The Bambi Molesters: Oni su najbolji hrvatski bend

Sisak kao sivi industrijski grad bez mora baš i nije mjesto za koje bi itko razuman očekivao da će iznjedriti vrunski surf-rock sastav, no čudni su putevi rock'n'rolla, pa se i to dogodilo kad su gitaristi osebujnog stila i diskofili istančanog ukusa Dalibor Pavičić i Dinko Tomljanović počeli svirati s vrlo mladom basisticom Ladom Furlan i bubnjarem Hrvojem Zaborcem.

Osnovani 1995., The Bambi Molesters - nakon audiokasete za neizbježnog Zdenka Franjića - pažnju kritike i underground-rock publike zaokupili su debi albumom “Dumb Loud Hallow Twang”, snimljenim za samo tri sata i produciranom od strane kalifornijskog surf-rock DJ-a Phila Dirta.

Svirali i na Novom Zelandu

“Dumb Loud Hallow Twang” objavio je i njemački indie-rock izdavač Kamikaze, nekoliko američkih radiopostaja, pa čak i BBC uvrštava The Bambi Molesters na svoje playliste, a priča se počinje ubrzavati potpisivanjem ugovora s Dancing Bearom za kojeg 1999. objavljuju album “Intensity!” te koncertom s R.E.M. u Kopru.

Vidno oduševljeni nastupom The Bambi Molestersa, članovi grupe R.E.M. prišli su zamoliti ih za zajedničko fotografiranje jer “u životu nisu nikada čuli tako dobar surf-rock bend”. 2001. godine The Bambi Molesters objavljuju antologijski treći album “Sonic Bullets - 13 From The Hip” na kojem su uz lidera The Walkaboutsa Chrisa Eckmana i kantautora Terryja Lee Halea ugostili i gitarista grupe R.E.M. Petera Bucka te njihovog pridruženog člana Scotta McCaugheyja.

Sviraju diljem Europe, pa čak i na Novom Zelandu, a R.E.M. ih pozivaju kao predgrupu na koncerte u Beč, Locarno i Wiesbaden. 2004. s Eckmanom osnivaju sastav The Strange i objavljuju album “Night Of Forgotten Films” u produkciji Phila Browna koji je kao tonski snimatelj radio na albumima Rolling Stonesa, Cohena, Small Facesa, Led Zeppelina, Roxy Musica, Boba Marleyja, Stevea Winwooda, Jeffa Becka, Faithlessa, Dido i drugih.

Ovih dana The Bambi Molesters napokon objavljuju novi album “As The Dark Wave Swells” u produkciji Chrisa Eckmana, lidera jednog od najbitnijih americana bendova The Walkabo-utsa i suradnika iz zajedničkog projekta The Strange.

Nije mala stvar kad vas iz tog istog oduševljenja R.E.M. pozovu da nastupite s njima na tri open-air koncerta u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, a glazba ti osvane u nizu filmova na potezu od Slovenije do Amerike i Brazila. Još koncem 90-ih pjesmu “Hawaii Joe” The Bambi Molestersa na ljetnu kompilaciju “Summer In The City” - uz skladbe Calexica, Dicka Dalea, Dub Syndicatea i Toastaresa - uvrstio je njemački Rolling Stone, a o albumu “Sonic Bullets” pisali su najugledniji britanski rock magazini Mojo i Uncut.

Isti album u svoj katalog - bez obzira što ne možemo govoriti o velikim nakladama - uvrstila je diskografska kuća Ace Records, specijalizirana za arhivske rock žanrove, a koja je posljednji put s nekim živućim bendom poslovala još dok su The Cramps bili mladi. Na proljeće “As The Dark Wave Swells” u Europi će objaviti Glitterhouse Records. Koncem 80-ih i ranih 90-ih Glitterhouse je bio ekspozitura grunge-rocka, Sub Popa i bendova poput Nirvane, Mudhoney i Soundgardena da bi u narednih desetak godina s Willard Grant Conspiracy, 16 Horsepower, Hazeldine, The Walkabouts i nizom drugih izvođača igrala istaknutu ulogu u promoviranju americane i alt-countryja na europskom tlu.

Ništa čudno jer The Bambi Molesters danas jesu ponajbolji svjetski instrumentalistički rock bend čije su skladbe dojmljivije od skladbi surf-rock autoriteta Man Or Astro Man, kraljeva americane Calexica ili post-rock ikona poput Mogwai i Tortoise. Možda usporedba nije najsretnija, ali dominacija The Bambi Molestersa u instrumentalnoj rock glazbi nije bitno drukčija od dominacije Ivice Kostelića u slalomu ili kombinaciji.

Lijepe i originalne skladbe

Prekrasnim, često melankoličnim gitarističkim melodijama i maštovitim aranžmanima u kojima je značajna uloga dodijeljena orguljama Chrisa Cacavasa (ex-Green On Red), gudačima i puhačima, The Bambi Molesters iznova su nadišli žanr surf i twang-rocka u kojem im ionako nema premca na svjetskoj rock sceni, savršeno u njega ubacivši druge glazbene elemente; od tex-mex motiva i americane preko kalifornijske psihodelije, soft-rocka, baroque-popa, morriconeovske western-glazbe i elemenata iz noir-filmova 50-ih i 60-ih pa do vješto uklopljenih dalmatinskih i talijanskih ornamenata.

Singl “As The Dark Wave Swells” izvrstan je reprezent novog albuma. Iza fino razvijene teme zvukom velikih, kristalno čistih, instantno prepoznatljivih gitara gudači i puhači rasplamsavaju se do krešenda, stopljeni s tam-tam bubnjevima i laganom vožnjom na basu. Rijetko se kad čovjek susretne s tako decentnom, ukusnom i stilski besprijekorno osmišljenom i realiziranom hrvatskom popularnom glazbom.

Iako se čini kako njihova glazba “nije odavde”, činjenica je da se njome The Bambi Molesters referiraju i na niz hrvatskih instrumentalnih sastava iz 60-ih čiji su rad potakli The Ventures, The Shadows, Dick Dale, Link Wray i ostali heroji instrumentalnog i surf-rocka.

Dojam je kako su The Bambi Molesters uspjeli učiniti nešto nalik Eniju Morriconeu s čijom filmskom glazbom dijele i sličnost, ali ne i slavu. Odabravši žanr koji se desetljećima smatrao američkim lenom, njime su ovladali bolje od konkurencije, proširili mu teritorij, uspješno ga cijepili s drugim stilovima i inovirali.

Nije li Morricone, a također je u tu kulturu došao kao stranac, nešto slično napravio s glazbom za western filmove i posto ikona talijanske i svjetske filmske glazbe? Pri tome, opus The Bambi Molestersa, osim što sadrži veličanstveno lijepe skladbe, izrazito je konzistentan, originalan i dojmljiv. Dojmljiviji od mnogih drugih opusa u hrvatskoj rock i popularnoj glazbi.

Provala ‘turbo folka’

No, dok smo danas spremni slaviti činjenicu kako smo se s našim “električarima” u 60-ima “uštekavali” u svjetsku rock'n'roll (r)evoluciju kao dio univerzalne popularne kulture ili kad nas je u istom desetljeću Boško Petrović “prikapčao” u svjetske jazz-tokove, danas je gotovo pa bogohulno u Hrvatskoj biti univerzalan i svijetu razumljiv rock bend poput The Bambi Molestersa.

Još je bogohulnije The Bambi Molesters prozvati najboljim hrvatskim rock bendom, iako on uistinu to jest. I to bez premca jer mi danas nemamo niti jedan sastav koji tako sjajno vlada nekim žanrom ili iz sebe isijava skladbe zbog čije ljepote, bez ijednog uplaćenog centa, samo iz čistog oduševljenja i entuzijazma želi sudjelovati Peter Buck, jedan od najcjenjenijih rock-gitarista posljednjih četvrt stoljeća, a čiji ukus slovi za jedan od najistančanijih u svjetskoj popularnoj glazbi.

Kao da smo zaboravili kako smo u vrijeme novog vala bili ponosni što imamo bendove koji se mogu mjeriti sa svjetskim new wave kolegama. Nismo li zbog tog “odlučnog odabira” početkom 80-ih bili modernije društvo nego danas i zašto nam danas smeta, ne samo u slučaju The Bambi Molestersa, kad netko pokušava hrvatsku pop i rock glazbu činiti modernom, intrigantnom i univerzalnom, a ne staromodnom, ziheraškom i partikularnom?

Remeti li se time ustaljen, a zapravo već dva desetljeća nakaradan domaći sustav vrijednosti, najčešće temeljen samo na popularnosti unutar hrvatskih granica, odnosno “top listama ili brojnosti publike na nekoj priredbi”, zbog čega nam se i dogodila provala turbo-folka? Zašto u glazbi više ne želimo - za razliku od vremena novoga vala ili odlazaka Zagreb Jazz Quarteta u inozemstvo - biti dio zapadnog civilizacijskog i kulturološkog kruga?

Zašto i kod kuće ne želimo jasno i glasno priznati “estetsku veličinu” The Bambi Molestersa?