UPOZORENJE 'Štrajk u zdravstvu nemoguća je misija: Nitko ne smije odbiti pomoći pacijentu'

Zdravstveni radnici najavljuju štrajk za sljedeću srijedu. Cilj je, kažu, osvijestiti Vladu kao poslodavca koji će uvidjeti u kojim uvjetima i za koji novac rade zaposleni u zdravstvu. Propala je i treća runda pregovora, novi kolektivni ugovori nisu na vidiku. Državna riznica za tako važan i zahtjevan resor ima sve manje novca. Istodobno, sustav je pun nelogičnosti, nejasnih troškova i, kako kažu liječnici, suludih pravilnika i poteza iz HZZO -a. Na kraju sve plati pacijent, onaj koji sve to i financira. Može li bolje, može li pravednije, razgovarali smo sa specijalistom plastične i opće kirurgije, prof. dr. Davorom Mijatovićem, pročelnikom Zavoda za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju dojke KBC-a Zagreb.

Sindikati u zdravstvu najavljuju štrajk, koliko je on opravdan?

- U taj štrajk ne želim ulaziti, niti znam što ćemo njime dobiti. Svi odreda, govorim o liječnicima koje poznam, nezadovoljni su i nesretni zbog najave štrajka. Čovjek se u takvoj situaciji osjeća izgubljen. Iskreno, depresivni smo. Dvije strane se sučeljavaju - sindikati i Vlada - a prelama se na nama koji smo u svakodnevnom kontaktu s pacijentima. Užas. Prema zakonu, pacijentu moramo pružiti pomoć i sad bih ja trebao biti taj koji će doći pred ambulantu i reći čovjeku: “E, danas ne radim, u štrajku sam”. Kajgod. U ovakvoj situaciji gubim kompas.

Kako će to onda izgledati?

- Nemam pojma. Kirurgija na zagrebačkom Rebru od sindikata nije dobila precizne informacije, a od Uprave bolnice dobili smo šture upute kako bismo se trebali ponašati za vrijeme štrajka. Ali, nešto ću vam reći, štrajk u zdravstvu je nemoguća misija.

Zašto?

- Evo, prema spomenutim uputama koje su vrlo limitirane, trebali bismo primati samo hitne slučajeve. Međutim, čovjeka moram prvo pregledati, da bih ustanovio je li on hitan slučaj. I kakav je to onda štrajk?

Kako se to rješava u ostalim zemljama, razvijenima, na koje se volimo pozivati?

- Zanimljivo su to izveli u Velikoj Britaniji kad se njihovo zdravstvo, prije desetak godina, suočilo s određenim problemima. Kao pametno strukturirano društvo učinili su sljedeće: bolnice i ambulante normalno su radile, dispanzeri također, jedino su štrajkali mrtvozornici, dakle liječnici ili drugi osposobljeni zdravstveni radnici ovlašteni za utvrđivanje smrti. Oni nisu radili. I ubrzo se skupila alarmantna količina leševa. Primjerice, u Zagrebu na dan umre oko 70 ljudi, za tri dana skupi se 200-tinjak leševa koji se ne mogu pokopati jer mrtvozornici štrajkaju, broj mjesta u hladnjacima u mrtvačnicama je ograničen i eto frke. Na spomenutom britanskom primjeru nisu patili živi ljudi, samo mrtvi kojima je već svejedno, a stvorio se efektan pritisak i štrajk je uspio. Udovoljili su zahtjevima zdravstvenih radnika.

Je li onda, prema vašem mišljenju, najavljeni štrajk opravdan?

- To je političko pitanje, a ja sam samo liječnik.

Preformulirat ću pitanje: zaposleni svih profila u javnom zdravstvu tvrde da su potplaćeni i da ih daljnje rezanje plaća tjera u siromaštvo, a istodobno je sustav pun (financijskih) nelogičnosti. Jesu li vaša primanja mala?

- Da! Sramotno mala. Kad se s plaćama liječnika izlazi u javnost, onda se zaboravlja istaknuti da je taj iznos s dodacima - dodatak na specijalizaciju, subspecijalizaciju, edukacije, magisterij, doktorat, dežurstvo, otežane uvjete rada - sve ono što smo krvavo odradili i zaradili. Kao kirurg na zagrebačkom Rebru sa 20 godina iskustva i doktoratom, imam osnovnu plaću od 6500-7000 kuna.

A s dodacima?

- Popne se do 10 tisuća kuna. I to nakon šest godina studija, jedne godine staža, pet godina specijalizacije, dvije godine subspecijalizacije i dodatne edukacije u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Brazilu, Španjolskoj i SAD-u. Nedavno sam bio u Bukureštu, kod jednog ludog kirurga koji mi je pokazao fascinantne novotarije u rekonstrukciji dojke. Genijalan freak. Radim i kao profesor, sa studentima i poslijediplomcima, no ni fakultetski dio plaće nije bog zna što. Koliko puta ostajemo i nakon dežurstava, a znamo da to nitko neće platiti. Vjerujte, nitko od nas nije išao na medicinu da se obogati, pogotovo u javnoj službi ne leže pare. Ideš jer to voliš; oduvijek sam htio biti kirurg. Kome je prioritet zarada, što je također legitimno, nastoji se baviti nekim drugim poslovima, medicinom sigurno ne. Nitko pametan ne ide u ovaj posao.

A opet, pacijente ljuti što sustav nije transparentan. Zašto nakon liječenja koje smo platili ne dobijemo fakturu s precizno navedenim troškovima?

- Slažem se. Postoji faktura, evo na primjer nakon operacije, pacijenti tu fakturu doduše ne vide, u njoj stoji koliko je potrošeno konca, koliko lijekova, koliko fiziološke otopine... Međutim, na tom računu ne možete vidjeti ono što je najvažnije. A to je rad stručnog osoblja, kirurga, anesteziologa, sestre instrumentarke... To se ne precizira, kao što se ne precizira je li vas operirao iskusan kirurg ili početnik s dvije godine staža u kirurgiji. To naš sustav ne prepoznaje, niti valorizira.

Znamo. Kao što znamo da svaki ministar najavljuje reformu, ali je (do kraja) ne provede. Zašto?

- To pitajte njih. Reforma iziskuje puno hrabrosti. Sustav ne gleda vrijeme rada, primjerice određeno je da operacija slijepog crijeva, ako se ne zakomplicira, traje sat vremena. Netko je radi 45 minuta, a netko dva i pol sata. U ovom prvom primjeru kirurg je završio 15 minuta ranije od predviđenoga i uštedio 15 minuta skupe anestezije i rad osoblja. No, sustav to niti gleda, niti prepoznaje, niti valorizira, niti penalizira. Jer, kao, učinila bi se razlika među liječnicima ...

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg