SVE KRCATO

Bili smo u klubovima koje se prozvalo žarištima korone: ‘Ajde, mali, dođi, čeg‘ se bojiš?‘

Petak je, 02.39 u noći, a mi smo u Petrinjskoj 4a, ulazimo u narodnjački noćni klub Ritz. Mjesto je krcato, trešti glazba, šaraju laseri

- Ajde, mali, dođi, čega se bojiš - pita me zaštitar, sav u crnom, od stijene odvaljen, s pištoljem za mjerenje temperature u šapi. Uperi ga u mene, kažiprstom potegne obarač, ovlaš provjeri ekrančić, odmakne se i rukom pokaže prema stubištu koje vodi u podrum.

- Šeći - kaže.

Zastanem, pitao bih ga koliko mi je izmjerio, ali dvije zgodne hostese namontirane na visoki stolić već mi žele dobrodošlicu s nestrpljivim osmijesima. Iza mene je već red, a red se uvijek mora kretati.

image
plesačica, klubovi

Petak je, 02.39 u noći, a mi smo u Petrinjskoj 4a, ulazimo u narodnjački noćni klub Ritz. I mjesto je krcato. Trešti glazba, šaraju laseri, a ljudi u grozdovima oko glavnog podija, snimaju performans atraktivne go-go gerle u bijelom oskudnom lateks topiću s kojeg vise lanci i čipkastim čarapama. Djevojka guta vatru i žonglira sa zapaljenim bocama, mobiteli su u zraku, a uokolo se probijaju konobari s ogromnim kiblama dignutim visoko u zrak. Pune su leda, a iz boca u njima prska vatromet. Izgledaju kao zapaljene brodice dok plutaju nad glavama posjetitelja koji se ljuljaju u ritmu.

image
korona, klubovi

Atmosfera je užarena, vrti se "Ona voli fudbalere...", turbo hit, očito, jer počinje vriska i grljenje, a ruke su svima instant u zraku.

Konobari, bez iznimke, nose crne maske na licu, a na rukama imaju rukavice. Nitko ih od gostiju, naravno, nema. Takvo što naivno je očekivati.

Ritz je predzadnja postaja, jer reporteri Nedjeljnog u petak su obišli zagrebačke noćne klubove, koronažarišta kako ih je nekoliko puta u posljednjih 20-ak dana javno označio Stožer. Ne bez razloga, jer samo dan ranije, u četvrtak, objavljeno je da se od 26 novozaraženih u Zagrebu, njih šest može povezati s noćnim klubovima. To je još i dobro, jer prije tri tjedna, kad je buknulo na Đokovićevu turniru u Zadru, u Zagrebu je bilo 38 novozaraženih, a većina su bili mladi iz noćnih klubova.

Najavljivale su se tada oštre mjere, policija i inspektori, raspravljalo o zabrani rada. Tri dana kasnije, od 20 zaraženih u Zagrebu trećina je bila iz klubova. Narodnjački klubovi bili su na meti kao najveći problem.

image
Swanky Monkey Garden

Međutim sada, u petak, u desetak klubova koje smo obišli od ponoći do četiri ujutro ni inspektora ni policije, ali ni pretjeranog pridržavanja preporuka, i to više od gostiju nego osoblja u njima. Ritz se u našoj blitzkrieg patroli na kraju pokazao kao jedan od profesionalnijih - jedini su nam izmjerili temperaturu na ulazu, osoblje bez iznimke operira sa zaštitnom opremom, a dezinficijensi su na svakom koraku. Čak i žena koja čisti toalete odrađuje to s maskom i rukavicama.

Međutim, a to se pokazalo na svakom mjestu u petak, najmanji su problem maske, dezinficijensi i konobari. Razmak između gostiju, zabranu plesnog podija i slične preporuke u praksi je gotovo nemoguće poštovati. A čini se da i ljude, barem one koji su krenuli u izlazak, zaraze nije strah. Jer od petstotinjak njih s kojima smo partijali, samo je jedan nosio masku.

- Ma kakve maske, tko to još nosi - kaže nam gost u Alcatrazu.

image
korona, klubovi

Ponoć je i kultni alter rock klub u Preradovićevoj koji je nedavno proslavio 25 godina postojanja, prva nam je stanica inspekcije. Alcatraz je i prije pandemije vrijedio za mjesto koje živi na ulici, jer maleni šareni prostor u unutrašnjosti zloglasan je po gužvama, buci i vrućini. Slično je bilo i u petak, međutim, unatoč koroni, klub je i dalje krcat. Dezinficijensi su na šanku, ali za njih malo tko mari, a konobari za šankom ne nose maske. S obzirom na zagušljivost teško ih je ionako zamisliti kako satima na vrućini poslužuju zatvorenog lica. I odmah ovdje događaju nam se prvi bliski kontakti. Da bismo uopće naručili piće, s konobarom pregovaramo na tri, četiri centimetra udaljenosti, deremo se mi njemu u uho, dere se on nama.

- Tri medice - vičem mu na uho.

- Čega - pita me još glasnije.

Još se jedino nismo poljubili.

Selimo na terasu, a tamo nas, zanimljivo, konobarica opslužuje s maskom, doduše nosi je samo oko vrata. Namjera ove noćne patrole nije bila prokazivati, docirati niti cjepidlačiti o kršenju preporuka, a pogotovo ne pozivati inspekcije, nego realno, bez predrasuda pokazati stanje na terenu, za one koji razmišljaju o noćnom izlasku.

I upravo u tome je problem - klubovi moraju poslovati, a preporuke su samo preporuke, ne i naređenja, često su neostvarive u praksi i dvosmislene. Neke je nemoguće provesti, a ne postoje kriteriji, a ni osnove po kojima bi se prijestupe kažnjavalo. S druge strane, u većini klubova, pa tako i u Alcatrazu, gosti, a ponegdje i osoblje pak ne poštuju ni one najosnovnije i samorazumljive. Krenimo redom.

Stožer od klubova traži vidljive obavijesti o pridržavanju razmaka i općih higijenskih mjera na ulazima i vidljivim mjestima. Od gostiju traži da budu na udaljenosti od 1,5 metara, da ne kašlju jedni u druge, da imaju čiste ruke i da maramice odlažu na siguran način u kante s poklopcem. Očekuje se da prije dolaska u klub izmjere temperaturu, a ako je viša od 37,2, moraju se javiti liječniku obiteljske medicine.

U klubovima bi na vidljivim i lako dostupnim mjestima morali biti dozatori s dezinfekcijskim tekućinama s najmanje 70 posto udjela alkohola. Stolovi u zatvorenim prostorima moraju biti međusobno udaljeni na 1,5 metara, a ograničenje broja gostiju predviđa da svatko za sebe ima četiri četvorna metra prostora. Zatvorene prostorije moraju biti klimatizirane i redovito prozračene. Plesni podij je zabranjen iako je kao i slučaju mjerenja temperature mjera pomalo nejasna. Tko će provjeravati jesam li recimo ja mjerio temperaturu kod kuće i kolika je, a kako ćete definirati plesni podij? Maksimalan broj gostiju je ograničen na 350. Ovdje je važno naglasiti - riječ je o preporukama, ne naređenjima, pa je malo nejasno tko bi i na kojoj osnovi kažnjavao prijestupe. Sve se svodi na osobnu odgovornost, kako osoblja, tako i gostiju.

Pa koliko se i kako ovih mjera pridržavaju u Zagrebu?

Alcatraz primjerice odmah na ulazu ima upozorenja o koroni, doduše pomučit ćete se dok ih uočite uz sve ostale obavijesti, poput načina plaćanja i ostalog. Odmah uz ulaz postavljen je veliki prijenosni klimatizacijski uređaj, ali opet, u klubu je zagušljivo jer svi puše. Distance nema, ona je i nemoguća jer klub je toliko malen da bi po mjerama unutra smjelo biti valjda samo 20 ljudi, a bilo je sigurno 50 i više. Iz Alcatraza krećemo dalje, meta su nam kafići u strogom centru. U Old Minersu na Cvjetnom, primjerice, konobari nose maske čak i kad poslužuju goste na terasi.

image
Alcatraz

Miners je cijeli otvoren prema trgu, prema tome i dobro prozračen, a unutra nema puno ljudi. Slično je i u Tesla baru u Varšavskoj, konobari imaju maske, doduše većina oko vrata, a najveća je gužva na terasi i na ulici.

- Ajde, molim te, nemoj fotografirati - upozorava me prijateljski nešto kasnije Dominik Škorić, gazda hit kluba Ro&Do preko puta Britanskoga trga u podrumu veže u Ilici 73. Klub je slabo ispunjen, jedva kakvih 20 ljudi pleše razmaknuto na mračnom podiju, DJ ih zabavlja uz disco house. Uz takve mršave brojke distancu je lako ispoštovati.

image
Ro&Do

- Ne brinite - odgovaram više za sebe, ionako su mi mutne.

- A možemo li naručiti - pitam ga i krećem prema šanku.

- Samo vi odaberite mjesto gdje ćete sjeti, tamo u separeu, a konobar će doći do vas - govori mi. Malo smo mu sumnjivi, nismo se predstavili kao novinari, ali očito ga brine fotografiranje. A nije ni Rođi lako. To malo gostiju što mu stigne treba ugostiti, prijateljski upozoriti na mjere i zadržati ih, da se osjećaju sigurno i ugodno, a nikad ne znaš kad će ti u klub ušetati kakav inspektor i cijepiti te zbog nekog nejasnog ili neizvedivog propisa, preporuke.

U Ro& Do smo inače sreli i tog jedinog mitskog gosta koji je plesao s maskom. Pomalo nepravedno, ispada kao jedini štreber.

- Gledaj, ako maske mogu nositi kirurzi, a što ih ne bi nosio i ja - pita me konobar u Swanky Monkey Gardenu. Prozračni bar u sklopu hostela u Ilici ima raskošnu, lijepo popunjenu terasu, i drže se svih važnijih preporuka Stožera. Na ulazu veliki, jasno uočljivi znak, s dezinficijensom, razmaknuti stolovi u unutrašnjosti bara, a sva trojica konobara s maskama na licu. U Swanky smo navratili na putu za Rođu.

- Jel teško s maskom na licu - pitam.

- Lako sigurno nije, nosimo ih u cijeloj smjeni, po 12 sati u komadu - kaže mi. Zanimljivo, njih trojica odrade smjenu, pa su tri dana slobodni. Pa nova smjena. Uvijek ista trojka u istom timu.

image
Swanky Monkey Garden

- Ako se zarazimo, onda samo jedan tim može u izolaciju, zato se ne miješamo - objašnjava mi prije nego ćemo srknuti po rakijicu na kuću. To je ujedno jedinih tri sekunde kad je skinuo masku s usta. Mi s druge strane preopušteni, maske su nam oko vrata. Kao i većini domaćih gostiju uostalom, kako ću doznati.

- Stranci ovdje nose maske, za razliku od Hrvata, izgleda da se korone ipak boje više - zaključuje. Već su gotovo dva sata i grad je s izuzetkom tuluma kod HNK gotovo pa pust. Uljuljkani u pustu Ilicu i polupraznu Tkalčeviću nismo stoga spremni za ono što nas dočekuje u klubu Funk. Tamo prvi put osjećamo nelagodu.

- Kako je unutra - pita me kolegica.

- Đavolji kazan - kažem joj.

I stvarno, podrum u kojem partija većina gostiju vruće je zagušljivo nagužvano grotlo, a od prizora u njemu epidemiolozima bi se vjerojatno digla kosa na glavi. U vrelom, smrdljivom prostoru od kakvih 10 puta pet metara bez trunke zraka u oblacima dima na techno zvukove partija 30-40 znojnih ljudi, uglavnom mlađarija, a put od tri koraka do šanka djeluje opasno poput Zelene milje, ljudi se guraju i spotiču jedni o druge.

image
Funk

- Eeej, buraz - netko me tapše po leđima. Okrećem se, a tip s cigaretom pleše i unosi mi se u lice ispuhujući oblak dima u mene.

- Daj se malo pomakni, daj mi prostora - govori mi prijateljski, i u pravu je, prolazeći sam ga stisnuo uza zid i prekinuo mu ples. I maknuo bih se samo da imam gdje. Tip ispred mene s kosom do pola leđa ionako me već dredovima udara po licu. Konobarica koja operira unutar minijaturnog šanka koji više izgleda kao priručna špajzica nema, naravno, masku, a teško da bi pod njom uopće mogla disati. Do podruma u koji nas šalju iz prizemlja vode uske vijugave stepenice na vrhu kojih se, odmah do zahoda u kutu, strastveno ljube dvije djevojke.

Za fajrunt smo odabrali Masters, kultnu techno špelunku u Maksimirskoj.

- Treba maska - pitamo vozača Ubera nakon što smo mu se ukrcali u auto na uglu Petrinjske.

- Ma kakvi - govori i kreće na istok grada. Maska mu visi sa zapešća. Masters je pun, ali samo na terasi s koje odzvanjaju masni basevi. Pola četiri ujutro je, znači da je špica. Na ulazu nas zaustavlja tip.

image
Masters

- Upad je pedeset kuna - uvjerava nas.

- Pa tko vam nastupa - pita ga kolegica jer do tog trenutka nigdje nam nisu ni pokušali naplatiti ulaz.

- Šaban Šaulić - protisne tip cinično kroz zube, ali vidi da se nećkamo pa prvo nudi model "plaćaju samo dečki, dama može besplatno", a na kraju popušta i ulazimo besplatno.

- Što ćete popiti - pitamo ga.

- Daj mi jedan gorki korijen - kaže tip.

Klub je mračan, ali i prazan, svi su na terasi. Ovdje nemamo posla. Tip nam na odlasku mahne s čašom u ruci. Na stol mu je stigao naš gorki korijen.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2024 03:49