Bile su te, lude, osamdesete, u Zagrebu. Još uvijek nije posve jasno jesu li vreće za smeće nastale da u njih Zlatko Kolman Marči trpa novac zarađen na jeansu ili je neki drugi razlog posrijedi. Bilo kako bilo, hrpa novca odlazila je iz malog dućana u samom centru grada do prvog hrvatskog kralja jeansa.
Ako se već hoćemo šaliti s titulama okrunjenih glava, onda se i za nekadašnji Mister X u Petrinjskoj može reći da je bio butik, smješten u prolazu koji je vodio kraj striptease bara i kina Central. Nije ga se dalo zaobići, jer su u kinu igrali filmovi s Brigite Bardot koji su se naprosto morali pogledati, a odjednom se i Zagrebom pročulo da se pojavilo čudo zbog kojeg se odlazilo u Trst.
Carstvo Zlatka Kolmana Marčija, od kojeg će se rodbina i prijatelji oprostiti baš danas, nastalo je preko noći, na brzinu, gotovo u Rambo stilu, ali i površno. Kao što je površno napisana i njegova osmrtnica u kojoj prijatelji i rodbina obavještavaju da je umro u šezdeset i prvoj godini. Ime je napisano velikim slovima, a prezime i nadimak malim, a osim obavijesti da je pogreb na Mirogoju, u utorak u 14.10 sati, nema ni navođenja imena članova obitelji.
Priča o njegovu uspjehu počela je u Petrinjskoj. Ulični izlog bio je krcat trapericama, nabacanima jedne na druge, a u malom prostoru butika tiskali su se svi oni kojima je i put u Trst bila ekspedicija nemogućih razmjera. Grabilo se s polica što se stiglo, malo tko je uopće isprobavao, već bi s plijenom u ruci i osmijehom na licu otišao u zagrebačku stvarnost. I širio legendu o Kolmanovom jeansu.
zlatko kolman marci
Kolman u svojoj prvoj champagneriji u Mesničkoj. FOTO: Ariva
Dečku s asfalta, Misteru X-u ili Marčiju, kako kome drago, život se promijenio preko noći. Nisu u Petrinjsku dolazili samo desperadosi željni potrošačkog života, već gotovo sve estradne zvijezde, svatko tko je nešto značio u ovom gradu. U butiku je radila i Vlatka Pokos, ljepuškasta djevojčica koja je i sama sanjala slavu. Mister X postao je kultno mjesto.
Marči je iz Trsta švercao traper i keper, kad i Stanko Subotić Cane za beogradsko tržište, pa je ubrzo u jednoj zgradi pokraj Vjesnikova nebodera iznajmio veliki podrum i u njemu uspostavio šivaonicu u kojoj je desetak žena šivalo za njega, pa je ubrzo u užem centru Zagreba otvorio desetak butika.
Kako je bila druga polovica 80-ih, kada se prema privatnicima nije gledalo blagonaklono, iako se bivša država već lagano raspadala, ti butici nisu glasili na njega, već na imena njegovih prijatelja koji su ih vodili. Kasije su neki od njega i otkupili te butike, drugi su se pravili da ga ne poznaju i nastavili posao sami.
On im je sve oprostio jer je zarađivao toliko da je bilo teško prebrojati novac koji je dolazio iz Petrinjske i desetak drugih butika. Žene su šivale dan i noć, carinici su propuštali robu, a Marči je bio kralj jeansa i car u gradu.
Među prvima je vozio najjači model Jaguara, vozači su mu bili dečki koji su kasnije vozili obitelj predsjednika Tuđmana, za zabavu je imao Jeep Wrangler, prvi u Zagrebu. Pio je samo Dom Pérignon, nezaobilazni dio stylinga bile su mu svilene marame, živio je u velikoj vili na Mihaljevcu, oko njega su bile najljepše žene u gradu, često i dvadesetak godina mlađe od njega.
zlatko kolman marci-desk-
U lokalu Podroom. FOTO: Arhiva
Pokušao je napraviti i poslovni iskorak izvan Hrvatske, pa je u Austriji otvorio butik, ali balkanski način poslovanja nije prošao u uređenoj zemlji, pa je tamo vrlo brzo propao.
No, šampanjac je u Zagrebu i dalje tekao potocima, noćni provodi pokazivali su status uglednoga građanina koji je na ruševinama socijalizma iskazao poduzetnički duh. A gdje je novac, tu su i oni koji su već tada gospodarili Zagrebom iz sjene i čiji je utjecaj bio veći i jači od posrnulih banaka na kojima su svi čekali ploču “propalo”.
A Marči je trošio više nego što je zarađivao. Novca je bilo sve manje, ali je spas došao od “privatnih” bankara koji su keš isplaćivali odmah. Uz određenu kamatu, naravno, ali Zlatko je bio uvjeren da će se stara slava brzo vratiti, pa tako pristići i nove vreće novca.
Početkom 90-ih otvorio je champagneriju Podroom u Mesničkoj ulici, luksuzno mjesto gdje će se uživati uz čašicu najfinijeg francuskog šampanjca. Kako su se očevi bogatili, zlatna se mladež provodila. A uz šampanjac neodoljivo je dobro išao i kokain. Nerijetko, tamo je znao organizirati i zatvorene razuzdane partyje “kao što su to nekada radili stari Rimljani”, znao se pohvaliti, i to opet s najljepšim ženama u gradu.
Iz hira je kao konobara zaposlio poznatoga gradskog perača prozora Giovannija (koji taj posao već godinama radi u pilotskoj uniformi), a sve tadašnje gradske face mlađe generacije bile su nezaobilazni dio inventara. Policija je gledala kroz prste na to pomodno ludovanje, a i zašto se zamjerati utjecajnim očevima koji bi brzo “ispeglali” moguće probleme njihove djece s drogom.
Bilo je to i sjajno vrijeme za kamatare. Male i, naravno, “trenutačne” krize s novcem koje su već imali i poduzetnici tipa Zlatka Kolmana Marčija, rješavali su brzo i učinkovito. Dogovori oko kredita padali su u opskurnim birtijama, jer champagnerija je ipak bila rezervirana za posebnu klijentelu.
No, Marči se tada, između ostalih, zadužio kod krivoga čovjeka: Zlatka Bagarića. Bagarić je bio najopasniji čovjek u gradu, vjerojatno i u Hrvatskoj. U to vrijeme Marči je želio u privatizaciji od tvrtke Rio Rijeka kupiti nekoliko poslovnih prostora u centru Zagreba, ali i adaptirati luksuznu vilu Wagner u Samoboru, inače spomenik kulture prve kategorije. Što je naumio, to je i napravio.
Dućane Rio Rijeke preuredio je u butike Mister X te je započeo s adaptacijom vile u Samoboru, za koju je 1992. iskeširao tri milijuna maraka. Međutim, osim povrata duga i kamata, Marči je profit od butika u omjeru 50:50 posto trebao dijeliti s Bagarićem, a matematika im se iz mjeseca u mjesec sve manje poklapala. No, u tom odnosu vrijedili su samo Bagarićevi izračuni pa su Marčijevi dugovi postajali sve veći.
Prvo su ga Bagarićevi ljudi diskretno upozorili da novac treba vratiti. Upozorenja su postajala sve glasnije pa je jednog dana, 1996., Marči nestao iz Zagreba, put Amerike. Kamatari su ostali kratkih rukava, ali dugog sjećanja. U champagneriju se uselio Stjepan Tuđman, sin hrvatskog predsjednika, a iza njega su također ostali dugovi za neplaćeni lokal.
“Opet ću biti kralj jeansa”, pobjedonosno je Marči izjavio u siječnju 2007., kada se nakon 11 godina izgnanstva vratio iz Amerike. Dvije je godine radio u Los Angelesu, osam u South Beachu, a neko je vrijeme proveo i u Las Vegasu.
I u Americi je radio ono što je najbolje znao: prodavao je odjeću, ali ne na glamurozan način kao u Zagrebu, već na štandovima po lokalnim tržnicama i buvljacima.
U Americi se družio s Ivanom Rubeljem te poduzetnicom Andrejom Šporčić i glumicom Mirom Furlan. Mnogi stari prijatelji iz Zagreba financijski su mu pomagali, a pomogao mu je i stari prijatelj iz Beograda - Stanko Subotić Cane.
FOTOGALERIJA: Zlatko Kolman Marči pokopan je u utorak na zagrebačkom Mirogoju, sahrani su prisustvovale brojne javne osobe
Nakon povratka je imao razne planove: da će ponovno lansirati Mister X koji će voditi njegova kći Marcela, otvoriti dućan Kenneth Cola, potpisati ugovore s Amerikancima za jeans... “Onaj nesretnik od Tuđmana”, jadao se, oteo mu je prostor u Mesničkoj. No, Marči je prvo u suradnji s jednim poznatim zagrebačkim zubarom u Masarykovoj otvorio butik podlinije Victoria’s Secreta, ali je taj posao brzo propao.
Zatim je u Baškoj na Krku, gdje je 30-ak godina imao veliku vikendicu, otvorio konobu Garofulin, pa zatim još i dvije druge konobe, dobio je i koncesiju na svjetionik i plažu, no stalno je bio u nekim sporovima sa susjedima, općinom, inspektorima, svima... Upućeniji kažu da nije poštovao ni minimalne tehničke uvjete, a pobunili su se i stanari koji su stanovali iznad njegove konobe.
U međuvremenu je otišlo sve što je imao, a na sudu je završio s Marijanom Medvidovićem zbog duga iz devedesetih od 300 tisuća maraka. Svjedok je bio i Hrvoje Petrač, znanac obojice, a vila Wagner je tada za Kolmana nepovratno izgubljena. No, Marči je prijatelje još u listopadu uvjeravao kako dobiva sve sporove koje na sudu vodi.
Borio se do kraja, ali ga je pobijedila neizlječiva bolest. U ožujku je operirao rak želuca, ovo ljeto pokušao je i s uljem od konoplje, no rak se proširio i na jetra i na limfne čvorove. Planirao je otići u talijansku bolnicu u Avianu, no nije uspio: skončao je prošloga četvrtka oko 20 sati i 30 minuta u jednoj privatnoj bolnici u Zagrebu.
Priči je došao kraj. Priči koja je ilustracija jednog vremena, čije posljedice Hrvatska osjeća i danas. Priča je to o brzom uspjehu i istinskom krahu ili, budimo tolerantniji, o uspjehu s kojim se Marči nije mogao nositi.
Zapravo, bio je samo dvorjanin na dvoru velikih igrača, koji pravog kralja nikad nisu otkrili.
Onaj kraljević jeansa iz vremena dok su vreće novca izlazile iz Petrinjske bio je ionako osuđen za neslavni kraj.