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 14:51