ZAGREB - Prijetili su im noževima, o prozor udarali bejzbolskim palicama, psovali ih i vrijeđali. A oni su samo radili svoj posao.
I spašavali ljudske živote. Frano Petek, Ivan Škrtić i Mirko Klasić među posljednjim su čuvarima zagrebačkih pružnih prijelaza. Skupa s ostalim kolegama oni još i danas rampu dižu ručno. Kao i prije sto godina. Ništa se nije promijenilo. Ručno dizanje rampe ujedno je i najsigurniji način, kaže šef Zapadnog kolodvora Marko Popić, jer kod električnih rampi, ako ih netko kojim slučajem dotakne, odmah dolazi do blokade u cijelom željezničkom prometu. Ovako se, kaže Popić, čuvaju i radna mjesta.
Vrijeme kao da stoji
Frano Petek, 49-godišnjak iz Klare radi na jednom od najprometnijih prijelaza, onom u Vodovodnoj ulici, gdje prođe oko tisuću automobila na dan, a brklja se digne i spusti oko tri stotine puta. Njegovo je radno mjesto kućica koja se zatrese svaki put kad protutnji vlak.
U njoj je mehanizam za dizanje rampe, jedna fotelja, televizor, hladnjak, električna peć i kuhalo. Pomiču se kazaljke na satu, ali vrijeme kao da stoji. Petek ondje provodi 12 sati na dan. Za televizijski program nema odviše vremena, a katkad ima toliko posla da jedva stiže na zahod. Radi blagdanima i vikendom, noćne smjene, ali kaže da voli svoj posao i da ga ne bi mijenjao ni za što.
- Kad čujem zvono, to je znak da dolazi vlak. Spuštam rampu, uzimam ključ i kad ga stavim u mehanizam, kolege na Zapadnom kolodvoru znaju da je rampa spuštena i da vlak može proći. Špica je do 9 sati ujutro, tada je najviše prometa, ali i od 15 sati, kad se ljudi vraćaju s posla - kaže Petek dok spušta rampu. Ruke su mu izborane i crne od maziva, nosi sigurnosni prsluk. Dok vlak prolazi, pozdravlja strojovođu.
Klinci su najdiscipliraniji
Svega se, kaže, nagledao u svom radnom vijeku. Razbijenih automobila kojima su se vozači zalijetali u rampu, pješaka koji su sami pokušavali dizati brklju i provlačiti se ispod nje... Ljudi, kaže, uglavnom ne poštuju sigurnosne signale.
- Pravila podjednako krše muškarci i žene, a mi smo nemoćni. Često se i svađaju s nama, iako mi samo radimo svoj posao. Nije težak, ali je vrlo odgovoran - kaže.
Osim tog, još su samo dva pružna prijelaza na kojima se rampa diže ručno - kod Ulice Republike Austrije na Zapadnom kolodovoru i na Kustošiji. Ivan Škrtić već 30 godina radi u HŽ-u. Njegov je zadatak brinuti se za sigurnost prometa na Kustošiji. Ondje je nešto manji promet, ali ni vozači ni pješaci ne poštuju zabranu prolaska. Dok razgovaramo sa Škrtićem, jedna se bakica provlači ispod spuštene rampe.
- Gospođo, upozorava Škrtić, ne smijete prolaziti!
- Nemogući su, nastavlja, teško im je pričekati četiri minute. Bez obzira na to o kome je riječ - ženi s djetetom u kolicima, umirovljenicima, biciklistima, vozačima - nitko ne poštuje zabranu. Paradoksalno, klinci su najdiscipliniraniji. Koliko sam samo puta nekom spasio život, ali ne mogu ni ja neprestano trčati po pruzi.
Pijani, mladi vozači
Vozači su još gori, reći će 50-godišnji Mirko Klasić koji radi na prijelazu kod Ulice Republike Austrije.
- Nasilni su i agresivni, posebice mladi koji se vraćaju iz noćnih provoda. Uz povišene promile alkohola u krvi vade i noževe. Svađaju se s nama, prijete nam, psuju - kaže Klasić.
Njihov šef Marko Popić apelira na vozače da poštuju znakove i njegove djelatnike.
- Volio bih da shvate kako su ti ljudi ovdje s razlogom i kako se brinu za njihovu sigurnost - poručuje Popić.