Zgrabila me u birtiji i odvukla u krevet. Šteta što su mi godine alkoholiziranja uništile vid, pa sam tek kad sam stavio naočale shvatio kako sam se osramotio

ZAGREB - Kada sam prije sto godina (barem mi se tako čini) upisivao Pravni fakultet u Zagrebu, bio sam mlad, lijep, a neki su profesori čak znali reć i: pametan (sada znam da su se šalili), ali ono po čemu sam se u tim mladim danima posebno isticao i na što sam se najviše ponosio, bio je moj besprijekoran vid.

Shvaćajući da sam paralelu očito povukao s krivom životinjom i , ne želeći ispasti nastran u očima starijeg brata, a time naravno i vječnog životnog uzora, refleksno prebacujem na neki drugi program, kad tamo još gore - Bago!

“Evo, jel’ ti i on zgodan?”, ispalio je buraz k’o iz topa, a ja - svjestan da sam se zbog svog slabog vida upravo bestijalno osramotio, pa rekao bih za cijeli život, a možda i dulje - odlučujem po tom pitanju nešto hitno poduzeti.

Naravno, to nešto nije prebacivanje programa jer ne znam kako bih podnio bratovo ismijavanje ako bi se na sljedećem programu pojavio, recimo onaj Jabuka s dnevnika, pa umjesto toga gasim TV i dogovaram termin kod najboljeg oftalmologa u gradu.

---

Istina, i prije ove neugodne epizode s voditeljicom “Otvorenog” (emisije koja, usput budi rečeno, ulazi u evo već četvrti tjedan s jednim te istim gostima), mogao sam shvatiti da mi s vidom nešto nije u redu...

Nepoznati ljudi - a kako tek sad shvaćam, vrlo dobro poznati samo ih ja iz daleka nisam prepoznavao - pozdravljali bi me na ulici, mahali mi, značajno kimali glavom ili prijateljski dizali ruku za “hi five”, a ja bih kraj njih prolazio k’o kraj Ciganke s djetetom. Onako brzo i prividno zaposleno, uz obavezno namršteno čelo i pogled u drugu stranu...

Oni bi se kasnije našli uvrijeđenima, micali bi me s liste prijatelja na fejsbuku, ljutito brisali moj broj telefona iz mobitela, te naokolo pričali kako sam se umislio otkad sam se počeo intenzivno družiti s nevjerojatno atraktivnom i, u gradskim, šminkerskim krugovima jako dobro poznatom i rado viđenom kćerkom Relje Bašića - Nikom.

“Sad ima oči samo za Niku...”, govorili su ljudi koje ne bih pozdravio, psujući mi pritom sve po spisku.

Kako mi je za imidž jako dobro odgovaralo da se Nika i ja spominjemo u istoj rečenici, iako se ne družimo ni približno onoliko koliko bih ja htio, nikad se nisam ni pokušao opravdati pred tim ljudima, a iz istog razloga - radi imidža - nikad nisam ni počeo nositi naočale. Iako sam nabavio jedne za vožnju autom, ali i njih sam slabo koristio jer sam na taj prelazak iz kategorije ljudi bez naočala, u kategoriju ljudi s naočalama, uvijek gledao kao na jedan vrlo krupan životni skok - i to niz liticu!

“Neke stvari u životu bolje je ne vidjeti!”, govorio sam uvijek kao opravdanje zašto ne nosim naočale.

Iako sam to uvijek vrlo dobro znao argumentirati podsjećajući na utakmice Dinama u Ligi prvaka, izjave Krune Jurčića, ples Blanke Vlašić nakon preskočenih 2.02 i još mnoge druge stvari koje je bilo bolje nikada ne vidjeti, zapravo sam naočale odbijao nositi isključivo zbog gađenja koje bih osjetio prema svome licu svaki put kad bih na nos stavio taj odvratni, ali ipak korisni izum francuskog oftalmologa Ferdinanda Monoyera iz 1872. godine, koji ljudima poput mene već više od sto godina omogućava da onu prekrasnu djevojku u daljini, koja im se na prvu učinila k’o miss Venezuele, ispravno prepoznaju k’o akrapa.

A upravo mi se to prije neki dan i dogodilo...

---

Bila je nedjelja, 4. prosinca, oko 23h, HSS je u Saboru osvojio jedno mjesto više nego HSLS, a Milan Bandić je tog dana posljednji put viđen. Ja sam pak, predosjećajući kišu, zaklon potražio u onom prolazu ispod bivšeg A.G. Matoša na Trgu. Tu sam si dopustio jedan kraći odmor kako bih zapalio skupocjenu York cigaretu i, taman kad sam se spremao na brzi trk preko brisanog prostora do garaže u Kaptol Centru, u prolaz su ušle dvije, kako sam onako izdaleka pomislio: venezuelanske misice...

Jedna od njih nosila je žutu uz tijelo pripijenu, mokru haljinu, a nad glavom je, čak i kad je ušla u prolaz, bespotrebno, kao zaštitu, držala neke skroz prokisle novine. Bila je vrlo elegantna, čak je i nosila “Perleraj baj Katarina R.” ogrlicu - što je svakako odavalo da je riječ o djevojci sa stilom - ali kako me ona druga, barem mi se tako činilo, više pogledavala - naravno da sam se njoj osmjehnuo i jedva primjetno, klimnuo joj glavom.

“Moj naklon, moje dame...”, prozborio sam najdubljim glasom što sam mogao. Akustični prolaz bio mi je od velike pomoći pri mom pokušaju da zvučim što muževnije.

Jedna od njih, ova koja me i prije pogledavala, uzvratila je osmijeh, a ja sam to shvatio k’o poziv da im priđem - što sam, nažalost (!), i učinio...

Naime, kako sam sve se više približavajući djevojkama ustanovio, ona elegantna mlada djevojka, za koju sam se bio spreman odmah sutra ujutro oženiti, zapravo je jedna izrazito preplanula, mršava, ne baš premlada niti osobito lijepa žena. A o onoj drugoj, kojoj sam se izdaleka osmjehnuo, bolje da ni ne govorim...

Reći ću samo da sam trebao poslušati dr. Ivana Škegru, oftalmologa kojeg su mi svi preporučili, kad mi je propisao pepeljarke.

Zasigurno se ne bih našao u ovoj nezavidnoj situaciji s ove dvije, kako sam shvatio tek kad je bilo kasno - izrazito neatraktivne djevojke - koje su mi već počele pričati o svojim planovima za izlazak i, naravno, pozvale me da im se pridružim...

“Možda jesam slijep, ali nisam glup”, pomislio sam i nabrzaka im slagao da moram kući, ali kada sam umjesto kući, otišao na Opatovinu, gdje su se valjda nekom zlom silom vođene nešto kasnije pojavile i njih dvije, shvatio sam da osim dobrog vida - očito više nemam ni sreće...

---

Stajale su na drugom kraju šanka, nekih pet metara udaljene od mene, a kako je to i više no dovoljna udaljenost da ne razaznam o kome je riječ, ponovno sam pomislio da su atraktivne i, naravno, opet im prišao!

“Što takve dvije dame rade same...”, započeo sam s lošim uletom još izdaleka, ali približavajući se i shvaćajući da ponovno činim istu pogrešku k’o u prolazu na Trgu, te da ću je vjerojatno činiti sve dok ne počnem nositi te proklete naočale, odlazim do auta po njih ne bi li na taj način, barem ovim dvjema prestao uletavati, a ako mi pomognu da zamijetim i nešto oku ne tako neugodno - još bolje!

Istina, pomalo sam s tim naočalama izgledao k’o student PMF-a, ali barem se više neću sramotiti upucavajući se akrapima, pomislio sam vraćajući se u klub u kojemu je sada, kad sam ponovno dobro vidio, bilo mnogo manje lijepih djevojaka.

Obrisao sam stakla na naočalama, naručio pivo i krenuo se ispričati onim dvjema djevojkama što sam im slagao da idem kući, ali one me nisu ni prepoznale. Samo su okrenule leđa kada su vidjele da im se približava neki čovjek s naočalama...

“Još bolje!”, pomislio sam naručujući novo pivo i pogledom tražeći neku mlađu punoljetnicu, koja bi bila zainteresirana provozati se sa mnom do napuštenog parkirališta iza ambulante Kozjak, ali niti jednu takvu - iako sam sad opet imao odličan vid - nisam mogao vidjeti.

Naime, kad te netko ne poznaje, te pokušava odrediti, prvo što u tom slučaju kažu je: “čovjek s naočalama” i, na taj način ta dopunska pojedinost, koja mi je još do jučer bila sasvim strana, odjedanput postaje prvo što su mi te mlađe punoljetnice pripisivale i sa mnom poistovjećivale. Postao sam “onaj s naočalama” iliti “ćoro”, a što nikako, kako sam se te večeri uvjerio, nije poželjan imidž za barenju u klubu, a bogami ni nigdje drugdje.

Dobro, možda je poželjan među hipsterima u Pepermintu, ali u RO&DO-u na Opatovini, na moju žalost, nije.

“Ćoro, razguli!”, tjerao me - valjda ohrabren činjenicom da mu je konkurent cvikeraš - sada već i neki mali papak, doduše vrlo dobrog vida (to je bila njegova prednost), od djevojke kojoj se očito i on imao namjere nabacivati. Nisam mu to mogao zamjeriti, njegov osjećaj superiornosti bio je sasvim opravdan, a djevojka ionako nije pokazivala nikakav interes spram mene i mojih naočala koje su se stalno maglile i zbog kojih sam se osjećao k’o onaj najveći kreten na svijetu - Branko Ivanković, ili kako se već zove...Vjerojatno sam tako i izgledao. Barem je to jedna djevojka rekla.

Poslušao sam malog papka koji mi je rekao da razgulim i, pozdravljajući neke prijatelje koje sam tamo susreo, a koji su me samo u čudu gledali ne odzdravljajući - valjda me nisu prepoznali s naočalama - napustio sam ugledni ugostiteljski objekt na Opatovini usamljeniji no ikad.

“Naočale koje su meni učinile vidljivim ostatak svijeta, nevidljivim su učinile upravo mene”, pomislio sam ostajući visjeti s rukom u zraku kad sam još jednom kolegi s fakulteta na izlasku pokušao dati “haj fajv”, a on me nije prepoznao...

---

Danas, dva tjedna nakon toga, prešao sam na leće i, bez straha prebacujem programe, komentiram voditeljice, prilazim djevojkama koje mi se izdaleka učine atraktivnima, prepoznajem ljude na ulici i primjećujem pješake na pješačkom, ali kako me atraktivne, jedva punoljetne djevojke po zagrebačkim klubovima i dalje ignoriraju, a samo one nešto manje privlačne, ali nešto više punašne pokazuju interes, pitam se da li je to stvarno taj dan bilo zbog naočala ili možda ipak, kao i sve ove godine do sada, zbog frizure...