TUŽNA PRIČA SPLITSKOG NASILNIKA Prijatelj vlč. Zlatka Sudca i generala Ante Gotovine godinama maltretira cijeli Split

Splićanin Vladimir Benac (52), da kojim slučajem i nakon završetka rata nije na osebujan način nastavio voditi bitke na rubu zakona, zbog čega je stvorio sliku o sebi kao neobuzdanom nasilniku s invaliditetom, bio bi samo jedan u nizu anonimnih, ponosnih branitelja koji su nesebično dali svoj obol za slobodnu Hrvatsku.

Prije rata Benac je radio u splitskom škveru u službi kontrole kao inženjer strojarstva. No tijekom 1827 dana provedenih u uniformi - od Specijalne policije, HOS-a i tima generala Ante Rose do HVO-a, zapovjedništva Zbornog područja Split te zapovjedništva izviđača, diverzanata, inženjerije i ultralakih letjelica koje je vodio - četiri je puta ranjavan.

Kao stožerni brigadir HVO-a postao je invalid. Izgubio je nogu. Zbog manjka strpljenja i uvjerenja da “njegova bol nikome ništa ne znači” Benac je unio nemir u svoj grad. Funkcionira po svojim pravilima jer po državnima ne uspijeva. Kao da se ravna po onoj poznatoj “pouci” Ala Caponea: “Više možete postići lijepom riječju i pištoljem nego samo lijepom riječju”.

Ručne bombe, automatske puške, zolje, pištolji… zapravo oružje koje je koristio u ratu, nosi (barem je nosio) sa sobom i u miru, podno Marjana. Od sredine 90-ih često je “gostovao” u rubrici crna kronika, a odmah potom i u skučenoj, za invalida njegove kategorije neadekvatnoj zatvorskoj ćeliji.

Najnoviji ispad Vladimira Benca dogodio se 5. siječnja 2015. u splitskoj četvrti Zvončac, kad je, u pijanom stanju, nakon svađe u kafiću, autom pokušao probiti ogradu lokala. Većina ljudi s kojima smo razgovarali o tome uvjerena je u isto. ”Benca se institucije boje. Zato je uvjeren da je nedodirljiv. Hrvatski branitelji svakako bi trebali biti zaštićeni, ali ne kad se radi o kršenju zakona, jer on mora jednako vrijediti za sve. Ipak, Bencu se gleda kroz prste”, kaže naš sugovornik iz Splita i nastavlja: “Vila koju je Benac gradio na Zvončacu na kraju ga je stajala živaca. On kad nešto naumi, pogotovo ako mu to pripada po zakonu, ne odustaje. Kako se gradnja otegnula i nikako da se dovrši golema kuća u koju je, kako kaže, uložio sve što ima, u Bencu se opet probudio duh ratnika pa je, da iskaže svoje nezadovoljstvo i nestrpljenje, ispalio nekoliko hitaca u zrak.“

Međutim, okidač za taj i slične incidente, kako tvrdi sam Benac, jesu “fantomski bolovi u nozi koja boli a nema je”.

U isto vrijeme, prepun gorčine, odbija optužbe da je opasan za svoju okolinu: “Dok sam ja živ, u bilo kojem okruženju ljudi mogu biti spokojni jer bih za svakoga položio život.“

Zbunjeni suci

“Institucije nisu na mojoj strani. Pa nisu bile ni zadnji put kad je sudac vidio da se gušim u ogorčenju zbog nepravde. Samo sam sebi učinio štetu kad sam izašao autom na zemljani dio terena. Koga sam ugrozio? Sebe! Umjesto da me prekršajno kazne, uhitili su me. Da sam privilegiran kao branitelj i invalid, postojale bi vojne bolnice, vojna odmarališta za invalide, posvuda parkirališna mjesta. U državi koju sam stvorio nepravde ne bi smjelo biti. Ako sam u pet godina rata i visokog časništva pokazao neke rezultate, onda će svatko tko cijeni život u slobodi i miru cijeniti i mene. Pojedincima u društvu sloboda nije prioritet. Ja nikad ništa nisam radio iz koristoljublja. Nisam krao. Kad bi me uhitili, nisu mi dali udobnu fotelju da sjednem. Ležao bih u pritvoru na dasci s neopisivim bolovima. Jednom tjedno odlazim psihijatru. Moj je život težak. Svima želim dati do znanja da se nešto događa u državi, samo što to nitko ne želi čuti. Zato sam odlučio žrtvovati sebe.” Tako je za Nedjeljni Jutarnji Vladimir Benac objasnio svoje poteze zbog kojih je postao ozloglašen.

Kao 100-postotni ratni vojni invalid, napominje, imao je pravo na gradnju kuće na gradskom zemljištu, a kako je zemljište koje je “pikirao” bilo poljoprivredno, ustrajao je u tome da se prenamijeni jer “ni jednu lopatu nije želio zakopati bez građevinske i lokacijske dozvole”.

U nizu sudskih procesa zbog oružanih incidenata u kojima je Benac bio glavni akter moglo se vidjeti da suci različito doživljavaju njegov invaliditet i duševno stanje. Za jedne je taj ratni veteran neko vrijeme tijekom sudskih postupaka bio raspravno nesposoban, a za druge raspravno potpuno sposoban.

Josko Ponos / CROPIX

Split, 160912.Vladimir Benac, kontroverzni vojni veteran i ratni invalid.Foto: Josko Ponos / CROPIX

‘Gdje su moja prava?!’

Kad je o Benčevim sudskim slučajevima riječ, neuropsihijatri, balističari i vještaci sudske medicine imali su uvijek pune ruke posla. Stotine tisuća kuna otišlo je na utvrđivanje njegova duševnog i tjelesnog stanja. Mnogi su slučajevi otišli i u zastaru jer u deset godina suci i sutkinje nisu uspjeli donijeti pravorijek.

Jedan od takvih bila je i prometna nesreća iz 2002. godine, kad je Benac u pijanom stanju skrivio sudar. Da je, smatraju naši sugovornici, već tada bio primjereno kažnjen, vožnja u alkoholiziranom stanju prisjela bi mu i ne bi mu više palo na pamet da takav sjeda za volan.

Benac se, međutim, pita, “zašto se oko njega diže tolika prašina i zašto ljudi žele da trune u zatvoru“.

“Za invalide poput mene mjesta u zatvoru nema. Zatvorski sustav invalidima prve kategorije nije prilagođen, počevši od zatvorske bolnice, koja nije ni zatvor ni bolnica. U ćeliji sam imao čučavac. Pa to je poniženje koje graniči s perverzijom! Uskraćena su mi osnovna prava. A zašto? Kad sam izašao iz zatvora, u kojem sam odslužio trogodišnju kaznu, bio sam 25 kilograma lakši. Onemoćao do te mjere da na štakama nisam mogao hodati. Na rukama su mi popucale tetive. Prošao sam sito i rešeto s ranjavanjima - naglašava Benac.

Jednoga u nizu opasnih incidenata Vladimira Benca po kojima je došao na glas kao “grozan susjed i mještanin” prisjetio se njegov dugogodišnji znanac i susjed.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg.