Preminuo je posljednji zagrebački fakin. Mnogima je obilježio mladost, slijevaju se poruke na društvenim mrežama

U petak se proširila vijest kako je preminuo Hrvoje Marinković Krcko, poznatiji kao „posljednji zagrebački fakin”.

Vijest se proširila društvenim mrežama, gdje su se mnogi prijatelji i poznanici u objavama prisjetili svojih uspomena s ovom gradskom legendom. Marinković Krcko će većini ostati poznat kao posljednji „pulferaš” Zagreba jer je u mladosti ostao bez noge nakon pada sa stražnjeg vanjskog branika tramvaja, odnosno pulfera. Ipak, svi koji su ga poznavali radije ga se prisjećaju po njegovu karakteru, njegovoj duhovitosti i živosti.

- Teško mi je što reći jer sam i dalje u šoku. To je bilo prijateljstvo od 40 godina, ali ne samo sa mnom, on je bio povezan s cijelom mojom obitelji. Svako jutro smo pili kavu zajedno, zaista svako jutro. Sada sam se vratio s putovanja i prvo što bih htio napraviti jest otići s njim na kavu. Užasno sam žalostan, govori Robert Prosinečki, bivši hrvatski reprezentativac i trenutni izbornik Kirgistana, ali i Krckov dugogodišnji bliski prijatelj.

Početak ere

Marinković se na zagrebačkoj sceni etablirao još u 80-im godinama prošlog stoljeća, kada je izbor lokacije za izlazak bio siromašan, ali su se zato miješali ljudi iz svih svjetova. Krcka pamte sportaši, glumci, zvijezde estrade i svi su složni oko jedne stvari – tko ga je jednom upoznao, vječno će ga pamtiti.

- Otišao je posljednji zagrebački fakin. To je najbolji način da ga opišem. Imao je posebnu inteligenciju koja je izrazito rijetka, znao je s ljudima i bio je strašno duhovit. Bio je vedar, uvijek nasmijan, pravi veseljak. Čak i kad je došlo do fajta, nije mu se micao osmijeh s lica. Imao je jednostavno posebnu čar zabavljanja ljudi. Nikada nije bio blesav, bio je jako inteligentan i načitan, mogao je razgovarati o svemu, govori nam Tomislav Tomašević, poznatiji kao DJ Tom Saloonsky.

- Prvi sam ga put vidio u Karaki, tamo smo uvijek markirali školu i on je uvijek bio tamo s društvom, igrao biljar, zabavljao ljude, pio i zezao se. Skoro smo svaki dan bili tamo, a nije bilo Karake bez Krcka. Krcko je ostao vječno mlad i, iako je bio pravi džentlmen, nije se nikada prestao okretati za dobrim „komadima”. Neopisivo će mi nedostajati, bio je zaista poseban, završava zagrebački DJ.

Veliki dio zagrebačke priče

Posljednjih se nekoliko godina mogao najčešće pronaći u Bulldog baru u Bogovićevoj ulici, a tamo je proslavio posljednji Badnjak.

- Ne znam što reći. Poznajem Krcka cijeli život, od mladosti. Imao je taj pravi zagrebački šmek i cinizam. Strašno mi ga je žao, on je dio moje mladosti i mog Zagreba. Rado bih podijelila i neku anegdotu, ali nisu to anegdote za novine, izjavljuje Suzy Josipović Redžepagić, popularna kuharica i dugogodišnja Marinkovićeva prijateljica.

Hrvoje Marinković Krcko

/Privatna Arhiva

- Upoznao sam Krcka ‘85. pred Kavezom. Kada pomislim na Zagreb – pomislim Krle. Tako će ostati. Zbogom, ti predragi moj, i moja draga, tvoja Leica te pozdravlja, od zagrebačke legende pozdravio se i Zvonimir Boban, predsjednik zagrebačkog Dinama.

Marinković je, prema riječima svih s kojima smo pričali, pravi gradski dečko. Bio je posvuda, poznavao je sve i uvijek je bio spreman na dobru zabavu.

- Nažalost, zadnjih 15 godina Krcko i ja nismo razgovarali. On je bio poseban čovjek s posebnim životnim principima. Pokušao sam se pomiriti s njim, ali jednostavno nismo uspjeli, bio je tvrd. Ne znam zašto smo se odvojili, ali smo cijeli život bili susjedi, živjeli smo 50 metara jedan od drugoga. Bio je prekrasan čovjek, koji se sa svojom životnom tragedijom nosio junački i šalio bez zadrške. Bio je dobri duh Zagreba i svih disco klubova. Jedan od začetnika onih pravih DJ-eva kojih više nema. Strašno će nedostajati njegov lik ovom gradu jer je bio purger par excellence, prisjeća se Dubravko Šimenc, bivši hrvatski vaterpolist.

- Iako se nismo družili zadnjih desetak godina, uvijek se prisjećam naših avantura. S 20 godina sam, iako su mi roditelji bili protiv, kupio Tomosa, automatika, no nisam ga registrirao. Nas dvoje smo se našli kod Kavkaza, sjeli na taj motor i krenuli prema Maksimiru. Zaustavila nas policija i kažu nam da se ne možemo voziti bez registracije. Tada smo taman mi osvojili Svjetsko prvenstvo u Madridu i ja njima kažem: „Ali ja sam svjetski prvak iz Madrida!” Od tada, svaki put kad bi me Krcko vidio, uvijek se derao: „Evo ga zlatni iz Madrida!” To mi je uvijek nekako ostalo u sjećanju. Užasno me pogodila vijest. Otišao nam je Krcko, jedna legenda grada. Krcko moj, neka ti je laka i zagrebačka i hrvatska zemljica, završava Šimenc.

‘Nenadoknadiv je‘

Iako su od tih slavnih vremena prošla sad već desetljeća i svi koji su nekoć bili okupljeni u prostoru jednog Saloona ili Karake sada su raštrkani po svijetu, dogodovštine se još pamte.

- Bio je izrazito draga i osebujna osoba. Uz njega mi se vežu divne uspomene. Posljednji smo se put družili na Badnjak u Bulldogu, gdje se uvijek mogao pronaći. Prisjetili smo se dobrih uspomena, nazdravili i veselili. Za mene je ovo u svakom slučaju bio šok, veliki gubitak, kako za mene, tako i za cijeli grad. Nenadoknadiv je. Bio je sastavni dio folklora grada Zagreba u tom periodu našeg odrastanja i kao takav je poznavao veliki broj ljudi, a još veći je broj ljudi poznavao njega, oprašta se Zoran Bajić, glavni trener HAVK Mladosti, koji se s Marinkovićem družio intenzivno nekoliko godina.

- Par smo sezona zajedno ljetovali i sjećam se da sam jednom plivao, a on mi je s obale dobacivao da se ne bojim, da će me on, ako će trebati, obraniti svojom drvenom nogom od morskog psa, prisjeća se kroz smijeh Bajić. – Izvaljivao je takve šale na svoj račun. Bio je rijetko duhovita osoba.

Prolaznici, poznanici ili prijatelji – razina poznanstva s ovom gradskom legendom nije bitna, jer ga se svi prisjećaju u istom svjetlu, pamte njegovu inteligenciju i nepresušni smisao za humor.

- Strašno će nam nedostajati. Njegov glas i smijeh, uvijek ćemo ga pamtiti. On je naš Zagreb. Čudno mi je pomisliti da nam više nikada neće doći na vrata Bulldoga i početi pričati svoje dogodovštine, govori nam Tanja Soldo, koja s mužem, Zvonimirom Soldom, drži bar u kojemu je Marinković bio stalni gost.

Klub zamijenio kazalištem

Bujni noćni život zadnjih je godina zamijenio izlascima u kazalište.

- Često nam je dolazio u Komediju i bili smo dobri prijatelji, bio je divan čovjek. Stvarno mi je jako žao što smo ga izgubili, Krcka se prisjeća i naš glumac Igor Mešin.

- Krcka sam uvijek viđala u kafiću Komedije. Pratio nas je i stalno nam dolazio. Bio je simpatičan i drag, Mila Elegović govori da je Marinković Krcko bio veliki obožavatelj njihova kazališta.

- Voljela sam ga jer je bio pravi Zagrepčanac, volio je svoj grad na način koji sada već izumire. Volio ga je u pravom smislu te riječi, vidio ga je u boji koja je jako rijetka. Bio je dio nečega što se može opisati kao autohtono, mali krug urbanih ljudi u Zagrebu. Jako mi je bilo žao kada sam čula vijest. Kažem, često je bio kod nas, pil‘ bi kavu u kafiću Komedije, bile su tu uvijek šale i zezancija, uvijek nešto zgodno i slatko. S njim se uvijek moglo o nečemu pričati, pratio je sve kaj je bilo relevantno. Mislim da je bio veliki dio zagrebačkog života, dragi, dragi poznanik. Znala sam ga još od mladosti, upoznala ga kao srednjoškolka pred Teatrom &TD, tada je imao i dugu kosu, prisjeća se Elegović kroz smiješak.

Hrvoje Marinković Krcko s prijateljima ispred zagrebačkog Bulldog bara

/Privatna Arhiva

- Takvih ljudi više nema, on je bio dio vremena koje nam odlazi, a meni je samo drago da sam tom vremenu mogla svjedočiti i sada znam da je tamo negdje gore i da DJ-a. Pokoj mu duši, pozdravlja se Elegović.

Mangup sa zagrebačkog asfalta

Njegova poznanstva sežu daleko, ali kada su se ta poznanstva stvarala nije bilo potrebno daleko tražiti, svi su manje-više boravili na istim mjestima. Zagreb je bio sveden na svega nekoliko lokala.

- Krcko je bio jedan od simbola grada Zagreba. Poznajem ga otkad sam krenula u osnovnu školu, a on je sa starijim dečkima bio uvijek na našem školskom igralištu. Najprije sam ga se bojala, a onda smo se „pofrendali”, kak‘ se kaže po naški. I čini mi se da me kao malu nekako uzeo „pod zaštitu” da me netko ne maltretira. Bio je veliki zezator i šarmer i ovim putem izražavam svoje saučešće obitelji i prijateljima, javila se i naša poznata pjevačica Nina Badrić.

Osim što je noćnu scenu rado posjećivao kao gost, uživao je i u stvaranju atmosfere. Tako je neko vrijeme bio „disk-džokej” i u tom se poslu sprijateljio s mnogima koji su i danas prepoznati kao predvodnici u hrvatskom glazbenom svijetu.

- Bio je gradska legenda, posljednji zagrebački fakin, ali i mangup. Bio je lud, ali poseban. Takvu karizmu nema puno ljudi. Bio je DJ, štemer, zavodnik, prava faca. Uživao je u glazbi, a jako je volio talijansku mjuzu i, dok je DJ-ao, često je puštao sentiše. Bio je posvuda, bio je u Karaki, Charlieju, Saloonu... Bio je zaista posljednji mangup sa zagrebačkog asfalta, govori nam Damir Cuculić, pionir elektroničke glazbe u Hrvatskoj.

Hrvoje Marinković Krcko

/Robert Brčić

Susjedi 13 godina, prijatelji 50 godina

Mnogima je obilježio mladost, neki su s njim zajedno odrastali, dok su ga drugi promatrali kao starijeg uzora.

- Nije laka stvar izgubiti nekoga koga poznajete cijeli život. Znali smo se iz najboljih dana Cibone i najjačih dana Saloona. Bili smo nerazdvojni, mladenački i luđački. Dodatni je pečat našem prijateljstvu bilo to što smo posljednjih 13 godina živjeli praktički kuća do kuće, bili prvi susjedi. Viđali smo se, družili i memorirali posljednjih 50 godina što smo prošli zajedno. Za mene je njegov odlazak veliki gubitak, a vjerujem da se tako osjećaju i mnogi drugi, autohtoni Zagrepčani, izjavljuje za Jutarnji list Aleksandar Aco Petrović, bivši košarkaš i trenutni izbornik brazilske reprezentacije.

Iako je godine lutanja i ludovanja već odavno ostavio iza sebe, vijest se o njegovoj smrti brzo proširila i pogodila mnoge, kao da ni dan od povijesnih izlazaka nije prošao.

- Velika je žalost kada nas god napusti takva posebna osoba. Mnogima je obilježio život i onaj tko ga je jednom upoznao sigurno ga je i zavolio. Ja sam stigao u Dinamo i u Zagreb zapravo 1984. godine, a njega znam skoro od prvog dana. On je bio pravi gradski dečko. Bio je na svim mjestima koja su tada bila popularna, a na istim smo mjestima bili i mi Dinamovci i tako smo se i upoznali. Bio je zajebant, u najboljem smislu, i uličar i žicar. S njim je uvijek bilo smijeha, šala i psina. Bio je jedinstven, specifikum i simbol grada. Vijest je uglavnom teška nama, starijoj generaciji, koji smo s njim proveli mladost. U Karaki, Panti, Saloonu, Charlieju na Gajevoj, bili smo posvuda. Pamtit ćemo ga kao profinjenog cinika koji je bio brz i britak na jeziku, ali koji je bio maksimalni pozitivac. On je tip koji je odrastao, radio, obitavao i, konačno, preminuo u užem centru, prava gradska legenda. Apsolutno velika šteta i gubitak, razgovarali smo i s Ivanom Cvjetkovićem Tarzanom, bivšim nogometnim reprezentativcem.

Od gradske se legende na svojem Facebook profilu pozdravio i Hamed Bangoura, nekadašnji TV urednik, voditelj i DJ, koji je aktivno sudjelovao i pratio stvaranje scene za vrijeme koje je Krcko etablirao svoj brend gradskog fakina.

„Prvi put sam u jedan disko-klub ušao krajem 1979. godine. Bio je to ni više ni manje već legendarni Kulušić (Zebra). Mangupi na ulazu bili su Niđo i Riki, a asistirao im je čovjek koji me i prvi pustio u klub. Mene, koji tada još nisam imao četrnaest godina. Zato me strašno pogodila vijest da je jučer iznenada umro.

Zaraznog osmijeha, pomalo luckast i uvijek spreman na šalu, ali i na poneku šoru. Na neku foru je i jedan od krivaca što sam jedan dio svojeg života proveo kao DJ. Usudio bih se reći da ga je svaki pravi purger poznavao. Sada bih vam ovdje mogao napisati tisuću i jednu dogodovštinu s njim koje smo zajedno proveli u zagrebačkim noćima. Jednostavno ne mogu. Strašno sam tužan.

Počivao u miru, dragi moj prijatelju. Dragi moj Krcko, hvala ti za sve, a posebno jer si mi bio prijatelj.”