Navijači i azilanti ujedinjeni u borbi protiv diskriminacije

Nogometno igralište preko puta novozagrebačke Mamutice danas nije puno više od obične ledine. Travnjak je grbav i oštećen, mjestimice omeđen žbunjem i dotrajalom žičanom ogradom, golovi odavno nisu vidjeli mreže. Nekoć su svi gradovi i veći kvartovi imali barem jedan ovakav travnati, a ne samo betonski teren. Oni koji još nisu zamijenjeni parkiralištima ili trgovačkim centrima, ovako zapušteni, svjedoci su erozije života u urbanoj zajednici - poput antispomenika inkluzivnoj funkciji koju su nogomet i nogometni klubovi u njoj imali.

No, u posljednje se vrijeme na terenu kod Mamutice u Travnom ipak nešto događa, a nije riječ samo o kvartovskom haklu. Ovdje trenira momčad Zagreba 041, novog nogometnog kluba koji je po mnogočemu drugačiji od drugih.

Bivši profesionalci

“Daj mu loptu! Bravo!” viče trener Celestine Olisa, izmjenjujući instrukcije na hrvatskom i engleskom jeziku. Njegove su trupe šaroliko društvo: neki od njih konstitucijom baš i ne podsjećaju na nogometaše, ali prvo što uočite su nekolicina tamnoputih igrača, što još uvijek nije uobičajena scena na našim terenima.

Ovi su momci mahom vještiji s loptom od ostatka momčadi. Omanji, okretni Charles upušta se u atraktivni solo prodor, ali ga u njemu čvrstim startom - onako, više u maniri Jerka Leke nego Arijana Ademija - zaustavlja stasiti Sadou; Charles završava na tlu, ali već je sljedeći trenutak u srdačnom zagrljaju sa svojim “krvnikom”…

Ljutnje nema, ovo je prije svega druženje, ali prisutna je i doza ozbiljnosti jer se ekipa priprema za ozbiljne stvari: svoju prvu ligašku sezonu.

Celestine je Nigerijac i bivši profesionalni nogometaš. Sadou dolazi iz Senegala gdje se rekreativno bavio nogometom i košarkom. Njih dvojica su među 164 osobe koje su u posljednjih deset godina dobile azil u Hrvatskoj - od njih gotovo 5000 koje su ga tražile.

Charles je iznimka: na poziv brata, koji je u Hrvatskoj već završio fakultet i zaposlio se, stigao je u Zagreb studirati. Ovaj sramežljivi 18-godišnjak zaraznog osmijeha i zavidnog umijeća s loptom u domovini Ugandi je igrao čak za mlađe reprezentativne selekcije. A neki od njegovih ostalih suigrača još su uvijek u statusu tražitelja azila, smješteni u hotelu Porin koji se nalazi u obližnjim Dugavama.

Svi su oni dio priče o nogometnom klubu Zagreb 041, organiziranom na principima direktne demokracije i ideološkim temeljima koji uključuju borbu protiv svih vrsta diskriminacije te promicanje solidarnosti, tolerancije, antifašizma i integracije u lokalnu zajednicu. Klub je izrastao iz navijačke skupine Bijeli anđeli, malobrojne grupice entuzijasta koji su podržavali NK Zagreb - onaj iz Kranjčevićeve ulice - sve dok im to nije prisjelo. U njenoj jezgri bili su Zlatko Nikolić, Goran Malić i Andrew Hodges.

- Godinama smo taj klub pokušavali pretvoriti u nešto što neće biti samo praonica novca i paravan za neke druge interese - kaže Nikolić.

Protiv Medića

Malić je još žešći: - Bilo nas je malo, 10-20 po utakmici, ali smo bili jedina oporba predsjedniku Draženu Mediću. Igrači su stupali u kontakt s nama i imali smo informacije koliko im kasne plaće, koga je Medić potjerao s treninga, koga je tukao… Smetali smo mu, doživjeli smo prijetnje nasiljem, smrću, pa i fizičke napade. Medić je plaćao ljude da nas zastrašuju i napadaju na stadionu i po gradu.

Pitam ga mogu li i to napisati, a on bez krzmanja odgovara potvrdno. Za mnoge stvari u domaćem nogometu danas treba imati jak želudac. Donekle slično priči o Futsal Dinamu, koji su pokrenuli otuđeni Dinamovi navijači i za kratko vrijeme ga pretvorili u velik uspjeh, i Zagreb 041 (broj je, naravno, asocijacija na stari pozivni broj, jedan od nekadašnjih simbola prijestolnice) je nastao iz navijačke subkulture, ali kreće od samog dna - iz 3. zagrebačke lige, što je sedmi rang natjecanja. No, već ima stotinjak članova i simpatizera, što znači da je u startu višestruko prerastao svoje korijene.

Klub je poseban po svojoj horizontalnoj organizaciji: nema predsjednika, dopredsjednika ni tajnika. Odluke se donose na principu “jedan član, jedan glas” i svatko je slobodan pridružiti se - čak i ako je već član nekog drugog kluba. Andrew Hodges, antropolog i odnedavno predavač na Filozofskom fakultetu koji već godinama živi u Zagrebu, kaže da je ideološki, ali još više inkluzivni aspekt bio ono što ga je privuklo najprije Bijelim anđelima, a onda i novom klubu.

- Za mene je oslobađajuće biti dio skupine koja prihvaća svakoga, bez obzira na podrijetlo, seksualnu orijentaciju ili nešto treće. Dolazim iz visokorazvijene nogometne kulture. U Engleskoj je nogomet vrlo važan dio društva i odgoja, ali tek sam se u Zagrebu i Bijelim anđelima osjetio prihvaćenim - objašnjava Hodges.

- Što je nogometni klub? Je li on farma za uzgoj i prodaju igrača ili prije svega dio zajednice, jedan od nositelja njezina društvenog života - pita se Nikolić.

Trener konobar

Bijeli anđeli su se još prije nekoliko godina, preko Centra za mirovne studije i Mreže antifašista Zagreb, upoznali s tražiteljima azila. Počeli su se s njima družiti i igrati nogomet, vodili su ih na utakmice NK Zagreb, pokrenuli su i malonogometnu momčad Wazilanti (složenica od “WAZ - White Angels Zagreb” i “azilanti”) te s njom sudjelovali na međunarodnim turnirima u Bologni, Hamburgu i Bremenu, koji promiču vrijednosti za koje se i sami zauzimaju.

Naposljetku je njihovo druženje preraslo u nešto više i ti su ljudi uključeni u rad novoosnovanog kluba. Zagrebački nogometni savez izašao im je ususret utoliko što su ih mogli registrirati kao svoje igrače, ali da bi stekli pravo nastupa, još moraju preko HNS-a ishoditi potvrde od njihovih matičnih saveza da ondje nisu već registrirani za neki drugi klub. Papirologija je kasnila i momčad je svoju prvu službenu utakmicu, kup meč protiv Zelengaja, morala odigrati bez njih. Ali i ne samo njih - trener Olise nije za ovu povijesnu priliku uspio dobiti slobodno u kafiću u kojem radi kao konobar… Izgubili su 0-7, ali to nikoga nije deprimiralo - kasnije se puno više pričalo o zajedničkom navijanju.

Azilanti se ne vole javno eksponirati, pogotovo izbjegavaju pričati o nevoljama koje su ih natjerale da napuste domovinu.

Ovamo su i došli kako bi to pokušali zaboraviti. - Zar mislite da bi netko tko u Nigeriji ili Siriji ima siguran i sređen život, tko nije ni u kakvoj opasnosti, poželio doći u Dugave i živjeti u izbjegličkom hotelu pokraj smetišta?. Želimo srušiti predrasude o ovim ljudima, i to je jedan od zadataka našeg kluba - ističe Malić.

Druga obitelj

Poslije treninga, na piću s Charlesom i Sadouom prije povijesne prve sezone kluba, razgovaramo o njihovu doživljaju Hrvatske i Zagreba te planovima za budućnost. Obojica je mogu zamisliti ovdje: Charles uči jezik i nada se da će poći bratovim stopama, a Sadou je zasad samo sretan što mu je dopušteno ostati.

- Ovdje sam našao osobni mir, ono što mi je u Senegalu najviše nedostajalo. Jako puno sam naučio od trenera Celestinea s kojim sam zajedno živio u Porinu. On je prošao svašta u životu, ali nikad se nije predavao. Nadam se da ću, poput njega, i ja naći posao i svoju ulogu u društvu jer 25 mi je godina i cijeli je život preda mnom. A na terenu ću dati sve od sebe za njega, ovaj klub i ovaj grad - objašnjava Sadou.

Charles nove prijatelje i suigrače doživljava kao drugu obitelj. Ne mogu mu, naravno, nadomjestiti onu koju je ostavio za sobom u Ugandi, ali kaže da mu pomažu u svemu i znatno ubrzavaju snalaženje u novoj sredini.

- Još samo da zaigram - kaže.