Vesna Pusić: Moja Hrvatska nije uspjela, ali sada nam se nudi nova prilika koju ne smijemo propustiti

ZAGREB - Krajem osamdesetih bilo je očito da se Jugoslavija raspada. Naime, bilo je očito nama koji smo u njoj živjeli, ali začuđujuće nevidljivo svima koji su gledali izvana. To je valjda i dodatni razlog zbog kojeg smo svi zajedno bili tako nepripremljeni. Gledajući iz večeri u večer na televizijskim vijestima što Slobodan Milošević radi, prvo u Beogradu, onda u Vojvodini pa Crnoj Gori i, naročito, silinu cinizma i brutalnosti na Kosovu, u Hrvatskoj je stvoren jasan i gotovo potpuni konsenzus da je to režim u kojem ne želimo živjeti.

Ja sam bila zanesena novom, samosvjesnom Istočnom Europom, koja je rušila Berlinski zid, grlila se na Brandenburškim vratima; Mazowieczkim, Krolom, Staniszkis, Geremekom i stotinama drugih pametnih i neuobičajeno neciničnih Poljaka koji su mudro upravljali poljskom tranzicijom; i , više od svega, Vaclavom Havelom.

Havel, autor osrednjih drama i genijalnih političkih tekstova, neustrašivi borac za ljudska prava, proskribiran, zatvaran, praški građanski patricij, u crnoj dolčeviti, iz kazališta Laterna Magica preuzima vlast. To je bilo onako kako bi trebalo biti, ali kako gotovo nikada nije.

Vječni pesimizam

I sama se sebi iz današnje perspektive činim malo smiješnom, ali tada sam zaista vjerovala da je sada, na izdisaju jednopartijskih režima, sve moguće. Da nema zapreki razvoju pristojne, civilizirane demokracije, ekonomskog prosperiteta i kreativnog društva visoke razine ljudskih prava.

Moj pametni Eugen, to je moj otac, bio je mnogo skeptičniji i govorio kako slobodno tržište kod nas neće izgledati kao u Finskoj ili Švedskoj, već će najvjerojatnije za početak značiti opću pljačku i mafiju. Čak mi je malo išao na živce s tim svojim pesimizmom i vječnom suzdržanošću. Ja nikada nisam bila u Partiji jer mi se činilo besmislenim sudjelovati u politici ako nema izbora tj. ako imaš samo jednu mogućnost.

Sada se sve to promijenilo: različiti stavovi, sučeljavanje argumenata, različite vizije razvoja i napretka i, da, Hrvatska u Europi - politički stabilna, sigurna, sa zdravim, pluralnim društvom, dobrim institucijama i europskim ugledom. Zato sam se za prve izbore priključila Koaliciji narodnog sporazuma i kasnije, s malom grupom ljudi, osnivala Hrvatsku narodnu stranku (HNS).

Ali već je u kampanji za prve izbore postalo jasno da tu stvari baš neće ići prema Havelu. Meni je to najjasnije pokazivala priča o dva predizborna plakata. Plakat koji je dominirao na prvim izborima u Sloveniji pokazivao je fotografiju mlade djevojke na biciklu u ljetnoj šumi; na plakatu je pisalo “Europa zdaj!” (Europa sad!).

U Hrvatskoj su dominirali plakati na kojima je bila fotografija starijeg, mrkog gospodina sa zatamnjenim naočalama koje su mu skrivale oči; na plakatu je pisalo “Svoj na svome!”. Već tada sam osjećala da će nas ta razlika vrlo skupo koštati. Stariji gospodin bio je Franjo Tuđman, pobijedio je na izborima i postao svoj na svome. Politički javni govor pretvorio se u kombinaciju operetnog nacionalizma i arhaičnih jezičnih kovanica.

Prijatelji odlaze u rat

A onda je počeo rat. Eugen je bio jedan od rijetkih koji je već ranije govorio kako se boji da će biti rata. Ja sam mislila da je to apsurdno. Pa ovo je ipak kraj XX. stoljeća! S potpunom nevjericom smo na televiziji zurili u vojnu kolonu JNA, koja je tenkovima krenula iz Beograda prema Zagrebu. Moj brat Zoran bio je u Banskim dvorima kad su pale granate. Moji prijatelji iz škole, s fakulteta i iz stranke krenuli su u rat.

Ozren Žunec, koji je pisao prekrasne, ezoterične filozofske eseje i imao neodoljivi, urbani smisao za humor, jedne se noći prijavio u dragovoljce. Ratko Čačić, flamboajantni arhitekt i uspješni manager, u uniformi je organizirao obranu Varaždina i kao talac pratio odlazeću kolonu JNA do izlaska iz Hrvatske. Ivan Šimonović, mlada nastavnička zvijezda s Pravnog fakulteta, bio je u ratu na Pokuplju. Boris Blažeković, sa svojom uspješnom modnom agencijom i svojom socijalnom inteligencijom koja ga je učinila omiljenim ramenom za plakanje gradskih cura i dečki, otišao je u rat u Slavoniju.

Umjesto da razmišljamo kako ćemo se što prije priključiti EU, lijepili smo vreće za smeće na prozore i obljepljivali automobilske farove crnim selotejpom. Kad je 1992. moja kći Daina krenula u školu, Ozren je već bio ranjen, Vukovar razrušen, Dubrovnik granatiran, veliki dijelovi Hrvatske pod okupacijom, poginule su tisuće ljudi. Bili smo već duboko potreseno i preorano društvo i drugačiji ljudi.

Olovno vrijeme

Rat je radikalizirao i unutrašnju politiku u Hrvatskoj. Na površinu su isplivali razni ratni profiteri, provincijski ubojice, pripadnici gradskog podzemlja i lumpenproleterijata koji su otimali ljudima stanove i, uguravši se u vlast na različitim razinama, terorizirali svakoga koga su stigli. Imali smo moćnog, okrutnog ubojicu u liku Miloševića i njegovog režima koji nas je napadao izvana, i sve ekstremniji autoritarni režim iznutra.

To je bilo neizmjerno daleko od civilizirane, europske Hrvatske pluralnog društva i dobre vladavine, koja mi se činila na dohvat ruke 1989. godine. Što se mene tiče, katarza rata me između ostalog naučila da se ne može ništa dobro očekivati ako se čovjek nije spreman na tome sam, punom snagom, angažirati.

U to olovno vrijeme jedne tužne Hrvatske, činilo mi se da su političke stranke prespore, premalo efikasne i nespremne na pravu političku utakmicu.

Politička utakmica nije niti bila u pravom smislu na dnevnom redu. Prva zadaća bila je pokušati negdje sačuvati malo svjetlo zdrave pameti i političkog razuma na kojem ćemo kasnije, kad za to dođe vrijeme, moći graditi jednu bolju, sretniju Hrvatsku; nešto što će uvijek moći poslužiti kao dokaz da u ovoj zemlji ni u najgorim vremenima nije u potpunosti pobijedio agresivni nacionalizam i prezir prema svemu građanskom i racionalnom.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA