Vjeran Zuppa: Nije lako živjeti u državi kao u bolesničkoj sobi nekog na smrt bolesnoga

Dr. sci. Vjeran Zuppa, dugogodišnji profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, jedan od “potpornih stupova” hrvatske intelektualne ljevice i bivši član Savjeta SDP-a, ove je godine postao profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu . Teatrolog, književni i kazališni teoretičar, autor je, među ostalim, knjige, ujedno i sveučilišnog udžbenika, “Uvod u dramatologiju” koja je prevedena na francuski i makedonski. Zuppa, međutim, nije samo teoretičar, već jednako uspješan praktičar: kazališni upravitelj, dramaturg i književnik. Izvan katedre, jedno od najupečatljivijih razdoblja Zuppine karijere odvija se od 1966. do 1977. kada je vodio Teatar ITD., što se smatra i zlatnim razdobljem tog kazališta. Danas je najprije upamćeno po praizvedbi Brešanove “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” koja je, nakon sloma Hrvatskog proljeća, lukavim manevrima Zuppe ipak uspjela ostati na repertoaru, unatoč tome što ju je establišment doživio kao ruganje Partiji. Zuppa je kasnije bio ravnatelj Splitskog ljeta, a s tog mjesta je otišao jer je njegov repertoar još jednom ocijenjen politički presmjelim. Tek nakon iskustva kazališta iznutra, Zuppa se sredinom 80-ih okreće pedagoškom radu. Bio je 1990. i dramaturg ZeKaeM-a. Inače, Vjeran Zuppa je sin Tomislava Zuppe, autora tekstova nekih od najljepših novoskladanih dalmatinskih pjesama “Galeb i ja”, “Pismo ćali”, “Romanca”, “Cvijet čežnje”...

O Timonu Atenjaninu

Promovirani ste, dakle, u profesora emeritusa zagrebačkoga Sveučilišta. Kako se osjećate kao počasni profesor ustanove čiji su rezultati rada danas najvidljiviji u sapunicama i sitcomima, budući da nam je kinematografija mala i siromašna, a profesionalno kazalište radi u samo nekoliko gradova?

- Teško je ne biti visoko počašćen ovim zvanjem koje mi je dodijelio Senat Sveučilišta a “zbog visokih zasluga za razvitak i napredak Sveučilišta te međunarodno priznatu umjetničku izvrsnost”, kako stoji u obrazloženju. Međutim, posebno sam počašćen i zbog toga što je, u šezdesetgodišnjoj povijesti Akademije dramske umjetnosti, to počasno zvanje bilo dodjeljivano jedino velikom hrvatskom redatelju, red. prof. Anti Babaji, te jednome od osnivača Odsjeka dramaturgije na ADU, akademiku Nikoli Batušiću. Što se tiče ustanove u kojoj sam sada, eto, počasni profesor, a čiji su, kako kažete “rezultati rada danas najvidljiviji u sapunicama”, te u aktualnim proizvodnim oskudicama glumišta i kinematografije, moram kazati da se uopće ne sjećam tih vremena, u kojima djelovanje ADU nije bilo i teški hod po mukama. Svih vrsta. Kulturne institucije, programi i repertoari, posebni projekti: istraživalački i ini, pa tzv. nezavisne grupe itd. nikada se i nisu “formirale”, održavale i nisu “proizvodile” s obzirom na neku projektiranu kulturnu politiku. Sve to je, uglavnom, oblikovano i preoblikovano, opstalo ili nestalo, po diktatu one društvene zbrke koju sami političari stvaraju, a na koju se kasnije i vade kada je nazivaju: “naši realiteti”. Tako niti ADU, uostalom kao i tolike druge kulturne ustanove, nikada nije imala ozbiljnog, “društveno odgovornog” partnera. ADU ne stvara glumce za sapunice. On ne zatvara kazališta. Njih zatvara tržište. Tržište treba sapunice. Društvo nema kulturalni odgovor na tu “tržišnu potrebu”. Sapunice stvaraju svoje glumce i svoje glumice. Ne Akademija.

Hrvatska, nakon gotovo 20 godina vladavine HDZ-a, proživljava katarzu kroz razotkrivanje koruptivne mreže bivšeg premijera. Kao teatrolog i pisac, možete li naći neku paralelu u teatru ili književnosti koja bi bila umjesna?

- Pa o našemu društvu, kakvo je ono danas, sam Teatar je, mislim, sve najvažnije već odavno rekao. Poznata je, recimo, kletva koju Timon Atenjanin izriče kada u IV. činu istoimene tragedije proklinje korupciju i psuje prostituciju pred zlatom i prostituciju samog zlata. Ono, kaže Timon, može učiniti “bijelo crnim, ružno lijepim, pravo će biti krivo, kukavica hrabar, starac će biti mlad, plemenit podlac.” I još: “Gubavca će učiniti voljenim, a lopovu će dati položaj i plemstvo…” I još: “Senatori bit će mu skloni…” U Timonovu govoru, naime, sažeta je čitava povijest potkupljivosti. Tako, otkako “imamo Hrvatsku”, otkako imamo svoju Državu, imamo i scenu za na široko razigranu korupcijsku igru “lopova” i “senatora”, njihovih dubokih i drevnih veza i obveza. Nažalost, otkako “imamo Hrvatsku” na djelu je, na sceni je povijesno i globalno već dobro poznati performans potkupljivih.

Opsjenari u politici

Bili ste 1999. i 2000. neformalni strateg kulturne politike SDP-a. U kakvu bi se strategiju kulturne politike eventualni budući stratezi trebali upuštati u zemlji u kojoj se samo u četiri sredine može pogledati i “Traviatu” i “Hamleta” i “Labuđe jezero”?

- Bivši je bio, a i sadašnji politički sistem jest hrvatski idiličan po svome “deklariranju” visokih kulturnih ciljeva i tzv. “prepoznatih” kulturnih potreba, ali je politički tipičan za današnju krajnje opsjenarsku državnu politiku. Naime: baš su svi, pa i kulturni ciljevi, u hrvatskoj politici, danas, samo puka obećanja cilja. Sve su naše potrebe u njoj najčešće podmirene odmah: već samim tim obećanjima. To je u aktualnoj politici stalno na djelu. To opsjenarstvo kojim hrvatski političari godinama bdiju nad svojom demokracijom. A prije svega nad vlastitom pozicijom. Svakodnevne predizborne mudrolije, primjerice gđe. Kosorice, dnevne su ilustracije baš tako usmjerene djelatnosti političkih glavara. A kada je riječ o kulturnoj politici RH, danas nju nema, njezine ciljeve ne misli, njezine prakse ne predlaže niti jedna politička stranka. U tragovima se nešto od toga nađe u politici SDP-a, pa još nešto manje HNS-a.

Jeste li tako razmišljali kad ste 1999. godine pisali neformalnu kulturnu politiku SDP-a?

- Kada sam 1999. pisao “Bilježnicu” kao projekt kulturne politike RH “u par crta”, bio sam uvjeren - a i danas sam - da je kulturna politika stranke važno strukturno polje na kojemu se stalno “preispituje”, odnosno da je ona posebna, složena struktura koja neprekidno preotvara područja produkcionih slobodâ i ostalih javnih politika koje ulaze u corpus neke stranke. Zato sam i napisao, aludirajući pritom na književnoteorijski pojam litentia poetica, stavak da je “kulturna politika - zasad jedina - litentia politica svake politike. Moglo bi se čak reći da je pneuma: dah i duša politike. Kulturologija bi, pak, bila neka od vrsta društvene pneumatologije. Kolokvijalno rečeno, ona pokazuje i na to kako diše neko društvo. Kako dišu njegove politike. Tako bismo mogli, a sve u pô šale u pô zbilje, sasvim predizborno, reći da je HDZ-ova državna politika jedna politika na izdisaju, a nažalost su nam i druge na aparatima. Mogli bismo još reći i to da su predizborne govorancije gđe. Kosor ujedno i jezik hropca njene političke stranke. Zaista, nije lako živjeti u državi kao u bolesničkoj sobi nekoga na smrt bolesnoga. Ne kažem, međutim, da tu pogodnost ne ćemo živjeti i dalje. Nakon izbora. Rezultati tu sasvim ovise o aktualnom zdravstvenom stanju hrvatskog društva.

Vi me pitate o rijetkim kulturnim središtima u kojima se još može gledati “Traviatu”, “Hamleta”, “Labuđe jezero”. Pitate o toj kulturnoj “strategiji”. Pa i o tome u što će se morati “upuštati” neki “eventualni budući” kulturni stratezi. Međutim. Dok slušam o drami koju proživljavaju otpušteni radnici Đakovštine što su se okružili bodljikavom žicom i u tomu, kažu, “Vladinom logoru” ostat će i čekat će na svoje, po goli im život nužne naknade, pred takvim “performansom” mogu do kraja zastupati jedino ideju one kulturne politike koja vodi računa o sredinama, a ne o samo središtima, i koja ima ili makar pokazuje volju da mijenja politiku samu.

Što će onda raditi kulturni stratezi iduće vlade?

- Vjerojatno će podržati plan za još jedno novo kulturno središte, ili će otvoriti još jednu pozornicu za npr. “Groficu Maricu”.

Moderne kulturne politike tvrde da lokalna sredina mora imati pravo da samostalno donosi personalne odluke u kulturi. No, vela i mala mista pokazala su u takvom odlučivanju prgava razmišljanja koja podrivaju sistem. Čak mu se i rugaju.

- Ma moderne kulturne politike spravljene su za ozbiljne političke sredine. Takav je njihov stav o potrebi za što većom samostalnošću lokalnih sredina neupitan. On izravno radi za demokraciju imperativom: smanjiti ovlasti centralne vlasti. No, ova “prgava razmišljanja”, ne pripadaju modernoj kulturnoj politici budući je u nas i nema. Odluke koje fabriciraju npr. Kerum i rodbina o upravi splitskog narodnog kazališta i gradske galerije, sve su samo ne i za demokraciju perspektivne. One se demokraciji doista žestoko “rugaju”. Ovdje se udio izbora Keruma za splitskoga gradonačelnika, u toj splitskoj rugalici svakoj iole suvisloj kulturnoj politici, više ne da izbjeći. Nedavno sam imao prilike iznijeti kakva je taj gradonačelnik nevolja za drugi po veličini grad u Hrvatskoj i za sredinu koju on brutalno lokalizira.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista