TOMISLAV ČADEŽ Lako je kriviti kapitalizam, ali problem je i u našim zakonima i mentalitetu

Zašto je propao socijalizam? Zato što su nesposobni napredovali, a svi ostali pomalo krali. U socijalizmu je bilo normalno da radnik krade. Bilo što. Ovisno o radnom mjestu. Radnici s kojima sam razgovarao pišući članak o Karlovačkoj pivovari 1985., u sklopu školske prakse, za Karlovački tjednik, cuclali su nasred pogona. Ni jedan nije bio trijezan. Tada je bilo normalno da radnik za osmosatne smjene “mazne” polovicu gajbe piva, a neki i cijelu! Uključujući radnice. A koliko su iznosili iz pogona, ovisilo je o apetitu. Ne samo pivo, nego i sokove. Primjerice, nekad popularni Jupi. Vozači kamiona u karlovačkom komunalnom poduzeću krali su i polovicu goriva. Ali o tome se nije smjelo pisati. A da ne govorimo o vlakovođama! Onaj činovnik u općini uzeo bi makar spajalice i papir. Otkaza nije bilo. Jer, sve je to bilo naše, društveno, ničije i tako dalje.

Vladajuća klika forsirala je tzv. samoupravljanje. U sklopu toga samoupravljanja najviše se samoupravljalo, dakle, u vlastite džepove, torbe, automobile. Poslovođe samoposluga živjeli su kao lordovi! Možda ste gledali izvrstan prvijenac redatelja Dalibora Matanića iz 2000. “Blagajnica hoće ići na more”. Glavna junakinja, Barica, nema ni za kruh, premda se prejeda na poslu skupa s kolegicom, a poslovođa Miljenko nema čega nema! Samoposluga posluje po socijalističkom modelu…

Lako je sad kazati: nije mali čovjek kriv. Ali milijun mravi raznijet će učas recimo ostatke mravojeda. Divovski mravojed, osrednjeg rasta, teži dvadeset kilograma i pojede otprilike dvadeset hiljada mravi dnevno. Treba mu, dakle, 50 dana da ih poždere milijun. Mrav teži od jednog do pet miligrama. Uzmimo da naši teže dva miligrama. Njih milijun - dva kilograma. Svaki može odjednom ponijeti najmanje deset puta više nego što je težak. Znači, dvadeset kilograma raznijet će, ako je frka, za recimo 50 minuta: svaki po jedan djelić!

Uzmimo sad da je mravojed kapitalist. Ne može, dakle, jedan kapitalist zaraditi na radniku toliko koliko bi ga oni mogli pokrasti. Ako dopusti da ga nekažnjeno potkradaju, začas će bankrotirati.

Iz te perspektive nije sporno što je radnica u jednom našem trgovačkom centru dobila otkaz zato što je uzela dvije fete pršuta i pojela ga s kruhom, a nije ih platila. Općinski sud u Zadru vratio ju je na posao. Presuda je, dakle, prvostupanjska. U drugom stupnju, javljaju iz Sindikata trgovaca, mali su joj izgledi. Poslodavac više najvjerojatnije, kažu, ne želi s njom imati posla. Još dvojici njezinih kolega, voditelju ribarnice i mesaru, uručen je otkaz jer su klopali račiće na radnom mjestu. Sve ih je snimila kamera. Okrutno, zar ne? Osobito što je, recimo i to, gospođa dobila cipelu premda je eto deset godina rintala za tu trgovačku kuću.

Najlakše se sad raspisati o okrutnosti kapitalizma i neobzirnim poslodavcima. Ali, zašto da ih oglasimo kao bešćutne samo zato što se drže reda? Krađa je krađa, velika ili mala. Umjesto da zdvajamo nad poslodavcem, trebali bismo zdvajati nad nečim mnogo okrutnijim: a to su naši zakoni i naš mentalitet.

Godine 2009. Ustavni sud ukinuo je odluku o neradnoj nedjelji i ostalim ograničenjima radnog vremena. Dični pak Sabor sa socijaldemokratskom većinom usvojio je u veljači 2014. novi Zakon o trgovini (Narodne novine, broj 87/08, 96/08,116/08,76/09 - OUSRH, 114/11, 68/13 i 30/14). Naporan za čitanje, kakvi već zakoni jesu, ovaj ima čak 84 članka, koji reguliraju sve i svašta, i uvoz i provoz robe, i carinjenje, i trgovinu na veliko i trgovinu na malo. Malo tko će smoći snage da ga pročita i vjerojatno će se umoriti prije nego što stigne do članaka koji su, kako stoji, izbrisani: članci 58., 58.a, 59. i 60. Što je izbrisano? Svako ograničenje radnog vremena. Po dičnom našem, dakle, socijaldemokratskom zakonu, trgovine, male i velike, mogu raditi, ako to poslodavci požele, od nula do dvadeset četiri tristo šezdeset pet dana u godini!

Poslodavac djeluje u okviru zakona, osluškujući tržište. A zakon Republike Hrvatske prodavačice i prodavače tretira eto gore od mravi! To što izmorene blagajnice gladne poslužuju kupce u ponoć nisu, dakle, krivi poslodavci! Oni se samo drže zakona. A ono tzv. tržište činimo mi, kupci, koji zaposlene u trgovačkim centrima kao da uopće ne doživljavamo kao ljude nego baš eto kao mravojedi mrave. Jeste li kad pomislili da je necivilizirano i neuljudno skoknuti u dućan kad većina ljudi spava? Naše su samoposluge pune kupaca u svako doba! Što bi kupci imali obzira prema ikome? Zašto bi planirali kupnju? Za svoj novac uzet će što požele kad požele! Bi li se trgovcima, stranima i domaćima, isplatilo držati dućane otvorene kad bismo mi, kupci, pokazivali makar najmanju mjeru obzira prema njihovim zaposlenicima? Razmislite, je li baš nužno da u dućanu kratite vrijeme iza 20 sati? Je li baš nužno da bauljate među policama nedjeljom? Ako ne možete već izbjeći nedjelju, zar ne biste mogli skoknuti u dućan najkasnije do ručka?

Koliko ste puta vidjeli kupce koji svoje frustracije istresaju na blagajnicama? Viču na njih zbog svake sitnice. Vrijeđaju ih, a samo rijetki zažele dobar dan (ili dobru večer). Koliko ste puta naišli na obitelj s dva neodgojena derišta koja se u dućanu ponašaju kao pijani kauboji? Razbacuju artikle, prevrću ih, premještaju, a potom pater familias zaurla da je usluga spora i da neće gubiti vrijeme gledajući “babe” koje nešto slažu ili čiste umjesto da ga smjesta posluže! O kradljivcima da i ne govorimo…

Naš je kapitalizam brutalan prije svega zato što su brutalni naši političari i njihovi glasači! Naš je mentalitet pakao. Glavno da susjedu crkne krava ili makar da mu je lošije nego što je nama. Ako te tlače, nađi i ti nekoga koga ćeš tlačiti. I zadnji smrad u dućanu je kralj! Njegovo veličanstvo kupac! On uvijek mora biti u pravu. Mravojed u mravinjaku!

Bahatost mimo pokrića, to je naš mentalitet. I dok se on ne izmijeni, psovat ćemo kapitalizam koji nas tobože kvari. Ali nije, eto, bešćutan kapitalizam - bešćutni su naši ljudi, bili oni političari ili eto samo kupci.