TKO IMA NOVCA ZA MOL I ŠTO ĆE NA SVE REĆI BRUXELLES? Rusi, Eni, OMV ili mi...

Je li nalog mađarske Vlade premijera Viktora Orbana naftnoj kompaniji Mol da “pripremi nužne korake za prodaju svoga vlasničkog udjela od 49,1 posto u hrvatskoj Ini” običan blef? Ako bi Mađari gotovo polovicu hrvatske nacionalne naftne kompanije doista krenuli prodavati, tko bi mogao biti kupac i koliko bi oni za svoj kapital mogli dobiti novca? Naposljetku, može li MOL uopće poslovno opstati bez Ine i Hrvatske...?

Sve su to pitanja koja se otvaraju nakon što je hrvatsko pravosuđe raspisalo europski uhidbeni nalog za MOL-ova predsjednika Zsolta Hernadija i nakon što su započeli pregovori hrvatske Vlade i MOL-a o sklapanju novoga međudioničarskog ugovora o upravljanju Inom. Za Hrvatsku su ta pitanja izuzetno važna jer Ina, u bilo čijem vlasništvu, ima za Hrvatsku strateško značenje.

Hrvatska mora osigurati svojoj privredi i stanovništvu pouzdanu opskrbu energijom po najnižoj mogućoj cijeni. U ukupnoj potrošnji energije u Hrvatskoj 2011. godine, prema podacima Instituta Hrvoje Požar, sirova nafta i prirodni plin osiguravali su 67,81 posto, ili više od dvije trećine. Kad je riječ o nafti, Hrvatska je silno ovisna o uvozu: iste te godine od 3,4 milijuna tona koliko je trošila, zemlja je bila prisiljena uvesti 2,8 milijuna tona. S prirodnim plinom stojimo puno bolje: od potrošenih 3,2 milijarde prostornih metara Hrvatska je na vlastitim plinskim poljima proizvela 2,5 milijardi. Najveći dio te energije dolazi hrvatskoj privredi i stanovništvu kroz Inu. Ali, situacija s vlastitim energentima zadnjih godina drastično se pogoršava.

Sudbonosna pitanja

Što zbog pada proizvodnje na vlastitim poljima, što zbog sirijske krize, a što zbog trgovačkih aranžmana koje je sklopio MOL, Inina se prosječna dnevna proizvodnja nafte samo od 2010. do 2012. godine sa 16,3 tisuća barela srozala se na 12,3 tisuća, a proizvodnja plina u samo godini dana pala je sa 49,2 na samo 33 tisuće ekvivalentnih barela nafte. Istodobno, dvije hrvatske, odnosno Inine rafinerije, u Sisku i u Rijeci, raspolažu kapacitetom za preradu 135 tisuća barela nafte na dan ili 6,7 milijuna tona na godinu. Koje nafte? Čije nafte? Otkud će stići ta nafta? To su za Hrvatsku sudbinska pitanja, osobito kad se zna da trošenjem energije nastaje najmanje 40 posto domaćeg bruto proizvoda, a u Hrvatskoj, zbog strukture njezina gospodarstva, možda i više.

Danas gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je Hrvatska početkom 1980-ih eksploatirala više od 3,3 milijuna tona vlastite nafte na godinu i ukupno trošila 9,3 milijuna tona. No, narodu nikada nitko, a osobito ne hrvatski naftaši koji ne priznaju pojavu povijesnog naftnog vrhunca, nije rekao da to energetsko obilje završava, kao što im nitko ni danas ne govori da je oslanjanje na prirodni plin kao dominantni energent vrlo riskantno. Jer, dok nafte ipak polako nestaje, plin ima nezgodnu narav da prestane iz bušotina dotjecati praktički trenutno...

Glavni prijepor

Sve ovo iznosimo jer se u aktualnim prijeporima s Mađarima oko Ine uopće ne spominje, a zapravo je najvažnije. Geopolitička nadmetanja i političko prepucavanje i služe tome da prikriju stvarno stanje s primarnim izvorima energije i njihov raspored u odnosu na tržišta, što u biti i određuje motive igrača na sceni, ali za javnost ostaje skriveno iza energetskih i korporativnih kulisa. U konačnici, odnose Hrvatske te Mađarske i MOL-a neće razriješiti ni premijeri ni državna pravosuđa, nego činjenica da se naftne derivate ne isplati transportirati više od 200 kilometara od rafinerije. To će biti ključni razlog da će Hrvatska naposljetku te rafinerije dobiti modernizirane s MOL-om i bez njega; sama ili s drugim “strateškim” partnerom. A pritom i neće biti toliko važno ima li taj partner novca, koliko će biti važno ima li taj partner nafte. Razmotrimo stoga aktualnu situaciju s MOL-ovim rafinerijama.

MOL skupa s Inom ima pet rafinerija, “Dunu” nedaleko od Budimpešte, zatim u Bratislavi, u Mantovi na sjeveru Italije te u Rijeci i Sisku. Daleko najveća je rafinerija na Dunavu s mogućnošću prerade čak 8,1 milijun tona nafte na godinu i najvećim stupnjem iskorištavanja sirovine. Druga je po kapacitetu Bratislava (6,1 mil. tona), s još dubljom preradom nego Duna i rezultatom od čak 80 posto “bijelih” derivata. Tek tada dolazi Rijeka sa 4,5 milijuna tona i tek osrednjim stupnjem iskorištavanja sirovine.

Sisak može preraditi 2,2 milijuna tona podjednako neučinkovito kao i Rijeka... I tu iskrsava glavni prijepor između Mađara i Hrvata. MOL se 2003. obvezao ugovorom modernizirati te dvije Inine rafinerije. Uz zatrpavanje proračunskih rupa i modernizaciju benzinskih postaja, rekonstrukcija rafinerija bila je glavni razlog zašto je Hrvatska uopće i tražila strateškog partnera za Inu: imala je, naime, gotove planove i projekte modernizacije, ali ne i novca. MOL je, međutim, novac ulagao u povećanje kapaciteta u Szazhalombatti i kupnju te modernizaciju rafinerije u Mantovi. I tu se upustio u vrlo riskantnu igru u kojoj je, čini se, izgubio puno novca.

Mantovu je MOL platio 900 milijuna eura i još 300 milijuna je potrošio računajući da će iz nje opskrbljivati, između ostalih, i slovensko tržište kada kupi slovenski Petrol. Ali, slovenska vlada odgodila je privatizaciju Petrola pa sad Mantova, kao srednje složena rafinerija, usredotočena na proizvodnju dizela i bitumena, ima vrlo loše poslovne rezultate. MOL bi je rado prodao, ali za nju ne bi danas dobio niti pola koliko je potrošio. Zbog udaljenosti tržišta i pada rafinerijskih marži, Mantova se za MOL pokazuje kao totalni promašaj, toliki da ju je odlučio zatvoriti.

U Rijeci je Ina 2011. završila investiciju koju je započela i bez MOL-a u tri procesna postrojenja, a u Sisku je tzv. Claus postrojenje za odsumporavanje derivata pušteno u rad još u rujnu 2007. godine. Projekt upgradinga dovršen je 2010. ali je ostao samo na papiru. Kako nam kaže dobro upućeni sugovornik, “MOL je radije uložio novac u rafineriju Duna, to im je bilo puno isplativije nego da potroše 500 milijuna dolara na Sisak. U međuvremenu, potrošnja goriva po glavi stanovnika u Europi i Hrvatskoj je drastično pala, prošle su godine, i naravno da će danas netko pametan teško ulagati u Sisak...”

S druge strane, upravo rafinerija Sisak ima geostratešku vrijednost jer se Zagreb nalazi na samo 30 kilometara od nje, a hrvatski glavni grad i sjeverozapadna regija vuku 60 posto ukupne potrošnje derivata u Hrvatskoj. Pritom se sirova nafta do Siska može s Jadranske obale dopremiti naftovodom. Zašto nju nije MOL prvu modernizirao, danas je teško reći, vjerojatno je kalkulirao, možda nije imao dovoljno novca, išao je u druge akvizicije.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista