Zašto nas je zaveo Masterchef?

ZAGREB - Mrzim hrvatsku televizijsku produkciju. Ali u četvrtak navečer sam pred ekranom gledajući epizodu Masterchefa doživjela vjersko iskustvo, zaljubljenost, suosjećanje, uzbuđenje, katarzu... Ne može se to drukčije reći - epizoda prvog hrvatskog food-realityja u kojoj se za superfinale bore Robert, Srđana i Šime najbolji je komad domaće televizijske produkcije koji smo dosad imali prilike kušati.

Međutim, i mnogošta drugo bilo je u toj večeri spektakularno.

Nisam se odmah zaljubila u Masterchef, nisam ga svakodnevno pratila niti sam svim kandidatima znala imena. Ipak, trojac koji se našao u finalu uzdrmao me do temelja.

Zaljubljena šiparica

Uzbuđenje je počelo kada sam ugledala čudesno kompliciranu tortu sa sedam slojeva koja je bila zadatak za ovo troje ljudi koji prije mjesec, dva nisu znali bez recepta ispeći biskvit ili zamijesiti masno tijesto.

“Ovo je previše. Ovo je suludo. Macarons, dacquoise, ganache, žele od jagode, glukoza, etilni alkohol… Ovo je sadizam, nema šanse da to naprave, nema šanse da se sve te kreme stisnu, plus želatina, uz sve to otvaranje frižidera, nema teorije…” mrmljala sam iz svog naslonjača, ozbiljno uzrujana, uzbuđena, involvirana, iznutra… Domaći tv-program koji te dodirne, posauga, zabavlja? Dosad neviđeno.

Kao kad prvi put vidiš Denisa Learyja Na zadatku, ili nabrijanog Gordona Ramseyja u kuhinji, zacrveniš se kao šiparica i misliš - postoje li zbilja ovakvi ljudi, i hoću li ih ikada sresti? Pred glupim si televizorom, ali sretan i živ, dok sanjariš… “Majke mi, za ovog bih se tipa udala, naprečac, nepromišljeno, ono, pobjegla u Las Vegas i rekla ‘ajdu’ s Elvisom umjesto svećenika i hamburgerom u obliku srca umjesto večere…”

Slično sam se osjećala i u četvrtak navečer, gledajući Roberta kako herojski gine u kuhinji, muči se, struže, pretače, kreće ispočetka, znoji se i pizdi, ali ne odustaje. Izdrži do kraja. A onda, pred žirijem stoji suznih očiju, potpuno slomljen, ali heroj, uplakani Dalmatinac u kuhinji, eeej… Pred cijelom, konzervativnom Hrvatskom plače ponosno dok nosi tortom devastiranu pregaču… Ako to nije nešto naljepše, najluđe i najhrabrije što ste ikada vidjeli na domaćoj televiziji, ne znate što je moć hrane.

Hrana može promijeniti ljude, može promijeniti obitelj i može promijeniti društvo.

A samo se o tome radilo te večeri.

Ronila sam krokodilske suze, grcala i gutala slano, slušajući žiri, gledajući kolege-pobjednike kako plaču, grle se, čestitaju i stoje uznosito, kao da se oslobađao Vukovar, a ne pekla torta s bazom od meringe.

Bojno polje Masterchef

Što se zapravo dešavalo na bojnom polju Masterchefa? Ultimativna food-drama, suspens s junacima koje je lako voljeti.

Srđana je, tako divno ženski, bila spretnija, brža i bolje organizirana od drugih, išlo joj je od ruke, teklo glatko, a onda je zeznula stvar jednim iracionalnim kiksom.

“Znala sam da se krema nije mogla stisnuti, pa stavila sam je u frižider prije deset minuta.” Ali je ipak maknula obruč jer ju je zblokirala panika, što je black-out koji poznaje svatko tko je ikada puknuo od stresa u kuhinji.

Šime je bio uobičajeno promišljen, čudesna kombinacija rezerviranosti i kompetitivnosti, nabrijan, a smiren, svojeglav, baš drsko zaguljen… Naravno da se nije najdoslovnije držao recepta, premda su im šest puta naglasili da je to nužno, i da bez toga neće uspjeti. Ali on je uspio.

“Ti, Šime, opet po svom”, rekao mu je odgajatelj Gretić, ali se mali i dalje nije dao, misli svojom glavom, vjeruje svom instinktu. Odlično podnosi pritisak. “Ovaj će klinac pobijediti. I treba”, pomislila sam u tom trenutku, premda zbilja pripadam frakciji koja vjeruje da se treba recepta držati ko pijan plota kad su delikatni deserti u pitanju.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG