INTERVJU S PREVODITELJEM I UREDNIKOM

Zlatko Crnković: 'Da nisam Slamnigu dao milijun dinara akontacije, nikada ne bi napisao roman'

 Tomas/CROPIX

Legendarni hrvatski književni prevoditelj i urednik Zlatko Crnković danas ima 82 godine, ne vidi dobro, ne može čitati knjige, ne može ih ni prevoditi. No, bistra je uma i pun nevjerojatnih iskustava. Napisao je sedam knjiga u kojima su sjećanja na knjige, na književnike, na društvo u kojem živimo. Preveo je i uredio 600 značajnih domaćih i stranih književnih djela, što je zacijelo više od broja knjiga koje tijekom života pročita prosječni hrvatski čitatelj.

- Moram priznati da sam ponosan što sam toliko napravio. Bilo je zanimljivo, bilo je ugodno, ali bilo je i teško.

Teško vam je i sada - jer više ne možete raditi?

- Nažalost, od čitanja i pisanja - punih 70 godina - dobio sam retinopatiju. Ne vidim više dobro. Ne mogu čitati sitna slova, posebice ne rječnike. Dakle, ne mogu više ni prevoditi. No, i ne smeta me to. Zadovoljan sam što sam oplemenio hrvatsku kulturu.

Danas je sve manje čitača.

- Nažalost, tako je. Sve manje se čitaju knjige. Novo doba, novi mediji, novi ritam života. I kriza. Izdavaštvo je sada palo na “niske grane”. To je velika šteta, šteta za cijeli narod. Male su naklade, troškovi su veliki pa dobre knjige, kod nas, postaju preskupe.

Kako sada provodite dane kad više ne možete čitati?

- Supruga mi čita. Ja u novinama mogu pročitati samo velike naslove. To je tužno, ali što mogu? Starost donosi bolesti. Puca tamo gdje sam najslabiji, a prije sam baš tamo bio najjači. No, naprezao sam cijeli život te svoje oči pa su popustile.

Pamtite li sve knjige koje ste pročitali, preveli, uredili?

- Ne pamtim sve. Bilo bi zanimljivo analizirati kojih se knjiga, scena i likova iz knjiga sjećam.

Kako ste odabirali knjige koje ćete prevoditi na hrvatski jezik?

- Bio sam uvijek izvrsno informiran o novim knjigama u svijetu. Išao sam po sajmovima knjiga. Čitao britanski tjednik The Observer koji ima najbolji pregled o novim knjigama. Uz to, imam sreću da znam izvrsno četiri jezika: engleski, njemački, francuski i ruski. Sve ostalo je rad. Uporan i precizan rad.

Jeste li objavili koju nevrijednu knjigu, od tih šest stotina?

- Jesam.

Zašto?

- Zato što me, koji put, svjetski uspjeh nekog bestselera zaveo, natjerao me da ga prevedem, ili dam nekome drugome prevesti, pa onda i objavim. Bilo je nekih knjiga koje sam izdao, ali mi se nisu sviđale. Čujte, objavljivao sam i klasike i nove vrijedne knjige, ali i trivijalnu književnost. Na taj način sam privlačio razne slojeve čitatelja. To je bilo važno.

Naziv vaše slavne biblioteke, dok ste bili u Znanju bio je Hit, što znači komercijalno uspješna knjiga.

- Točno. A prvi pravi hit koji sam objavio bila je “Ljubavna priča”, “Love story” autora Ericha Segala. Literarno, to nije neko veliko djelo. No, bio je to hit. U tri godine napravio sam tri izdanja. Sve je bilo rasprodano.

Objavljivali ste djela stranih i naših književnika.

- Da. Čak sam nagovarao naše književnike da napišu roman. Na primjer, Ivan Slamnig pisao je sjajne pripovijetke, ali niti jedan roman. Ponudio sam mu da za moju biblioteku Hit napiše roman. Pristao je, ali je zatražio određene uvjete. Novac unaprijed, akontaciju, kako bi mogao mirno pisati i pristojno živjeti, pritom. Pristao sam i dao sam mu milijun tadašnjih dinara, što je bila pristojna godišnja plaća. Tada sam to, kao glavni urednik mogao. Za godinu dana Slamnig mi je donio roman “Bolja polovica hrabrosti”. Bio je to 1972. godine književni događaj godine. A famozna “Slamnigova akontacija” zapanjila je tada mnoge pisce i kritičare.

Zavist?

- Pa, i to. Ali, uspjeli smo. Slično je bilo i s Kaporom. Objavio sam njegove pripovijetke “...I druge priče”. Onda sam i njega nagovarao na roman. Rekao mi je: imam tremu od romana, ja sam pripovjedač. Ubrzo je promijenio mišljenje i napisao roman “Foliranti”. Bio je to hit. Bilo je čak deset izdanja, ukupno sto tisuća primjeraka, to je bilo jako, jako puno. Kapor nam nije kasnije uzvratio tu naklonost, a mi smo ga zapravo otkrili. U poeziji sam imao sreću te objavio nekoliko izdanja knjige “Brod u boci” Arsena Dedića, sve u svemu šezdeset tisuća primjeraka je prodano. Ogromno za poeziju.

Jeste li imali političkih problema kao glavni urednik, izdavač knjiga?

- Mnogo manje no što sam očekivao. Cenzura? Zapravo, češće se događala autocenzura kod urednika i izdavača. Nisu se usuđivali objaviti neke knjige. Trebalo je malo više hrabrosti, a nisu je imali.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 12:16