Zoran Mijatović: Ja sam uhapsio Miloševića. Mladića smo mogli imati isti dan. Točno smo znali tko ga i gdje štiti!

ZAGREB - Zoran Mijatović, bivši drugi čovjek službe Državne sigurnosti Srbije u možda najuzbudljivijem razdoblju novije povijesti te zemlje, osobno je vodio akciju uhićenja Slobodana Miloševića 1. travnja 2001. i njegova prebacivanja u Haag, tri mjeseca kasnije, na Vidovdan, 28. lipnja.

S čovjekom koji zna sve najveće tajne srbijanske politike posljednjih desetljeća razgovaramo o uhićenju Ratka Mladića, dan nakon što je najpoznatiji haaški bjegunac i optuženik za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine lišen slobode u selu Lazarevo, na sjeveru Srbije.

- Hapšenje Mladića dobra je vijest. Oko njegova bijega i skrivanja stvarala se fama i legenda, govorilo se da ga je nemoguće uhapsiti. Ta legenda počela se stvarati čim se pojavila haaška optužnica i puno prije nego što će otići u ilegalu, iako se Mladić sve do 2001. uopće nije krio.

Sjećate se onih priča da ga okružuje jedinica od 20 elitnih boraca koji su spremni za njega poginuti i likvidirati bilo koga. Bila je to priča o moćnom vojniku koji zna kako se treba skrivati, organizirati.

SPECIJAL: Sve o uhićenju Ratka Mladića pročitajte ovdje

• Kako je bilo moguće da Mladić do 2001., iako je haaška optužnica protiv njega već odavno bila podignuta, bezbrižno živi u Srbiji?

- Do 2001. nije postojala politička volja da ga se uhapsi. To je i jasno jer je na čelu države do tada bio Milošević. U Mladićevu osiguranju bili su njegovi suradnici iz Bosne i službena tijela sigurnosti Vojske Jugoslavije (VJ). Služba državne sigurnosti, a ja sam tada bio načelnik beogradskog centra, itekako se bavila ratnim zločinima.

Da vas samo podsjetim, 1996. u Haag smo poslali Dražena Erdemovića, što je bilo prvo suđenje za Srebrenicu. Iako je Mladić bio na potjernici, mi ga nismo hapsili jer se radilo o aktivnom starješini Vojske Jugoslavije.

Sva nadležnost za to bila je na tijelima sigurnosti VJ, a Državna sigurnost nije imala zakonske mogućnosti baviti se aktivnim starješinama. Kako ga tijela vojne sigurnosti nisu dirala, nije postojao ni jedan razlog da se krije. Živio je lagodno, bez straha od progona.

• Zašto Mladić nije uhapšen nakon Miloševićeva pada i izručenja Haagu? Dobro se znalo gdje je.

- Nakon hapšenja Miloševića Mladić se više nije mogao javno pokazivati, od tada je postao oprezniji, ali nije prekinuo vezu s Vojskom Jugoslavije. Ono što ne mogu tvrditi sa sigurnošću jest je li Mladić napustio Beograd dva, tri ili četiri sata nakon što je Milošević, 28. lipnja 2001. u 19.01 sati, iz Beograda helikopterom poletio u američku vojnu bazu u Tuzli, na putu za Haag.

Znam točno vrijeme kada je Milošević poletio jer sam bio posljednji na teritoriju Srbije koji je s njim bio u kontaktu prije odlaska u Haag. Čim se helikopter vinuo, nazvao sam mobitelom pretpostavljene da im to javim. Znam koliko je točno sati bilo jer je poziv ostao zabilježen na mom mobitelu.

Nije bio nikakav problem da toga dana uhapsimo i Mladića. Služba Državne sigurnosti znala je tko ga osigurava, kolika je to snaga, tko su ti ljudi. Tek u 10 sati ujutro tog 28. lipnja saznao sam da će Milošević biti transferiran u Haag i u jednom sam trenutku pomislio da postoji združena akcija - dok ja budem organizirao prebacivanje Miloševića, Vojska Jugoslavije to će isto činiti s Mladićem.

• Zbog čega se to ipak nije dogodilo?

- Kolikogod je opozicija bila jedinstvena prije dolaska na vlast, prve pukotine na relaciji premijer Đinđić - predsjednik Koštunica nastale su kada smo u veljači 2001. uhapsili bivšeg načelnika Resora državne bezbednosti (RDB) Radeta Markovića i još nekoliko ljudi iz službe za koje smo ustanovili da su imali prste u pokušaju atentata na Vuka Draškovića, u ubojstvima Ivana Stambolića i novinara Slavka Ćuruvije. Tada smo navukli gnjev Koštunice i njegova kabineta.

Dakle, kada smo 28. lipnja, na Vidovdan, transferirali Miloševića u Haag, došlo je do još većeg raskola između Đinđića i Koštunice i izjave tadašnjeg predsjednika države, Koštunice, da je Milošević kidnapiran.

Tom je izjavom službu doveo u neugodnu situaciju, ali što je još važnije, takav njegov stav omogućio je Vojsci Jugoslavije da i dalje štiti Mladića. Nije tajna da će od tada još dugo, ne samo jataci ili vojni umirovljenici, već i ljudi iz službenih struktura države, u vrijeme dok je Koštunica bio predsjednik, štititi Mladića i davati mu logistiku.

• Znači li to da je u vrijeme Koštunice Vojska Jugoslavije imala status države u državi?

- Vojska je još uvijek bila na ideološkim pozicijama prije devedesetih i kako se u njihovim glavama ništa nije promijenilo, naravno, nije bilo ni spremnosti da se uhapsi Mladića. Pitanje je jesu li iz te ideološke matrice i danas izašli pogotovo oni stariji kadrovi.

Kad je riječ o suradnji s Haagom, vlada premijera Đinđića nije stigla do kraja obaviti posao. Da je Đinđić preživio atentat, vjerujem da bi svojim autoritetom uspio isporučiti Mladića. Nakon ubojstva Đinđića Živkovićeva je vlada bila kratkotrajna. Potom, dolaskom Koštunice na čelo vlade nastaje posve nova situacija.

Iako je donesen zakon o suradnji s Haagom, i premda nigdje nije pisalo kako ćemo u Haag isporučivati samo civile , a ne i vojsku, za vrijeme Koštunice i dalje traje onaj mit o Mladiću, mit o kojem sam govorio. Kad bi se god spomenuo Mladić, uvijek bi se pojavila i nekakva medijska priča o tome da je on genijalac u skrivanju.

Ne znam na kojim se to akademija učilo kako se skrivati i bježati od zakona. Profesionalac sam, poznato mi je kako tražiti nekoga tko se sakrio, ali kažete li mi da se sakrijem, neću to znati. Taj mit o Mladiću nikada nije prestajao, bajke o tim nadljudima koji ga štite. Mi u službi, naravno, znali smo da to nije istina. No, takvo medijsko ozračje prihvatila je i država: Mladić ima takvo osiguranje da moramo biti jako, jako oprezni.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG