ZLATKO HASANBEGOVIĆ: BAD BLUE BOY KOJI JE POSTAO MINISTAR ‘Komunisti su mojoj obitelji uzeli 19 kuća i novac, a djeda su ubili’

Neposredno poslije rata zagrebački Vjesnik objavio je kratku vijest pod naslovom “Zaplijenjene velike sume stranih valuta kod 19-erostrukog zagrebačkog kućevlasnika Prohića”.

“Organi narodnih vlasti pronašli su kod Prohić Safeta i njegove žene Sabrije, u njihovoj kući u Ilici broj 178, ove količine strane valute: 1020 dolara, 1230 švicarskih franaka, 10 zlatnih turskih lira, 114.840 talijanskih lira i 2000 okupacionih (“Nedićevih”) dinara. Osim toga, pronađena je veća količina cigareta, duhana, raznih racioniranih životnih namirnica, kao i tekstila i alkohola. Namirnice su bile neprijavljene i zaplijenjene su zajedno s valutom. Prikrivena strana valuta očito je namijenjena švercu velikog stila, pa su zato Prohić Safet i Sabrija, inače vlasnici 19 kuća u Zagrebu, uhapšeni”.

Umjesto Safeta, Vjesnik je napisao Safet i ženu proglasio mužem, a muža Sabriju, ženom. Ali, to je najmanja greška u nesreći koja je zahvatila obitelj. Da vijest u novinama nije bila nimalo benigna, pokazali su događaji koji su slijedili. Safeta je uhićena, a Sabrija Prohić, djed današnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, bogati bosanski industrijalac, koji je stekao veliki imetak od Bosne do Beograda i Zagreba, pokušao je pobjeći u Italiju i domoći se sa svojim prijateljima Argentine. Uhvaćen je i zajedno s cijelom skupinom pogubljen. Kao “klasni neprijatelj”, jer osim bogatstva ništa mu drugo partizanske vlasti nisu mogle staviti na teret. To što su tijekom rata Prohići spasili i udomili jednu židovsku djevojčicu, koja je ostala bez roditelja, novu vlast nije zanimalo. Istog dana Vjesnik je još objavio: “Na smrt osuđen postolar Šumiga”. Ispod tog teksta stoji naslov “Postolar Tušak koji je za par đonova tražio 1500 dinara kažnjen je s 5 godina prisilnog rada s lišenjem slobode”.

Ratni vihor obitelj Zlatka Hasanbegovića zatekao je na raznim mjestima i na raznim stranama. Njegova baka po očevoj strani, Nura Hasanbegović, poginula je od metka u Bosanskoj Gradišci, kada su u mjesto 1945. ulazili partizani, dio kuće je zapaljen, a imovina uglednog gradiškog posjednika Omera Hasanbegovića, ministrovog djeda, oduzeta. Djedov bratić Nusret Prohić, dvadesetogodišnji student medicine imao je sestru, žestoku ljevičarku, pa je zaglavio nakon jedne sarajevske racije u Jasenovcu, gdje je i skončao.

Nusret Prohić

Živjeli u Gračanici

Obitelj majke Zlatka Hasanbegovića došla je u Zagreb 1941. Do tada su živjeli u Gračanici, u Bosni, a djed je kao uspješni poslovni čovjek često dolazio u Zagreb. I njegov otac se tu liječio i umro u Zagrebu. Prohići su stekli značajnu imovinu, ponajviše u BiH, ali i u Zagrebu, a imali su i kuću u Beogradu, u samom centru grada. Sabrija Prohić bio je veletrgovac i industrijalac, jedan od najpoznatijih poslovnih ljudi, ne samo u BiH, već i u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji.

Djed Zlatka Hasanbegovića Sabrija, u Veneciji 1928.

Rat je proveo posve izvan politike. Nastavio je s poslovima, koliko su to okolnosti dopuštale, ali se u političke prilike nije ni miješao ni eksponirao. Safeta i Sabrija Prohić imali su dva sina i tri kćerke, od kojih je jedna majka Zlatka Hasanbegovića, Zumreta. Posebno je zanimljiv detalj kako su Prohići spasili židovsku djevojčicu Nadu, kćerku Viktora i Helene Kolman, Židova iz Gračanice. Viktor Kolman bio je ljekarnik i magistar farmacije, a s Helenom se oženio 1933. i doselili su se u Gračanicu, gdje su otvorili ljekarnu. Bili su u prijateljskim odnosima s obitelji Prohić, prije svega dr. Avdom Prohićem, kotarskim liječnikom s bečkom diplomom i njegovim bratom Sabrijom.

Kada je u NDH počeo progon Židova, Kolmanovi su izbjegli prvi val hapšenja i deportacije u logore, ali 1943. Ustaška nadzorna služba iz Tuzle naredila je da se uhapse preostali Židovi. Kolmanovi bježe na teritorij koji su nadzirali ozrenski četnici, ali ni tamo nije bilo puno sreće. Njemačke divizije pokrenule su kaznene ekspedicije i Viktor Kolman je uhapšen i strijeljan. Helena je kćerkicu Nadu nosila na leđima, u rancu, po ozrenskim šumama, gdje su obje oboljele od upale pluća. Kada su se vratile u Gračanicu Helena je ubrzo uhapšena i prevezena u zatvor u Zagrebu. Dr. Avdo Prohić i njegov brat Sabrija pokušali su je na sve moguće načine spasiti, ali je u ljeto 1943. umrla.

Pismo Nusreta Prohića roditeljima

Nesreća je zahvatila i obitelj Prohić. U to vrijeme uhapšen je Nusret Prohić kao sarajevski ljevičar i deportiran u Jasenovac, a Sabrijin sin Fikret je zbog optužbi za druženje s komunistima na obiteljskom posjedu na Srebrnjaku uhapšen i zatvoren u Zagrebu na Savskoj cesti. Pukim slučajem preživio je i dočekao kraj rata.

Proces posvojenja

Sabrija i Safeta Prohić na sve su načine željeli spasiti djevojčicu koja je ostala bez oca i majke, pa je sve vrijeme provodila u zagrebačkoj kući Sabrije Prohića. Djeca Prohićevih, među kojima je bila i majka Zlatka Hasanbegovića, govorili su da im je to sestra. Na sreću, nitko nije ništa posumnjao i djevojčica je preživjela rat u domu Prohićevih, odakle su u rujnu 1945. godine po Nadu došli rođaci, sestra njene majke Erna Sonenschein i njen suprug Albert. Pokrenuli su proces posvojenja i 1949. svi otišli u Izrael, nakon što su im partizanske vlasti oduzele sve što su imali. Bila je to hajka “na buržoaziju”, pa se nije štedjelo ni one koji su kao Židovi prošli kalvariju u ratu. Nada je na kraju završila u kibucu, a sredinom pedesetih prošlog stoljeća svi su otišli u Južnoafričku Republiku. Poslije toga je Nada, kao profesorica hebrejskog, otišla u Zimbabve gdje su udala, a na kraju je obitelj završila u Australiji. Nada je preživjela isključivo zahvaljujući bračnom paru Prohić.

Mama i baka današnjeg ministra

A i njih je poslije rata čekala teška sudbina. Neosporno bogatstvo koje su stekli odmah je zasmetalo komunističkim vlastima i oduzeta im je sva imovina. Nakon što je Sabrija ubijen, a potom mrtav osuđen na zatvorsku kaznu i konfiskaciju imovine, ubrzo je umrla i Safeta, i od posljedica boravaka u zatvoru i svakodnevnih tortura i kućnih pretresa. Djeca su preko noći ostala siročad, bez imovine i bez roditelja.

Majka Zlatka Hasanbegovića Zumreta ostala je u Zagrebu, a njena sestra Esma, koja je završila Filozofski fakultet, kao izdanak nepoćudne obitelji nije mogla dobiti posao niti u jednoj zagrebačkoj školi. Kasnije se zaposlila u Tuzli, gdje se udala, a treća sestra je živjela u Sarajevu. Od cijele imovine, kuća po Zagrebu, od centra grada do Srebrnjaka, ostao je samo jedan stan, u Ilici.

Otac Zlatka Hasanbegovića, Ibrahim, rodom je iz Bosanske Gradiške, iz begovske obitelji hercegovačkih korijena. Vrlo rano, prije rata, kao mladić otišao je od kuće, kao Batin stipendist na školovanje u Češku. Krajem rata došao je u Zagreb i nakon toga se preselio u Osijek i ponovno vratio u Zagreb, gdje je upoznao Zumretu. Vjenčali su se 1968., Ibrahim je imao 54 godine kada je dobio sina jedinca Zlatka. Majka je radila u Zagrebačkoj banci kao službenica, a otac je bio zastupnik jedne slovenske tvrtke koja je radila u BiH i Hrvatskoj. Bila je to sasvim obična novozagrebačka obitelj, koja se klonila politike. Obilježena traumom iz ‘45., kada su se našli na udaru kao “klasni neprijatelj”. Konfiskacije, nacionalizacije i progoni događali su se svakodnevno, i sve što su ljudi stjecali generacijama nestajalo je preko noći. Sve je na kraju konfiscirano i tek je sada obitelji ponešto vraćeno.

Dečki iz Zapruđa

Sve godine poslije rata, bez obzira na to što se obitelj ničim nije isticala, osjećao se strah koji je rezultirao izbjegavanjem bilo kakvog političkog eksponiranja ili izjašnjavanja. Hasanbegovići su živjeli u svom svijetu, a kada je njihov sin pokazivao zanimanje za politiku, roditelju su bili krajnje nezadovoljni.

Iz tog zanimanja kasnije je proizašla i profesija Zlatka Hasanbegovića, kao povjesničara. Istovremeno, bio je i jedan od prvih BBB-a, iz prvog naraštaja. Popularni časopis Sprint iz tog vremena napravio je 1988. reportažu o mladićima iz Zapruđa, podgrupi New blue generation, koji su strastveno navijali za Dinamo. Zlatko Hasanbegović tada je imao 15 godina i novinaru je rekao: “Šminkeri imaju Saloon, mi imamo Dinamo”. Tko je autor imena BBB, zanimalo je Darka Tironija, pisca teksta “Nismo pijandure ni nacionalisti”, a “dečki iz zagrebačkog Zapruđa” su odgovorili: “To vam je sve počelo spontano. Ne znamo tko je izmislio to divno ime, ali se prvi transparent BBB-a pojavio 1986. na utakmici Dinamo - Partizan”. Na pitanje postoje li unutar BBB-a razne struje, Zlatko Hasanbegović je odgovorio: “Kod nas, u Zagrebu, to i nije toliko izraženo kao na primjer u Beogradu. Zvezdini Zulu warriorsi, Red devilsi i ultrasi se međusobno ‘kokaju’ na veliko. Mi nismo takvi”. Zlatko H., kako je navedeno u tekstu još je rekao “Roditeljima nije lako, ‘frka’ im je da negdje ne nastradamo. Mi ih lijepo uvjerimo da će sve biti OK”. “Čudna su ekipa Boysi, ima nas svugdje, u biznisu, među radnicima, među intelektualcima, evo sad i u Vladi. Možda se jednog dana opet vidimo na jednoj tekmi”, napisao je nedavno još jedan BBB, Zdeslav Jurić.

U jednom stoljeću, u dvije familije, svega. I partizana i narodnih neprijatelja, begova i buržuja, bogatstva i siromaštva, požrtvovnosti i smrti. Sve do BBB-a i ministra kulture.