'ZAŠTO SAM RODILA U ZAGREBU, A NE U LONDONU...' Dopisnica Jutarnjeg iz Londona objašnjava svoju odluku

U seriji pretporođajnih aktivnosti u Londonu na rasporedu je obilazak bolnice. Skupina budućih mama, trudnih koraka i s različitim veličinama trbuha, stoji na ulazu u Chelsea & Westminster Hospital i mjerkaju jedna drugu. U očima im iskre pitanja koja se ne usude naglas postaviti: jesu li se previše udebljale, jesu li nezgrapnije od ostalih... Sestre Annabel i Rachel stižu i najavljuju obilazak bolnice. “Jeste li uzbuđene? Uskoro ćete vidjeti gdje će se odvijati najvažniji trenutak vašeg života”, govore i pritom zvuče poput animatora na luksuznom kruzeru.

Centar za majke u bolnici apsolutni je favorit svake babice, i to ne skrivaju. Porođajni centar u susjednom krilu bolnice gotovo da preskaču, ondje se odvijaju kompliciraniji porodi, carski rez, epiduralna i situacije koje pođu po zlu. Centar za majke je, pak, carstvo babica. Pošto ulaze, izgledaju poput žena koje se spremaju na luksuzni spa tretman. Usporedba sa spa time ne prestaje. Na recepciji obloženoj mahagonijem dvije gospođe dočekuju nas sa širokim osmijehom i nude brošure. Annabel i Rachel vode nas vijugavim hodnicima koji mirišu na vaniliju. Sa svake strane je nekoliko vrata s ugraviranim imenom cvijeća. Ruža. Lavanda. Iris. “Ana, koji je vaš omiljeni cvijet?” pita me Annabel i potom ulazi u apartman Ruža. Luksuzni spa centar ovdje dobiva svoj konačni oblik. Trudnički apartman Ruža obasjava zamagljena ružičasta svjetlost. Uz velike prozore je naslonjen bračni krevet, zidni ormari poput onih u hotelskim sobama i stolić na kojemu vaza čeka svoj novi buket. Na sredini prostrane sobe je velika kada za porod. Sestra Rachel uvodi nas u proceduru, detaljno, pokazujući nam maketu maternice i plastičnu bebu koja iz nje izvire. U našoj je grupi i jedan suprug, mlađi gospodin s Bliskog istoka, kojemu je vidno nelagodno slušati o procesu otvaranja i kontrakcija i radije bi da nije ovdje.

Opijena miomirisima

Slijedi posjet apartmanu Lavanda, potom Narcisu, a tura završava u Tulipanu gdje nam sestra donosi poklon-paketiće pune vitamina, mini kupki i knjižica s fotografijama beba. “Idući put kad se nađete na ovome mjestu, postat ćete mame”, govori nam sestra Annabel. Izlazim iz Majčinskog centra opijena miomirisima. Baš se veselim porodu! Ipak, budući da izlazim iz bolnice, prati me misao da tijekom jednosatnog obilaska bolničkog krila nisam vidjela niti jednog liječnika.

Porod je sasvim prirodna stvar. Od trenutka začeća do trenutka kada beba ugleda svijet, u stvarnosti ne treba nam nitko da bi sve prošlo kako treba. Beba se može roditi u dnevnom boravku na jednak način kao u bolnici ili u toploj kadi Centra za majke. Svi znamo nekoga čija se beba rodila na stražnjem sjedalu automobila. “Mi vam ne trebamo. Mi smo samo tu da vas ohrabrimo”, mantra je koju su mi londonske sestre ponavljale od prvoga dana kada sam sramežljivo ušetala u Centar za ranu trudnoću gdje su mi na ekranu ultrazvuka pokazivali snimku titrajuće točkice iz koje će narasti moj sin.

Uredna knjiga

Kada su mi uručili urednu trudničku knjigu u kojoj se vodilo sve od mog prvog posjeta bolnici, iznenadila sam se da u tablici ima mjesta za samo dva, tri posjeta bolnici. Nakon ultrazvuka kojim se utvrđuje da je plod zdrav, nema potrebe za daljnjim praćenjem - uvriježeno je pravilo britanskog zdravstvenog sustava. Posljednji put kad su me pregledali, moj sin je bio sićušan, ali dovoljno odlučan da nam nagovjesti da je dječak. “It’s a boy”, rekao mi je sramežljivi tehničar Tom, mladić od jedva 19 godina, na čijoj je majici bila zakačena etiketa “Stručnjak za ultrazvuk”. Činio mi se premlad da bi bio stručan u bilo čemu, tako da sam za službenu objavu da čekamo sina pričekala privatni pregled. (Pokazalo se da je moja sumnja neopravdana, stručnjak za ultrazvuk je, naravno, bio u pravu.)

Porod je sasvim prirodna stvar, ponavljali su mi, a meni se sve vezano uz trudnoću činilo potpuno neprirodnim. Prva četiri mjeseca maničnog povraćanja dvadeset puta dnevno, koje nije ublažila šaljiva poruka mog francuskog svekra da sve glamurozne trudnice, pa tako i Kate Middleton i ja, imamo tu groznu nausea gravidarum koju je valjda činjenica da je pratila rođenje malog princa Georgea trebala učiniti manje groznom. I to tijelo koje se mijenja, i raspoloženje, i haljine koje postaju premale i one grozne traperice iz H&M-a koje postaju jedini adekvatni odjevni predmet. A tek pomisao na čin rađanja! Željela sam da me stalno prate i govore mi da je sve u redu. No, NHS, britanski zdravstveni sustav koji je omogućio sve divote ranije opisanog Centra za mame, oskudan je u pregledima. “Javite nam se kad osjetite prve trudove”, rekla mi je medicinska sestra na pola trudnoće.

Za sve dodatne provjere obratite se u Harley Street, poručila je. Posjet londonskoj adresi koja je sinonim za sve najbolje (i najskuplje) klinike u gradu ipak je smatrala posve nepotrebnim. Jer, porod je sasvim prirodna stvar.

Kad sam izišla iz njezina ureda, zakazala sam termin kod profesora Kyprosa Nicolaidesa, najvećeg stručnjaka za fetalnu medicinu u Londonu. Skupi pregled kod profesora Nicolaidesa, čije se cijene kreću između 200 i 500 funti (oko 2000 i 5000 kuna), najtraženija je stvar bogatog (trudnog) Londona. Na njega se čeka, zbog njega se dolazi u grad iz svih dijelova svijeta. Prima me jedna liječnica iz Portugala, koja je ostavila portugalsko sunce, obitelj, dečka i posao samo kako bi radila uz jednog od najvećih stručnjaka za fetalnu medicinu na svijetu. Dok pomno pregledava djetešce na ultrazvuku, govori mi da će profesor navratiti čim obavi dvije vrlo zahtjevne operacije. Jedna se, saznajem, odnosi na blizanke od kojih jedna “uzima svu hranu drugoj”. Kako bi omogućio razvoj slabije blizanke, profesor Nicolaides toga je dana laserom podijelio posteljicu trudnice na dva dijela da bi svakoj bebi omogućio vlastiti razvojni kutak.

Genijalni profesor

Nije ni čudo što genijalnog ciparskog profesora mlađe kolegice gledaju sa strahopoštovanjem. Nakon što utvrđuje veličinu moje bebe i toplim me glasom uvjerava da je sve u redu, profesor Nicolaides me pita odakle dolazim i na spomen Hrvatske uzvikuje ime Asima Kurjaka koji je, kaže, poznat kao najenergičniji predstavnik njihove struke. Prije nego što odlazi, zaustavlja se na vratima i pita me: “Zašto ne rodite u Hrvatskoj, umjesto u Londonu? Tamo imate vrhunske stručnjake, svi će vas paziti i maziti, ovdje ćete biti kao na traci. Ipak je ovo London”.

I tako je, umjesto da me umiri, profesor Nicolaides u meni probudio novu uzbunu.

Da rodim u Zagrebu je misao koja me povremeno pratila. Ima nešto u tome da je u važnim trenucima čovjek okružen materinjim jezikom. Ali, poznato tužna situacija u našem zdravstvu i stravična svjedočanstva iz naših rodilišta poručivali su da je suludo uz ponuđenu mogućnost bogate Engleske odabrati osiromašenu Hrvatsku. Ipak, posjete Hrvatskoj tijekom trudnoće redovito sam koristila za preglede na Svetom Duhu. Ono što mnogi ne znaju jest da uz sva zagušena svjetla i obnovljene prostorije londonskih bolnica, neka hrvatska rodilišta imaju modernije ultrazvuke i obučenije stručnjake za njihovo praćenje od Engleske. Klinika Sveti Duh, primjerice, međunarodno je priznati rasadnik vrsnih kadrova iz ultrazvučne dijagnostike gdje je rođen i takozvani KANET, test za prenatalno ispitivanje funkcije fetalnog mozga.

Ondje me je jednom prilikom primila profesorica Ritsuko Pooh, vodeći svjetski stručnjak za 3D ultrazvuk, koja se tih dana nalazila u Hrvatskoj kako bi rodilištima u Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku donirala najmodernije 3D ultrazvučne aparate. Onime što mi je rekla, probudila je u meni misao da bih trebala roditi u Zagrebu. “Sa sigurnošću mogu reći da je stupanj ultrazvuka i perinatalne medicine u Hrvatskoj viši od međunarodnog standarda. Za početak, u mnogim zemljama ultrazvuk prati trenirano osoblje bolnice, a ne eksperti-liječnici kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Postoji velika razlika. Ultrazvuk moraju pratiti veliki stručnjaci jer oni uočavaju najsitnije detalje i imaju posebnu vrstu intuicije. Osim toga, u mnogim razvijenim zemljama, kao što su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, liječnici rade isključivo prema uputama struke, dok u Hrvatskoj postoji jedna dodatna energija i želja za usavršavanjem što je rijetko, ali vrlo važno za unapređenje struke”, rekla mi je tada.

Topao glas babica

Četiri tjedna prije poroda, u emocionalnoj oluji hormona i možda intuicije, odluka je pala na Zagreb. U svoj rodni grad stigla sam tjedan dana prije termina, na vrata rađaone nekoliko sati prije poroda. Usred bolova bilo je doista utješno čuti materinji jezik, topao glas babica i opuštajuće šale liječnika. U tim čudnim satima boli, straha i iscrpljenosti jedino što je doista bilo bitno jest toplina medicinskih sestara, koje su me pazile majčinskom brigom, i stalne provjere doktora, uz kojeg sam se osjećala sigurno. Sterilne bolničke prostorije, koje su odzvanjale monotonim zvukom bolničkih aparata i povremenim krikovima rodilja, bile su svijet miljama daleko od opisanog Centra za majke moje kvartovske bolnice u Londonu. Ipak, toga dana nisam žudila za ambijentalnom glazbom apartmana Ruža. Nije mi trebao spa, nego medicinska izvrsnost.

Medicinska izvrsnost ono je što sam dobila. I nisam jedina, čini se. Među stotinama tisuća pisama pritužbe, pristiglima Udruzi Roda, manje od pet posto odnosilo se na zdravlje majke i bebe. Tome u prilog idu i statistički podaci. Oni za prošlu godinu pokazuju da je u Hrvatskoj bilo 39.769 poroda, od toga 39.666 živorođene djece. Te je godine perinatalni mortalitet - koji se odnosi na broj mrtvorođene djece i djece umrle u prvih sedam dana nakon poroda -iznosio 4,4 za hrvatski, ispod prosjeka Europske unije. U Ujedinjenom Kraljevstvu iste je godine iznosio 8.

Bez luksuza

Ono što ponavljano zgrožava majke su, vjerujem, detalji: nedostatak čiste posteljine, nemogućnost druženja s partnerom u tim vrlo emocionalnim trenucima, začepljeni lavaboi, zidovi koji žude za ličenjem. Nisu jedine. Tijekom mog boravka u bolnici u nekoliko navrata osoblje bolnice postavljalo mi je pitanje bih li mogla pronaći posao u Londonu. Uz vrhunske stručnjake čija reputacija odzvanja diljem svijeta, uspjeli smo stvoriti okruženje neugodno i za rad i za boravak majki te zasjeniti itekako važnu činjenicu da će sam medicinski dio poroda biti izveden iznadprosječno dobro.

Tek sada, mjesec dana nakon poroda, mogu odgovoriti na pitanje zašto sam rodila u Zagrebu. Zbog izvrsnih stručnjaka koje imamo. Unatoč nedostatku luksuznih uvjeta u bolnici, sam čin poroda ostao mi je u ugodnom sjećanju. U sjećanju na profesionalnost liječnika i sestara, na šalicu turske kave koju bi mi teta čistačica donosila u sobu svako jutro, po skrivečki otvaravši vrata mome suprugu izvan vremena posjeta. Takvi detalji čine razliku. Ako ih zanemarimo, ostat ćemo bez onog najvrednijeg - stručnjaka koje ćemo nepromišljeno pokloniti Engleskoj, Njemačkoj ili SAD-u gdje će njihovu stručnost znati prepoznati.