Krenuo sam u prvi razred osnovne škole! Majka me upisala u “Žarka Zrenjanina”, preko puta današnjeg Doma omladine. Bilo je to 1953. u Beogradu. Međutim, moja povučena narav “maminog jedinca” izazivala je druge vršnjake, pa su me oni često slali kući dobro natrljanog i nahranjenog pijeskom ili blatom. Nisam bio odgajan da im uzvratim istom mjerom, pa mi je to stvaralo probleme. U želji da steknem njihovu naklonost, sudjelovao sam u nekoj vrsti natjecanja, skakanju sa školskih stepenica na beton. Cilj je bio utvrditi tko će skočiti sa što više stepenice. Ja sam se mirno popeo na najvišu stepenicu i skočio. Slomio sam palac na desnoj nozi. Morao sam šest tjedana nositi gips. To je definitivno primoralo moju majku da me ispiše iz “Žarka Zrenjanina” i upiše u Osnovnu školu “Zmaj Jova Jovanović” u Ulici Narodnog fronta. U toj je zgradi danas Matematička gimnazija.
Kolikogod sam imao loša iskustva s prethodnom školom, nisam se želio seliti u novu jer sam već stekao neke dobre prijatelje, a i zgrada nove škole izgledala mi je manja i nekako neuglednija od stare. Morao sam do nje silaziti strmom, stepenastom ulicom, pokraj Ruskog doma, a poslije nastave i vraćati se tuda, svladavajući priličnu uzbrdicu. Ali, majka više nije htjela ni čuti za staru školu. Prošlo je već nekoliko mjeseci od početka školske godine i ona se dogovorila s mojim novim učiteljem da, čim skinem gips, prijeđem kod njih u “Zmaj Jove Jovanovića”.
U novoj školi
Sjećam se prvog ulaska u novi razred. Pretpostavljam da svako dijete koje je nešto slično doživjelo u tom uzrastu (promjena razreda) ima snažne uspomene na taj trenutak. Klupe su bile prastare, izrezbarene džepnim nožićima mnogih generacija, više sivkaste nego boje drveta. Pod daščani, gol i izblijedio od ribanja. Snažna sunčeva svjetlost ispunjavala je prostoriju, sve je blještalo obliveno njome, dok mi je čitav prizor izgledao kao da je snimljen veoma širokim objektivom. Učitelj je bio negdje daleko, za katedrom, u dnu prostorije, učinilo mi se da je gotovo patuljak. Odmah kod vrata na koja sam ušao, ispred mene, sjedio je crnomanjasti dječak, ošišan do glave. Bio je to Šaban.
Prazno mjesto u klupi
Gledao me je iscereno, podrugljivo, šireći lice u šarmantan osmijeh, od uha do uha. Ispod kratke kose nazirali su se neki ožiljci. Bio je drzak, prkosan - pravi ciganski mangupčić. Od njega, na desnu i lijevu stranu poredane školske klupe smanjivale su se i udaljavale u prostoru, kao gledane ribljim okom. Učionica je bila zbir radoznalih lica okrenutih prema meni. Stajao sam zbunjeno. Mrzio sam biti u centru pažnje. Učitelj je ustao i, kao iz usporene snimke, krenuo prema meni. Uhvatio me za ruku, izveo pred razred i predstavio me. Pokazao je rukom na jedino prazno mesto. U toj klupi sjedio je Šaban.
Tek kasnije sam saznao da u čitavom razredu niko nije htio sjediti s njime. Kako sam ja došao nekoliko mjeseci nakon početka školske godine, jedino slobodno mesto bilo je pokraj njega. Tako postajemo “par” - drugovi iz klupe - i sve se više zbližavamo.
Šaban se upravo preselio iz Jatagan male u jednu prizemnicu u Lominoj ulici, gdje je živio s roditeljima i brojnom braćom i sestrama, tako da ni on nije bio u razredu od samoga početka. Zbog njega su morali pretumbati cijeli raspored sjedenja jer je bio nemiran i nitko ga nije trpio. Pod utjecajem moje majke, koja je kao iskreni komunist idealist zaista vjerovala u jednakost svih ljudi, ja nisam gajio nikakve rezerve prema tom dječaku. Ali sjećam se da su se neki roditelji žalili mojoj majci zato što ga pozivamo na rođendane, plašili su se da nešto ne ukrade.
Dogodilo se da mi je upravo taj Šaban otkrio tajne filma. Naime, jednoga dana on me uspio nagovoriti da pobjegnemo iz škole kako bismo u kinu Balkan gledali znanstveno-fantastični film “Rat svjetova”, o invaziji Marsovaca na planet Zemlju. Čar avanture koju sam tada osjetio, da li zbog bježanja iz škole i prvog kršenja roditeljskih stega ili pak zbog uzbudljivih specijalnih efekata tog filma (produkcija Georgea Pala), zauvijek me vezala uz kino.
Kino Balkan u to vrijeme nije bilo za “finu” publiku - još uvijek je imalo grijanje “na bubnjaru”, čiji oluk se penjao preko balkona do rupe za dimnjak. Balkon se držao na drvenim, grubo tesanim stupovima. Bilo je to staro kino u kojem su se nekada davno vrtjeli i nijemi filmovi - o tome mi je kasnije pričao čika Majcen, vječiti cjepač karata u Muzeju Kinoteke u Kosovskoj. Cjepkao je on karte u Balkanu još prije Drugoga svjetskog rata. Pričao je da se tada mogla kupiti jeftinija karta za stajanje, što bi osiguravalo mjesto iza platna.
Poprskano platno
Kako je u to vrijeme velik dio publike bio nepismen, “bioskopdžija” bi glasno čitao natpise, pa onima što stoje iza platna naopaki, obrnuti tekst ne bi smetao. Radi bolje vidljivosti slike, obično bi poprskali platno vodom. To je bio Majcenov posao. Prije projekcije uzeo bi šmrk za polijevanje dvorišta i najsitnijim kapljicama koje je znao proizvesti, pazeći da udar vode ne obori ili pocijepa ekran, pažljivo bi isprskao platno s obje strane. Ono bi se caklilo, pod svjetlosnim zrakama kinoprojektora, a mladi ljudi, koji su činili većinu naguranih iza platna, grickali su sjemenke i kikiriki, čekajući da se na platnu pojavi neka golišava plavuša i izmami njihove zvižduke.
Ta bježanja u kino izazvala su pravu uzbunu kod mojih, inače razvedenih roditelja, tako da su nakon duljeg prekida odnosa morali upriličiti sastanak kako bi se dogovorili šta da rade sa zabludjelim sinom, ali i kako da financiraju njegovu novu strast. Još od svoje druge godine živio sam s majkom, a oca sam viđao veoma rijetko. Uzbuna je nastala kada sam se prvi put vratio kući “iz škole” poslije deset sati navečer jer sam film gledao dva puta, pa sam zato zaglavio do pola jedanaest.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....