- Ovo je Noisy, ali ja sam je preimenovala u Rozi, jer kad je došla k nama u kuću, baka nije mogla zapamtiti Noisy. I cijelo vrijeme ju je zvala ‘k nozi, k nozi’.
A Noisy su je prozvali zato što je oduvijek bila vrlo glasna - govori mi Snježana, kod koje je glasna desetogodišnja mješanka na trajnom čuvanju. Noisy (Rozi) je isprva bila stacionirana u Hrvatskoj udruzi zaštitnika životinja Noina arka u Dumovcu, a onda je završila kod Snježane, koja ju je trajno udomila. I nije to njezin jedini udomljeni pas, jer s njom je i Elica, mješanka u kojoj, kako govori Snježana, “sigurno ima i hrvatskog ovčara”.
Obje su kujice udomljene kao psi invalidi. No to, čini se, ne utječe na njihov karakter. Umiljate su i lajave, baš kao i ostali psi. Noisy pati od okoštavanja zglobova koljena, zbog čega ima specifičan, pomalo smiješan hod.
Aktivna i živa
- Ona ide okolo kao mali zec. Posljednji put kad sam bila s njom na veterini na rendgenu, liječnici su rekli da je super i sada smo baš sretni zbog toga. Jedino što joj stvara probleme su ranice, tamo gdje su joj nožice spojene, rane se otvaraju zbog trenja. Kako je ona vrlo aktivna i živa, kao da joj nije ništa, rane se često trebaju tretirati. Dva do tri puta dnevno ih ispirem, a drugih problema nemamo - govori Snježana dok mazi svoje hrome mješanke.
- Elica je nađena 2014. godine kao štene, navodno ju je udario auto, a neki govore i da je bila pretučena. Imala je tešku ozljedu kralježnice, zadnje noge su joj ostale paralizirane i bila je hitno operirana. Navodno ju je udario auto ili je bila pretučena. Prošla je puno fizikalnih terapija, akupunktura, a danas hoda ovako, malo kao tuljan. Ima ona i svoja invalidska kolica, ali sada ih je prerasla, pa čekamo nova da stignu. Ma ona ti je ostala prava šefica, želi biti vođa gdje god se pojavi - pojašnjava Snježana.
- Noisy i Elica su dobar primjer trajnog čuvanja. To je situacija kada se psi iz azila premjeste u humanije uvjete, u nečiji dom ili dvorište, a udruga i dalje skrbi o njima u smislu troškova i organizacije liječenja, hrane itd. Osoba koja udomljava takve pse treba biti sposobna i voljna odlaziti s njima na terapije, ako je potrebno, kao i na veterinarske preglede i slično. Ali, manje-više su to psi kao i svi drugi. Oni nisu svjesni svoje invalidnosti i sve žele normalno raditi, kao i drugi psi - komentira Saša Filipović, dugogodišnja volonterka u udruzi Noina Arka, pa nastavlja govoriti o fizikalnim terapijama kojima se podvrgavaju psi s teškim ozljedama.
- Odlaze plivati na bazen, kao i na hodanje po traci. Tu su i akupunkture te razni drugi tretmani i zahvaljujemo prijateljima azila na donacijama kojima sve to plaćamo. Terapije su vrlo skupe, jedan ciklus košta od 2000 kuna naviše i kad zbrojiš taj trošak s onim svakodnevnim troškovima hrane, cijepljenja i ostalog, to postaje problem. Fizikalne terapije odrađuju se na Veterinarskom fakultetu i kod privatnih terapeuta specijaliziranih za fizikalnu rehabilitaciju životinja. Zbog toga se i radujemo i vrlo smo zahvalni na svakoj donaciji - govori Saša Filipović pa dovodi Violu, jednu od miljenica azila Noina arka.
- Ona je na skrbi Noine arke. Kujica je stara, prema procjeni, dvije godine. Prošle je zime stigla k nama s teškom ozljedom kralježnice, a pretpostavljamo da ju je udario auto. Liječnici su joj davali malu šansu da prohoda, no mi smo se strašno borili, a ona je bila vrlo strpljiva. Bile su to stalne fizikalne terapije, mnogo plivanja, hodanja po traci u bazenu i raznih pripravaka. I uspjeli smo, u godinu dana vidimo strašan napredak. Ona sada miče nogama, a liječnici su rekli da neće nikada.
Uskoro očekujemo i da na njih stane - govori Zorica Juričić, jedna od volonterki koja je stalno uz kujicu Violu i cijelo je vrijeme gleda dok puže u prostoru. Neobično ju je, pomalo tužno vidjeti, ali kujica je to koja ima više živosti nego neki zdravi psi, pa nam se čini da će se zasigurno jednoga dana uspeti na svoje nožice.
Udomljeni invalidi
- I moja oba psa su udomljena kao invalidi - uključuje se u priču Maja, sportsko-rekreacijska trenerica i volonterka pri udruzi.
Nju je pak nadrealno vidjeti dok šeće uokolo s dva tronoga psa.
- Da, često me zaustavljaju, ljudi se raspituju, što im je bilo, kako to da su sa mnom. Prvo smo udomili Lerija, crnog dečka, koji je došao u stacionar potkraj 2017. Njegova je priča tužna. Imao je tešku ozljedu i veterinari su odlučili amputirati mu nogu, nakon čega ga je vlasnik odlučio napustiti. Procjena je da danas ima četiri godine. Više ne ide na terapije i normalno živi svakodnevni život, jedino što se malo brže umara. Kujica Amber nađena je negdje na Savici s iskrivljenom nožicom, veterinari su rekli da je bila pogođena zračnicom, i isto je morala biti amputirana - nastavlja Maja pa dodaje da je Amber odlučila udomiti kako bi Leri imao društvo.
- Nisam htjela ‘zdravog’ psa jer bi možda bio preaktivan za Lerija, pa se ne bi sprijateljili. Ovo dvoje funkcionira odlično. To su normalni psi i nadam se da s njima pokazujem da ta invalidnost nije veliko ograničenje. Ljudi se ne moraju toga bojati - govori Maja. Inače, Majini su psi uz još mnoge invalidne odradili i nedavni prvi Pet Trekking u Hrvatskoj, održan na Sljemenu pod sloganom ‘Hodajmo za one koji ne mogu’. Akcija je bila posvećena akciji za liječenje Viole i drugih nepokretnih pasa s raznim oštećenjima i zdravstvenim tegobama. Ukoliko ste propustili to događanje, još ima načina da pomognete Violi, ali i svim drugim psima s invaliditetom o kojima brinu dobri ljudi iz “Noine Arke”.
- Uvijek se može postati volonter. Ovjde kod nas ima puno posla.Treba šetati pse, nahraniti ih, počistiti njihove kućice i odvoziti ih na terapije. Druga je opcija klasična donacija, koja se može dati na račun naše neprofitne udruge, iz čega mi onda plaćamo troškove liječenja, hrane, rehabilitacije, čipiranja i ostalog. Treći je način postati sponzor jednog od naših pasa. Ljudi nam se mogu javiti, izabrati psa kojeg žele sponzorirati i olakšati mu život, kaže Saša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....