ZAGREB - Velika aukcija dijelova “antifašističke zaštitne prepreke”, kako se u službenoj propagandi Njemačke Demokratske Republike nazivao Berlinski zid - granica između dva dijela istoga grada, dva ideološka sustava i dvije države - održana je u Monte Carlu u ljeto 1990.
DDR je po svemu propao, ali je administracija još postojala, plaće su se morale isplaćivati. Svaki od velikih dijelova Zida prodan je za 20.000 njemačkih maraka. Nedovoljno za popunjavanje proračuna, no to je bio velik osobni uspjeh Hagena Kocha. Nekadašnji kapetan specijalne jedinice istočnonjemačke tajne policije Stasi, poslije je radio u službi za kulturne spomenike. Koch je bio najpoznatiji po svojoj ulozi 1961.: bio je vojnik koji je u dobi od 21 godine, s diplomom tehničke škole, nacrtao granicu Zida na karti . Povukao je bijelu crtu i na Zimmerstrasse pa prema najpoznatijoj točki razgraničenja kod Checkpointa Charlie.
Provincijalci iz Saske
Ogorčeni građani Zapadnog Berlina vrištali su, ali je Koch bio hladan, prkosan i ponosan, uvjeren da čini pravu stvar odjeljujući “agresivne snage imperijalizma”, one koje su trgovali ljudima, od komunizmu predanih građana njegove zemlje.
Koch je bio samo jedan od provincijalaca iz Saske i Turinghije. Jedan od vojnika, pripadnika tvorničkih milicija, specijalne policije, agenata Stasija, redovite vojske - ukupno 30.000 Nijemaca koji su trebali izvršiti plan na kojem je radio tim Ericha Honeckera.
Honecker je bio iz Saarbrickena, najzapadnije njemačke pokrajine, gdje mu je sestra i ostala živjeti. Komunist od mladosti, školovao se u Moskvi, a ratne godine proveo je u nacističkom logoru. Potom se počeo uspinjati u partijskoj hijerarhiji: kao odlučan, organiziran, aparatčik i dogmom opijeni, disciplinirani Nijemac. Član Politbiroa zadužen za sigurnost dobio je posao života od šefa njemačke partije Waltera Ulbrichta. Puno stariji, “oštrobradi” Ulbricht morao je učiniti nešto za stabilnost zemlje koja se borila za međunarodno priznanje, a zbog odlijeva milijuna građana - šestina stanovnika DDR-a postali su “dezerteri Republike” u prvih 12 godina njezina postojanja - prijetilo joj je potpuno urušavanje.
Bjegovi do lipnja 1961.
Granica sa Saveznom Republikom bila je posve utvrđena, ali se na Zapad odlazilo kroz Zapadni Berlin. Gradonačelnik s ingerencijom nad američkom, francuskom i britanskom okupacijskom zonom bio je Willy Brandt. Socijaldemokrat koji je rat proveo u Norveškoj, pa u Berlin došao 1945. u uniformi časnika norveške vojske, bio je ljevičar, ali ne i saveznik Sovjeta. Kasnije će postati jedan od najvažnijih europskih političara koji je s Ostpolitik promijenio njemački položaj u Europi i prekinuo napetosti sa susjedima.
U lipnju 1961. na Zapad je prebjeglo 19.198 ljudi. Walter Ulbricht održao je konferenciju za novinare koja je strahove i želju za odlaskom samo pojačala. “Nitko ne namjerava izgraditi zid”, poručio je Ulbricht snažnim saksonskim akcentom, uz upozorenje da zna kako na Zapadu, tobože, ima onih koji priželjkuju takav čin.
Kennedyjeve slutnje
U srpnju 1961. iz zemlje je izašlo čak 30.444 ljudi, tisuću svakog dana. Samo 6. kolovoza 3268 Istočnih Nijemaca našlo se u prihvatnom centru u Marienfeldeu. Istočna Njemačka se raspadala, tvornice su ostajale bez najkvalificiranijih radnika, liječnici i inženjeri gradili su zapadnonjemačko privredno čudo. Jezik je bio isti, bilo im se daleko lakše nego drugim izbjeglicama uključiti u novi život. Konrad Adenauer, zapadnonjemački konzervativni, katolički premijer, nadao se da bi se Istok mogao osušiti i pasti u naručje Zapada. Zapadna Njemačka ne samo da nije priznavala poslijeratne granice, već je najavila da će prekinuti odnose sa svim onim zemljama koje priznaju DDR. Zato je Jugoslavija i bila jedina socijalistička država, osim Sovjetskog Saveza, gdje je postojala zapadnonjemačka ambasada sve dok Tito 1957. nije odlučio drukčije. Kolovoz 1961. u Berlinu bio je hladan i siv. Zeleno svjetlo iz Moskve, bez koga se nikada nije moglo početi s dalekosežnim akcijama, stiglo je 6. srpnja. Moskvi je postajalo neizdrživo financiranje neuspjelog projekta. Hruščov je Berlin opisao kao testise Zapada. Kada je poželio da Zapad jaukne, stisnuo bi najveći njemački grad. Sjedinjene Države uživale su u bjelodanom dokazu da je zapadni sustav bolji od komunističkog: prebjezi su to potvrđivali svakoga dana. U isto su se vrijeme bojale za stabilnost poretka koji je u Hladnom ratu uspostavljen.
Pad DDR-a ugrozio bi sigurnost Poljske i Istočne Europe, što Moskva ne bi dopustila. Predsjednik Kennedy stoga je pretpostavio da će se sagraditi nešto, “vjerojatno zid”, smatrajući da takav scenarij neće moći spriječiti.
Unatoč tome, operaciju “Ruža”, koja je uključivala mobilizaciju desetaka tisuća ljudi, dolazak 400 kamiona i transport 150 tona bodljikave žice te 18.200 betonskih prepreka, na Zapadu nitko nije očekivao.
U nedjelju 12. kolovoza Walter Ulbricht organizirao je u Wandlitzu, udaljenom samo pola sata od berlinskog Alexanderplatza, zabavu za najviše partijske i državne rukovodioce.
Sastanak u šumi
Naime, nakon nereda u Istočnom Berlinu 1953., koje su ugušili sovjetski tenkovi, donesena je odluka da se najvažnije istočnonjemačke političare iz Pankowa preseli na sigurnije mjesto. Dvadesetak skromnih vila u crnogoričnoj šumi, uz jezero, bilo je ograđeno. Iza ograde bio je vanjski obrub kuća za poslugu i osiguranje. Druženje je bilo uobičajedno dosadno sve dok Ulbricht nije rekao kako su se svi suglasili da se granica sektora zatvori. U ponoć sa 13. na 14. kolovoza 1961. Erich Honecker javio je vijest generalštabu.
Operacija se odvijala brzo, pedantno, efikasno, a građani Istoka, više nego oni Zapada, ostali su šokirani i mirni. Zatvorene su 193 ulice koje su spajale sektore. Vrijeme za operaciju nije moglo biti bolje. U Parizu su svi bili na godišnjem odmoru. General De Gaulle u glavni se grad vratio tek 17. kolovoza, nakon što je u Berlinu sve davno završeno.
Francuska ‘ljubav’
Francuzi su bili zauzeti ratom u Alžiru, nikakve želje nije bilo da se angažiraju u zemlji koju je francuski predsjednik toliko volio da je bio presretan s dvije Njemačke. Britanci su bili u strahu da će novi vladar Iraka, koji je svrgnuo savezničku dinastiju Hašemita, napasti Kuvajt, pa su tamo koncentrirali velike snage. Ne samo da nije bilo volje za sukob u Njemačkoj, već je premijer Harold Macmillan rekao da ovaj put, bude li grad blokiran, neće ništa investirati u mogući zračni most.
Uzrujani gradonačelnik
Najvažnije je bilo ono što će reći Amerikanci. John F. Kennedy ljetovao je u svojoj vili u Hyannis Portu. Predsjednik je toga jutra bio na misi kod franjevaca, a zatim se ukrcao na brodicu, pa je prošlo punih 12 sati prije nego što su mu priopćili vijest da se gradi Zid. “Kukavičkom šutnjom” gradonačelnik Brandt opisat će ponašanje svih saveznika, prije svega SAD-a. Gradonačelnik je imao razloga biti uzrujan, ali volje za intervencijom onih koji su o tome mogli odlučivati - nije bilo.
Zid tehnički nije prekidao promet između okupacijskih zona, samo ga je otežavao. Nije bilo velikih demonstracija. Da je Nikita Hruščov želio rat, ne bi sagradio zid, razmišljali su u Washingtonu. Zid je, očito, rješavao i krizu oko Berlina te stabilizirao Istočnu Njemačku. Time se stabilizirao i Istočni blok, a onda uspostavila i ravnoteža između supersila, barem na Starom kontinentu. Rušiti Zid značilo je ući u rat, i to zbog glavnoga grada države protiv koje su svi ratovali petnaest godina prije. Zid se, na kraju, mogao koristiti i u propagandnoj kampanji protiv Istoka. Istina, u Berlin su poslani Lyndon Johnson, potpredsjednik SAD-a, i general Lucius Clay, zapovjednik zračnog mosta koji je 1948. spasio grad. Pojačane su vojne postrojbe u Zapadnom Berlinu, čak su i vježbale rušenje betonskih zidnih konstrukcija, no na vježbi je sve i ostalo. Zid je odgovarao svima, osim dijelu Nijemaca koji su željeli živjeti u slobodi. Čak je i kancelar Adenauer bio zadovoljan time da se uporište njegova glavnog konkurenta Willyja Brandta na taj način umiri.
Novi rođendan DDR-a
Zid je za DDR bio novi rođendan, jer je država konačno postala stabilna. Petnaestak godina nakon razgraničenja, DDR je napredovao bolje i brže nego bilo koja istočna zemlja. Zapadna Njemačka otvorila je pak svoje granice “gastarbajterima”, uglavnom onima iz Turske i bivše Jugoslavije.
Trebalo je nastaviti s ekonomskim napretkom i to je Bonn činio. Berlin je postao poput kaveza. Broj stanovnika lagano je padao, industrija se izvlačila iz grada koji nije imao ekonomsko i demografsko zaleđe, ali se kao nigdje moglo uživati u boemskom životu, dekadentnim klubovima, seksualnim slobodama, čak i izbjeći novačenje u vojsku SR Njemačke. Zapadni Berlin bio je najljevija sredina u Njemačkoj, možda i bilo gdje na Zapadu, izvan sovjetskog lagera.
Erich Honecker najavio je malo prije proslave 40. obljetnice DDR-a 1989. da će Zid stajati još stotinu godina. Bio je u krivu. Odbijao je vidjeti da je s Mihaelom Gorbačovom u Moskvi došlo do promjena u cijelom svijetu, da je gospodarstvo njegove države propalo.
Ostali su ‘zidovi u glavi’
Kada su ispred svečane tribine marširali izabrani omladinci, aktivisti i vikali “Gorbi, Gorbi, spasi nas”, bilo je jasno da je kraj blizu. Istočni Nijemci sada su koristili popuštanje u Lageru i odlazili u Čehoslovačku i Mađarsku, tražeći izlaz na Zapad. Zatim su se počeli okupljati u Leipzigu i drugim gradovima, a Honecker je zamijenjen Egonom Krenzom. Izdana je zapovijed da se za putovanja na Zapad više ne postavljaju ograničenja. Doista, čim je na konferenciji za novinare član Politbiroa, popularni Günter Schabowski objavio odluku, tisuće su se Berlinčana pokrenule na Zapad. Zid koji su mnogi željeli prijeći riskirajući živote, kopajući tunele, leteći balonima, sada je pao bez borbe, jer se sustav koji ga je sagradio i koji je trebao štititi - ugasio. Bez zida i bez Hladnog rata više nije bilo ni razloga za podijeljenu Njemačku. Jedino što je ostalo bili su “zidovi u glavi” kako su poslije govorili Nijemci. Te zidove imaju svi koji su živjeli u dvije Europe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....