TITO Bio je diktator i staljinist, odgovoran je za ratne zločine...ali je bio i jedan od najzaslužnijh za Hrvatsku

Posljednjih se dana pojavila nekakva inicijativa (ne znam koja po redu - 124. i 127. put?) da se promijeni ime Trga maršala Tita. Motivi predlagatelja, još manje oni sami, nisu vrijedni bavljenja, pogotovo što su većini njih znanja o Titu i razdoblju u kojem je živio i djelovao vrlo tanka - ispaljuju nekoliko činjenica, obično jednostrano interpretiranih, a uz to i dvije-tri floskulice, i to je sve.

Poštivanje povijesti

Mnogi su proteklih dana konstatirali kako je sam čin preimenovanja vrlo osjetljiva i zapravo štetna stvar, ja bih dodao: posljednjih mjeseci boravim u Jeni, na području bivšeg DDR-a, pa dosta putujem po okolnim gradovima. Treba vidjeti koliko je ulica, itd., ostalo imenovano po Marxu, Engelsu, Rosi Luxemburg, Karlu Liebknechtu i drugim ljevičarima - tako se, eto, prema vlastitoj povijesti odnosi jedna civilizirana nacija. Usput, i u Mariboru postoji ulica koja nosi Engelsovo ime.

U ovom tekstu mogu tek naznačiti neke od činjenica važnih za razumijevanje jedne bogate i slojevite biografije kao što je Titova i prezentirati neke od dvojbi koje ona postavlja istraživačima.

Netko će primijetiti da, možda i nesvjesno, odabirem “stranu”, jer dosljedno pišem Tito, umjesto neutralnoga Josip Broz Tito ili još hladnijeg i službenijeg - Josip Broz. Tito jest familijarnije, ali nisam zauzeo “stranu”: govorim o Titu jer su ga tim imenom za života nazivali i oni koji su ga obožavali i oni koji su ga mrzili - kakve bi imalo svrhe to sada mijenjati?

Svoditi Titovu ličnost i djelovanje na ono što ističu predlagatelji inicijative - Tito je bio “diktator”, “zločinac”, itd., - jednostrano je i ne odražava cjelinu onoga što je Tito radio i napravio. Tito jest bio diktator, staljinist, zapovjedno odgovoran za ratne zločine, ali je bio i veliki vojskovođa, ratni pobjednik, oslobodilac, reformator i čovjek s vizijom, za čije je vladavine, pogotovo u pedesetim i šezdesetim godinama, hrvatski i jugoslavenski prostor doživio svestrani društveni i ekonomski procvat kakav se nije nikada dogodio, ni prije ni poslije njegove vladavine.

Obiteljska memorija

Poteškoće s kojima se suočava svatko tko piše i ocjenjuje Tita brojne su, a mogu se svesti na sljedeće: još smo kondicionirani naslijeđem (ili posljedicama) Titova djelovanja u današnjem vremenu, ali je vrlo teško odrediti što su Titove zasluge ili pogreške, odnosno koliko je daleko sezala Titova odgovornost za ono što je učinjeno. Također smo još pod dojmom osobnih iskustava pod Titovom vladavinom i osobnih političkih i drugih stavova prema tom dobu: evo, vrlo se dobro sjećam - imao sam 14 godina - kada je policija nakon Hrvatskog proljeća u našem stanu napravila premetačinu, a otac je na nekoliko mjeseci ostao bez pasoša. Moja pokojna majka Vera je 1950./51. bila 18 mjeseci zatočenica Banjice i otoka Grgura, zato što je pričala viceve. Stric Danko je 1966. kao opozicionar dva mjeseca proveo u istražnom zatvoru.

S druge strane, baka, stric i otac ratovali su pod Titovim vodstvom i time su se uvijek ponosili, baka do smrti, otac i stric sve do danas. No, svaki se istraživač prošlosti mora odmaknuti od vlastite ili obiteljske memorije te pisati vodeći strogo računa o pravilima formalne logike i znanstvene metodologije .

Jedna od osnovnih Titovih odlika bila je da je bio hrabar čovjek - pokazao je to već 1928. kada je na Bombaškom procesu hrabro priznao krivnju znajući da time sebe šalje na višegodišnju robiju. Pozvao je 1941. na ustanak te je stvarao partizanski pokret praktički ni iz čega, hrabro se pouzdajući u procjenu da će uspjeti okupiti dovoljno pristaša i ljudi spremnih na borbu u trenutku kada su njihove nacije već duboko zaglibile u međuetničko nasilje i rat. Ratnim zaslugama uspio je nadrasti ulogu sovjetskoga pijuna. To mu je dalo oslonac da se u odsudnom trenutku suprotstavi Sovjetima.

Nema sumnje - Tito ima najveće zasluge kao ratni vođa: Koča Popović, jedan od njegovih najbližih suradnika s kojim je Tito imao i niz sporova bez imalo je rezerve zaključio da su KPJ i jugoslavenski partizani u Titu našli “pravog vođu”. Partizanski se pokret obraćao svim jugoslavenskim nacijama i svakoj na specifičan način obećavao ukidanje predratnih nejednakosti oličenih, po Titovim riječima, u klasnoj eksploataciji i velikosrpskoj hegemoniji.

Propast eksperimenta

Nakon što je neslavno propao njegov eksperiment u Srbiji (“Užička republika”) s uspostavom preuranjeno oslobođenih teritorija i njihove frontalne i odsudne obrane, Tito je vješto prešao u BiH, gdje je ustaška vlast, vršeći teške zločine, već generirala snažan otpor, uz ostalo i krvavu četničku osvetu. Na tom prostoru, uključujući i znatne dijelove Hrvatske, Tito je osigurao najsnažniju podršku svome pokretu, nudeći državu lišenu stranih osvajača, ustaškoga terora i velikosrpske hegemonije. Vješto je uravnoteživao općejugoslavenski karakter svoga pokreta zajedno s naglašavanjem važnosti sudjelovanja i ispunjavanja ciljeva svake nacije ponaosob. Istovremeno je te četiri ratne godine iskoristio za svoju osobnu promociju koja ga je lansirala u neprijepornog vladara u zemlji sve do smrti.

Zatočenik ideala

Osim toga, Tito je preveo Hrvatsku na antifašističku stranu - zamislimo da nije bilo partizana pod njegovim vodstvom: jedina snaga na širem jugoslavenskom prostoru, koja bi u poslijeratnom raspletu imala legitimitet, bili bi četnici, odnosno uspostavljala bi se neka varijanta karađorđevićevske Jugoslavije. U tom bi slučaju u Hrvatskoj 1945. krvi bilo još i više i osveta bi bila strašnija.

Potkraj rata Tito je forsirao zauzimanje Trsta iz kojega se nedugo potom morao povući (uz parolu “tuđe nećemo - svoje ne damo!” spominjao je poimence Rijeku, ali je očigledno mislio i na Trst), ali je tim vojnim akcijama i kasnijim političko-diplomatskim manevrima utvrdio jugoslavensku sjeverozapadnu granicu. Drugim riječima, proširio je Hrvatsku na Rijeku i Istru, o čemu su vlasti prije njega mogle samo sanjati. Da nije bilo Tita, danas bi hrvatsko-talijanska granica bila vjerojatno prije Učke, možda do Labina, a Slovenci mora ne bi ni vidjeli.

Nema sumnje da je Tito zapovjedno odgovoran za počinjene ratne zločine nad zarobljenicima i civilima u svibnju 1945. godine, ali tada su stradavali i četnici, i Nijemci, i bjelogardejci, i mnogi drugi, a ne samo ustaše i domobrani i hrvatski civili. Naravno, besmisleno je govoriti da su Tito i suradnici mrzili Hrvate. Uostalom, Titu uz bok po zapovjednoj odgovornosti valja staviti Hebranga i Rankovića, dvojac koji je tih svibanjskih dana stalno bio uz njega. Njegovu odgovornost valja ocjenjivati u skladu s ondašnjim prilikama i ondašnjim kriterijima.

Ćlanak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista