Kad je krajem prošlog desetljeća australska tinejdžerica Grace Forrest odlučila ljeto provesti volontirajući u nepalskom sirotištu, nije mogla ni zamisliti kakvi će je prizori tamo dočekati. Već nedugo nakon dolaska primijetila je da neke djece, o kojoj je brinula jednog dana, sutra već nema. Ubrzo je shvatila da se našla u centru organiziranog lanca trgovca ljudima koji nepalsku djecu prodaje u seksualno roblje na Bliskom istoku.
Užasnuta se vratila kući pa sve što je doživjela ispričala ocu, rudarskom magnatu i jednom od najbogatijih Australaca, Andrewu Twiggyju Forrestu. Milijarder je, na kćerinu zamolbu, odlučio krenuti u akciju globalne borbe protiv ropstva. Kako nije imao iskustva u takvim inicijativama, za savjet se obratio prijatelju koji se sličnim temama bavio već godinama. Nazvao je Billa Gatesa, osnivača Microsofta i najbogatijeg čovjeka na svijetu, koji mu je potom savjetovao: “Ako nešto želiš spriječiti, prvo to moraš moći izmjeriti i kvantificirati”. Forrest je prihvatio savjet i već je sljedeće godine osnovao Walk Free Foundation, zakladu posvećenu ukidanju modernih oblika robovlasništva, a tri godine potom objavio prvo izdanje Global Slavery Indexa, svjetskog renkinga pojavnosti ropstva i regulativnih preporuka za njegovo suzbijanje u 167 svjetskih država. Istraživanje je privuklo veliki interes medija, posebno s obzirom na vrlo loš skor nekih razvijenih zemalja zapadnog svijeta, pa čak i članica Europske unije.
Nelogični rezultati
Nakon što je objavljen, Forrestov indeks vrlo je brzo postao referentna točka u raspravama o stanju ljudskih prava te jak argument raznih aktivista i nevladinih udruga posvećenih borbi protiv trgovine ljudima. Pod njihovim pritiskom, a u kontekstu nalaza iz istraživanja, niz država pokrenulo je izmjene vlastite regulative u tom sektoru, uvažavajući dijelom i sugestije iz samog indeksa. Rasprave oko toga vodile su se i na visokim razinama institucija Europske unije, no s vremenom sve je više eksperata upozoravalo na nelogičnosti u rezultatima.
Vrlo brzo pokazalo se kako su te tvrdnje bile točne pa da se, primjerice, skorovi nekih država uopće nisu temeljili na stvarnim empirijskim podacima, već kompjutorskim ekstrapolacijama podataka prikupljenima u nekoj od susjednih zemalja u regiji. Nalazi o učestalosti formi modernog ropstva u Finskoj tako se, primjerice, nisu temeljili na istraživanju prilika u toj zemlji, već na proračunu podataka prikupljenih u Velikoj Britaniji. No, logično pitanje mogu li se tako prikupljeni podaci, pa onda i regulativne preporuke temeljene na njima, uopće smatrati ozbiljnima zapravo je postalo uzaludno. Istraživanje se afirmiralo kao relevantna točka za mjerenje jednog globalnog problema, uz adekvatan utjecaj na kreatore javnih politika. Twiggy Forrest ispunio je želju svoje kćeri. Ipak, način na koji je to napravio sve je samo ne originalan. Iako različite forme međunarodnih rejtinga, renkinga, indeksa i ostalih vrsta kompetitivnog ocjenjivanja postoje još od ranog 20. stoljeća, tijekom posljednjih dvadeset godina njihov broj, ali i utjecaj na globalni sustav javnog upravljanja radikalno je porastao. Prema podacima koje su prikupili američki politolozi Alexander Cooley i Jack Snyder trenutačno se u svijetu redovno objavljuje oko 95 takvih međunarodnih indeksa.
Oreškovićev cilj
Dakako, najstariji i najpoznatiji su financijski rejtinzi globalnih kreditnih agencija, no na sličan način kako se mjeri “dužnička pouzdanost” danas se ocjenjuje i cijeli niz drugih aspekata funkcioniranja suverenih država, od kvalitete njihovih javnih sustava, poput zdravstva ili školstva, do stanja njihovih društvenih odrednica poput razine ljudskih prava ili slobode medija, do kompozitnih vrijednosnih indeksa, poput stupnja demokratičnosti ili razine ekonomskih sloboda.
Činjenica da je tek trećina tih istraživanja postojala prije 2001. godine još je jedan dokaz kako je riječ o relativno novoj pojavi, uvelike utemeljenoj na političkoj globalizaciji, razvoju medija, širenju tehnomenadžerske opsesije kvalificiranim mjerenjem (benchmarking), ali i tendencijama što veće transparentnosti u javnoj upravi. U međudjelovanju tih faktora rejtinzi su postali nezaobilazan dio javnih politika diljem svijeta, ne samo kao mjera njihove kvalitete, već i kao kvantifikacija njihova željenog cilja.
Da je tome tako nedavno su se mogli uvjeriti i građani Hrvatske, čiji je novoizabrani premijer kao jedan od osnovnih ciljeva svoje vlade najavio dizanje kreditnog rejtinga. Riječ je, dakako, o logičkoj inverziji, s obzirom na to da samo dizanje kreditnog rejtinga ne podrazumijeva poboljšanje ekonomskih prilika u zemlji, već može tek posljedica tog poboljšanja. Pa ipak, u međunarodnoj zajednici gdje je taj rejting jedna od mjera uspješnosti i konkurentnosti među državama, Oreškovićev cilj možda i ima smisla. Pitanje se stoga nameće - jesu li današnji globalni rejtinzi objektivni model mjerenja uspješnosti javnih politika? U teoriji, kvantificiranje i uspoređivanje rezultata javnih politika trebalo bi pridonijeti njihovoj kvaliteti, objektivnoj valorizaciji njihovih dosega i promoviranju izvrsnosti.
Sumnjiva kvaliteta
U praksi, ti se renkinzi često pretvaraju u subjektivne rang-liste, temeljene na podacima sumnjive kvalitete, interpetiranim upitnim metodama, koje na koncu često djeluju kontraproduktivno - promovirajući simplificirana rješenja, zamagljujući kompleksnost javnih politika i omogućavajući manipulacije država željnih promocije, bez provođenja pravih reformi. Na koncu, cijela priča sve češće se pretvara u platformu za ostvarenje interesa i agendi pojedinih interesnih grupa, koje renkinge koriste kao sredstvo promocije i penalizacije država koje te agende provode ili ne provode. Primjerice, utjecajni američki Heritage Foundation već godinama objavljuje svoj vrlo citirani Indeks ekonomskih sloboda.
Gruzija ili Njemačka
Usprkos sugestivnom nazivu, riječ je o indeksu koji mjeri razinu implementacije načela ekonomskog neokonzervativnog libertarijanstva u ekonomiji neke države, što se u najmanju ruku može smatrati tek jednim od mogućih definicija ekonomske slobode. No, rezultat toga je da se Hrvatska, Grčka i još neke demokratske države Europske unije kontinuirano iz godine u godinu proglašavaju ekonomski neslobodnijima od Saudijske Arabije, Omana i Bahreina - zemalja gdje znatan dio stanovništva ne uživa ni osnovna ljudska prava, poput prava na slobodno obrazovanje, prava na javni govor i prava na političko djelovanje.
Može li ekonomski slobodna biti žena koja nema pravo na jednaku razinu obrazovanja kao njezin brat? Takva ideološka polariziranost jedan je od glavnih prigovora na vjerodostojnost raznih globalnih renkinga koji se objavljuju. I ne žale se na njih samo male države.
Kina je tijekom posljednjih godina u više navrata protestirala zbog svog plasmana na globalnom indeksu korupcije, koji izdaje Transparency International. Zapadni mediji uglavnom su te istupe tumačili kao pokušaj da se popravi međunarodni imidž zemlje kao bastiona razgranate korupcije, no kineski argumenti ipak su malo ozbiljniji. Osim što se istraživanje o percepciji korupcije temelji na ispitivanju dojmova relativno uskog kruga ljudi bez ikakvih “materijalnih” dokaza, osnovno pitanje je vjerodostojnosti istraživanja koje na nijedan način ne vrednuje ulogu zapadnih financijskih institucija u korupciji u Kini i drugim državama. Sasvim konkretno rečeno, ako je Kina jedna od korumpiranijih zemalja na svijetu, može li Švicarska - čije banke često profitiraju od depozita novca izvučenog korupcijskim aranžmanima iz Kine - držati mjesto među deset najnekorumpiranijih zemalja?
Takvi primjeri razlog su zašto mnogi danas u kriterijima i metodologijama na temelju kojih se računaju razni globalni rejtinzi prepoznaju pozadinske interesne agende. No, pitanje je i mogu li se takvim relativno jednostavnim sustavima - poput uprosječivanja više ocjena potkriterija - mogu donijeti vjerodostojne ocjene kompliciranih javnih sustava.
Primjer toga je i poznato istraživanje DoingBusiness reporta koji već dulje od desetljeća provodi Svjetska banka, a smatra se jednim od najutjecajnijih globalnih renkinga te vrste. Istraživanje se bavi poslovnom klimom, a kako je iznimno relevantno u svjetskoj investicijskoj javnosti, napredak na njemu potencijalno je vrlo snažno sredstvo političkog marketinga, ali i modus za privlačenje pozornosti međunarodnih investitora. Barem u teoriji. Naime, jedna od najuspješnijih država u napretku na DoingBusiness listi u proteklom desetljeću bila je Gruzija. Ta država je - zahvaljujući radikalnim reformama u segmentu procedure otvaranja tvrtke i izdavanja građevinskih dozvola 2013. - držala osmo mjesto na ljestvici.
Za usporedbu - Njemačka je bila na 21. mjestu. Tek koje mjesto iza Njemačke - po istoj osnovi kao i Gruzija - bila je Makedonija, bolje plasirana od Švicarske. Dakako, čovjek ne mora biti poduzetnik ni znati puno o poduzetništvu da bi shvatio kako nešto s ovim poretkom ne valja. Već na intuitivnoj razini poprilično je jasno da gruzijskim poduzetnicima nije lakše poslovati nego njemačkim, ni makedonskima od švicarskih. Pa odakle onda takav zaključak?
Kad se detaljnije analiziraju potkategorije tog rejtinga, postaje jasno da su Gruzija i Makedonija ostvarile iznimno dobar skor tek u dva ili tri faktora, što im je na koncu osiguralo visok plasman. Pojednostavljeno rečeno, u Gruziji i Makedoniji tvrtka se može osnovati za nekoliko sati, a građevinska dozvola dobiti za dan ili dva. U Njemačkoj i Švicarskoj to traje danima ili tjednima, no koliko je zbog toga realno teže poslovati u tim državama?
Niz apsurda
Kakav je smisao indeksa lakoće poslovanja koji ne vrednuje makreoekonomsku stabilnost, industrijsku tradiciju i infrastrukturu, veličinu domaćeg tržišta, kulturu i mentalitet poslovanja... Jedan indeks slične metodologije nedavno je tako donio zaključak da je hrvatski zdravstveni sustav bolji od britanskog, usprkos činjenici da tamošnji građani za zdravlje izdvajaju četiri puta više novca, imaju dulji životni vijek i manje pojavnosti teških oboljenja. Pa kako je onda bolji?
Slične diskrepancije kontinuirano se pojavljuju u globalnim renkinzima, čak i kada se - kao u slučaju kreditnih rejtinga - radi o kategoriji koja se ocjenjuje kroz skup vrlo mjerljivih i provjerljivih komponenata. Statistička realnost, nažalost, često se ozbiljno razlikuje od one životne. Dok nas raznim rejtinzima pokušavaju uvjeriti da uspoređujući se s boljima možemo i sami postati bolji, valja se prisjetiti Shakeaspearova stiha o “ljepoti u očima promatrača”. A pored vlastitih očiju, tuđi pogled nam često samo može zamutiti vid. To vrijedi i za renkinge, barem dok ne smislimo i njihovu rang-listu.