U EU žele građani zadovoljni osobnim životom i Hrvatskom! U EU ne žele nezadovoljniji građani koji odbijaju promjenu!

Približavanjem referenduma o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj Uniji mediji donose određene prognoze broja pobornika (građana koji će zaokružiti “za”), broja protivnika (onih koji će zaokružiti “protiv”), kao što se u javnosti operira i s procjenom broja onih koji na referendum uopće neće izaći. Uz iznošenje prognoza u obliku navođenja stupnja podrške i stupnja protivljenja, vrlo su oskudne informacije o obilježjima podupiratelja, kao što su nedovoljne informacije o protivnicima pridruživanja naše zemlje Europskoj Uniji. Iznimku donekle čini navođenje nekih temeljnih demografskih obilježja, poput spola, dobi, razine obrazovanja, što je samo po sebi nedovoljno.

I u ovom važnom pitanju, kao što je pristupanje naše zemlje Europskoj Uniji još jednom se tako pokazalo da je u istraživačkom smislu hrvatsko društvo vrlo slabo istraženo, problemu na koji se već dulji niz godina ukazuje. Zvuči paradoksalno, ali mi danas o hrvatskom društvu znamo relativno malo. Jednako malo znamo i o ljudima koji čine to društvo. Izgledno buduće članstvo u EU postat će važan element planiranja različitih nacionalnih, društvenih i osobnih politika, koje će pružiti različite mogućnosti i izazove cijeloj naciji, pojedinim društvenim skupima. Ono će snažno utjecati na osobna ponašanja hrvatskih građana, njihove stavove i ponašanja, i što je najvažnije, na njihove buduće živote. Stoga će u našoj znanstvenoj politici biti potreban snažan zaokret i značajno povećanje potpore istraživačkim projektima usmjerenim na dobivanje empirijski izvedenih spoznaja o sredini u kojoj živimo, kao i za spoznavanje ljudi s kojima živimo. U suprotnom ćemo se, prema svemu sudeći, kada je riječ o znanstvenoj zajednici, naći u situaciji da nam, slikovito rečeno, drugi pričaju o nama, a ne mi sami o sebi.

I lijevi i desni za EU

U manjku empirijskih istraživanja, jasniju sliku o tome tko su podupiratelji i protivnici pridruživanja Europskoj Uniji možemo pokušati dobiti analizom medijskog prostora, i u njemu prisutnih stavova pojedinih društvenih skupina ili na temelju nastupa istaknutijih sudionika. I uz pomoć te metode, vrlo brzo ćemo lako uvidjeti koliko smo daleko od kristaliziranja jasnijih zaključaka. Već će kratka blic-analiza u najboljem slučaju rezultirati hrpom polustrukturiranih dojmova. Među podupirateljima EU imamo i lijevih i desnih političkih opcija, kao što ih imamo i među protivnicima. Prepoznajemo među jednima i drugima i konzervativne i liberalne, kao što se stječe dojam da se regrutiraju među ekonomski dobrostojećim, ali i onim članovima koji pokrivaju ekonomske margine društva. Ako bismo pokušali zaključiti koliko je među mladima, odnosno starijim, građanima pobornika i protivnika priključenju Europskoj Uniji, vjerujem da bismo se također našli u priličnim mukama.

Rast kvalitete života

Slijedimo li teorijsku raspravu o potencijalnim izvorima formiranja stavova o Europskoj Uniji, koja se naslanja i naglašava različite silnice, dominanto prisutne kada je riječ o formiranju političkih stavova, teško da bismo pobornike odnosno protivnike pridruživanju Europskoj Uniji jasnije prepoznali, recimo na temelju Inglehartovih koncepata političkih vrijednosti, koncepata stranačke pripadnost ili na temelju ranijeg biračkog ponašanja, kao što bismo se vjerojatno teško mogli osloniti na neke utilitarističke koncepte koji polaze od toga da građani u donošenju odluka zbrajaju pozitivne i negativne strane (prije svega ekonomsko-financijske) za svoj život te da se u skladu s rezultatima svojih “ad hoc analiza” priklanjaju na glasačkom listiću opciji za ili protiv. Teorijski izvedena predviđana o stavovima o EU suočit će se i s daljnjim problemom da je glavnina teorijskih uporišta do sada primijenjena manje-više u društvenim okolnostima tzv. starih članica EU, te da su u jednoj mjeri lišena značajnih društveno-političkih specifičnosti postsocijalističkih, tranzicijskih društava.

Kako je predmnijevano očekivanje da će pridruživanjem Republike Hrvatske Europskoj Uniji porasti nacionalna kvaliteta života, kvaliteta života pojedinih društvenih skupina te, naravno, kvaliteta života svakog pojedinog građanina, nastojali smo razmotriti specifično upravo ta pitanja. Umjesto traganja i procjenjivanja koliko je građana protivnika, a koliko pobornika, pristupanju Europskoj Uniji, pokušali smo razmotriti tko su pobornici pristupanja Europskoj Uniji iz perspektive njihove percepcije pojedinih aspekata života kojeg oni danas žive te iz perspektive njihova zadovoljstva nizom područja društvenog života u Republici Hrvatskoj. Pokušali smo vidjeti jesu li oni koji su zadovoljniji danas nizom aspekata svoga života skloniji promjeni društvenog okvira ili su oni koji danas iskazuju manje zadovoljstva motiviraniji “da se nešto promijeni”.

Točnije, u kolikoj mjeri se na temelju procjena zadovoljstva osobnim i zajedničkim životom može predviđati naklonost pristupanja Europskoj Uniji.

Snažna opreka između pobornika i protivnika pristupanja Europskoj Uniji može se na određeni način tražiti upravo u podređenoj dimenziji političkog okvira gdje je moguće ostvariti kvalitetan život građana Hrvatske. Je li moguće samostalno postići određenu željenu kvalitetu života građana u Republici Hrvatskoj ili je potrebno ujediniti se s većom zajednicom, kao što je Europska Unija, gdje će to biti lakše postići? Ako u nekoj mjeri parafrazimo starogrčkog filozofa Platona, skupine pobornika i protivnika međusobno se prije svega spore oko političkog okvira “države” koja treba služiti zadovoljenju potreba ljudi, koja može stvoriti uvjete za zadovoljenje potrebe za “dobrim životom” svih članova. Manje je vjerojatno da se spore u pitanju treba li uopće “država” biti ta koja će se uplitati u rješavanje pitanja “dobrog života” ili je to prije svega individualno pitanje svakoga građanina.

Međunarodni rad

Spoznaje koje donosimo prošle su rigoroznu znanstvenu verifikaciju kroz sustav znanstvenog recenziranja, te su objavljene u interdisciplinarnom, međunarodnom časopisu za mjerenje kvalitete života Social Indicators Research, u formi izvornog znanstvenog rada koji potpisuju dr. Toni Babarović, mr. Lidija Čilić te autor ovog teksta. Budući da većina literature o pitanjima EU u većoj mjeri temeljena na podacima prikupljenim u starim članicama EU, zasigurno su dijelom i iz tih razloga pobudile interes istraživača.

Rezultati na kojima se spoznaje temelje dobiveni su na podacima prikupljenim sveobuhvatnim terenskim istraživanjem na troetapno stratificiranim, realiziranom uzorku od 4000 punoljetnih hrvatskih građana, koji su anketirani u vlastitim domovima u 200 hrvatskih naselja. Ovaj istraživački pokušaj realiziran je kao dio sveobuhvatnih istraživačkih nastojanja Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” iz Zagreba, prema sistematiziranju i proširivanju spoznaja o relevantnim političkim, gospodarskim, kulturnim i drugim društvenim odnosima i procesima u hrvatskom društvu.

Indeks sreće

U trenutku provođenja terenskog istraživanja, oko 60% građana afirmativno se odnosilo prema pridruživanju Republike Hrvatske Europskoj Uniji. No, postotak potpore i prognoze ishoda referenduma za nakane ovog teksta nisu od važnijeg interesa, koliko su to evaluacije građana svojim osobnim i zajedničkim životom u Hrvatskoj i njihova povezanost s potporom pristupanju. Kako bi se dobile procjene zadovoljstva, korišten je dobro validiran instrument za mjerenje osobnog i nacionalnog zadovoljstva životom u literaturi, poznat pod nazivom International Wellbeing Index (IWI). Njime se mjeri zadovoljstvo pojedinca unutar osam specifičnih domena osobnog života, te unutar šest domena nacionalnog života. Obje ove domene predstavljaju u osnovi dobru mjeru nadređenog konstrukta koji se na engleskom jeziku zove “subjective well-being” ili subjektivna dobrobit, a može se jednostavno odrediti kao stupanj u kojem ljudi u nekom društvu ili državi uspijevaju ostvariti one vrednote koje su im važne. Percepcija subjektivne dobrobiti, različiti socijalni i ekonomski indikatori zajedno predstavljaju pokazatelj “kvalitete života” u nekom društvu.

Rezultati pružaju nekoliko zanimljivih uvida. Kao prvo, pobornici i protivnici pristupanja razlikuju se u prosječnom zadovoljstvu, kako osobnim tako i nacionalnim područjima života. Iskazano prosječnim rezultatima, podupiratelji pristupanja EU prosječno su zadovoljniji osobnim životom, kao što su prosječno zadovoljniji i pojedinim aspektima društvenog života u Hrvatskoj. Neovisno o očekivanjima, ovi rezultati sagledani iz klasičnih motivacijskih teorija, koje su u političkim odnosima najbliže različitim utilitarističkim teorijama, govore kako unatoč očekivanjima da će oni kojima je “dobro” u Hrvatskoj biti manje motivirani da razmišljaju o nečemu drugom (jer zbog čega bi netko komu je dobro pokušavao to promijeniti?) tomu nije tako. Ne ulazeći na ovome mjestu u to tko su ti kojima je “dobro”, i koji su mehanizmi u osnovi njihovih političkih stavova, jasno je, s druge strane, da su oni koji su u nekoj mjeri nesigurni glede svoje sadašnjosti, u znatnijoj mjeri nesigurni i oko svoje budućnosti, što je teorijski lakše objasniti.

Stariji protiv EU

Druga važna spoznaja ovog istraživanja jest to da u predviđanju potpore pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji važnijim se pokazuje evaluacija građana nacionalnim područjima života kao što su zadovoljstvo ekonomskom situacijom, političkom vlašću i slično, pri čemu percepcija zadovoljstva osobnim područjima života igra manju ulogu. Štoviše, lakše je predviđati potporu pristupanju Europskoj Uniji na temelju zadovoljstva nacionalnim područjima života nego što je slučaj s nekim demografskim obilježjima kao što su starost građana, spol ili stupanj obrazovanja.

Zadovoljstvo osobnim područjima života pokazalo se u ovom slučaju smanjeno uporabljivim u predviđanju ishoda referenduma. To je također moguće višekratno teorijski objašnjavati, no ono što je svakako važno za primijetiti jest to da hrvatski građani, prema svemu sudeći, pristupanje Europskoj Uniji prije svega promatraju iz prizme potencijalnih utjecaja na nacionalna i politička, društvena pitanja, a da manje razmišljaju o mogućim utjecajima na njihove individualne živote. Što je svakako zanimljivo pitanje, koje zaslužuje detaljnije elaboriranje. Njega će biti moguće detaljnije pratiti ukoliko se u Hrvatskoj, prema uzoru na veći broj razvijenih zemalja, uvede sustavna praksa istraživanja kvalitete življenja i mjerenja osobne i nacionalne dobrobiti, kao važnog društvenog pitanja, što do sada još uvijek nije ostvareno.