SVJEŽA RANA NA TISUĆLJETNOJ MRŽNJI SUNITA I ŠIJITA Pogubljenje saudijskog klerika razbuktat će sektaške podjele u islamskom svijetu

Muslimani su po brojnosti druga religija na svijetu, nakon kršćana, nejednako rasprostranjeni na svih pet kontinenata. U Evropi su neprekidno od stoljeća sedmoga, pa su po tome starosjedioci od kojih su prije prispjeli samo Židovi (prije 22 stoljeća) i kršćani (prije gotovo 20 stoljeća). Za usporedbu: dulje su muslimani u Evropi negoli su Hrvati kršćani.

Svejedno ih mnogi u toj istoj Evropi vide kao ugrozu, kao teroriste, odnosno pripadnike terorističke religije. Ovih dana, o godišnjici terorističkog atentata na redakciju pariškog tjednika Charlie Hebdo jedan od preživjelih urednika, s punim uvjerenjem kaže: “Nisu svi muslimani teroristi, ali svi teroristi su muslimani! To nešto govori.” Točno - to nešto govori: da je u strahu kratka pamet.

Fakti i predrasude

Jedini genocid u Evropi nakon drugoga svjetskog rata počinili su deklarirani kršćani, u Srebrenici, nad muslimanima - ako već teroriste određujemo konfesionalno. Nisu bili muslimani teroristi ni u Sjevernoj Irskoj, ni u Njemačkoj, ni u Španjolskoj, ni u Italiji (koja je za 15 “olovnih godina” zabilježila 429 mrtvih i više od 2000 ozlijeđenih, što zasad još premašuje ukupan broj ubijenih i ranjenih u terorističkim atentatima muslimana u Evropi u posljednjih 15 godina), ni u Grčkoj. Ali kada se činjenice ne podudaraju s predrasudama, tim gore po činjenice, zna se, zar ne?

Muslimana (i vjernika i onih koji to baš i nisu, ali kulturalno pripadaju islamu) u svijetu je nešto više od 1,6 milijardi i čine više od 23 posto svjetskog pučanstva (za usporedbu, raznih kršćana je 2,2 milijarde, gotovo 32 posto). Hinduista je 15 posto, budista 7 posto, a Židova tek 0,2 posto - tvrdi Pew.

Muslimani su ipak koncentriraniji: ima zemalja gdje ih je više od 98 posto (Maroko 99,9, Afganistan i Tunis 99,8, Iran 99,7, Zapadna Sahara 99,6, pa Mauretanija, Tadžikistan, Jemen, Irak, Jordanija, Turska, Somalija, Azerbajdžan, Maldivi, Komori, Niger, Alžir), dok više od 98 posto kršćana imaju samo Vatikan (100 posto), Rumunjska, Papua Nova Gvineja, Tonga, Armenija i Grčka. To govori da su muslimanska društva zatvorenija i ekskluzivnija.

Ti podaci nisu presudni ni ondje gdje su pouzdani. Nisu pouzdani, na primjer, u Kini, gdje muslimana ima, po jednima, 20-30 milijuna, po drugima čak 65 milijuna.

Masakr kod Kerbale

Da su kršćani podijeljeni, međusobno nepovjerljivi a katkad i zakrvljeni među sobom - to nam političari ne daju zaboraviti. Tri prsta, znak Svetog Trojstva (pa i pri prisezi Papinske švicarske straže) drukčiji kršćani u Hrvatskoj shvaćaju kao vjerski izazov. “Rane su još sv(j)eže”, podsjećaju oni koji ih barkaju da ne zacijele. Znaju ostati svježe stoljećima: pravoslavni još nisu zaboravili katolicima zauzimanje i razaranje Carigrada u IV križarskom ratu 1204, pa su stoljeće i pô kasnije (rane su bile svježe) radije pustili muslimane da im zavladaju, uvjereni da će ih manje ugnjetavati.

Među muslimanima šijiti još pamte sunitima bitku kod Kerbale, 10. muharema 61. po Hidžri (10. listopada 680. po Kristu), kada je brojno daleko premoćnija vojska petog kalifa Muavije, pod vodstvom njegova sina (po nekima nasljednika, po nekima uzurpatora) Jazida, masakrirala i vojnike i civile koje je vodio Husein ibn Ali, unuk muslimanskog Poslanika Muhammeda. I tu su rane još svježe, za što se neki od šijita brinu ne samo slikovito nego i doslovno: i u Jemenu i u samoj Kerbali (sada u Iraku) neki se od njih svake godine 10. muharema bičuju do krvi, ništa manje ogorčeno nego srednjevjekovni kršćanski flagelanti, ili dan danas po Filipinima i ponegdje u Latinskoj Americi. Mel Gibson je tu krv živopisno ekranizirao 2004. u “Pasiji”, podsjećajući da su rane još svježe (srpskom svecu Nikolaju Židovi su bili prokleti kao i “otac njihov Đavo” u momentu dok su ih nacisti industrijskom metodom sistematski iskorjenjivali). Čuo sam u Splitu čovjeka, uvjerenoga da su preci njegove nacije Iliri, kako kaže, obećava, prijeti, da će i to opet biti njihovo. Eto, i rane prouzročene velikom seobom naroda još su nekima svježe.

S te strane i muslimanski svijet, ništa više nego čovječanstvo u cjelini, katkad podsjeća na nesretan brak u kojemu iscrpljeni supružnici još predbacuju svekrvin odnosno puničin prijek pogled prije 60 godina. Zamrzi, povijesni razlog će iskočiti automatski, brže i češće nego pubertetliji.

Mržnja između šijita i sunita ovih je dana stekla još jednu “svježu ranu”. Kao što smo već pisali, šijitski šejh Nimr Baqr al-Nimr iz Saudijske Arabije pogubljen je kao pobunjenik: glava mu je odsječena drugog dana siječnja.

Umjereni fakih

Istina je da njegov angažman nije bio antisunitski nego antiugnjetački. Kao fakih bio je umjeren, pobornik izborne demokracije u islamu, zauzimao se za “načela pravde i slobode” i u tom pogledu smatrao USA prirodnim saveznikom šijita. U doba saudijske intervencije u Bahreinu na strani sunitske dinastije zahtijevao je puštanje na slobodu svih “zatočenika zbog savjesti”, bili suniti ili šijiti, svejedno.

Istina je, također, da su šijiti u Saudijskoj Arabiji u manjini, ali su koncentrirani (i u većini) u jugoistočnim dijelovima, baš ondje gdje je najviše naftnih izvora i gdje je, znači, životna limfa te ekstremno sunitske države, čija dinastija slijedi nauk Muhammeda ibn Abd al-Wahhaba, sunitskog propovjednika iz XVIII stoljeća koji je htio islam očistiti od svih naslaga i vratiti se na vjeru salafa (kako se zovu pripadnici prvih triju naraštaja islama). Njegovi sljedbenici su salafiti, ali nazivaju ih i wahhabitima (bosanski: vehabijama). Oni smatraju šijite hereticima - a u islamu je dopušteno biti druge vjere, ali ne i otpasti od islama ako si (bio) musliman: otpadništvo se u nekim državama kažnjava smrću, kao i hula. Ibn Wahhab je sklopio savez s emirom Muhammedom ibn Saudom i od tada je saudijska dinastija postala vahabitska, potom je svoj teritorij širila odnosno uzmicala, a poslije prvoga svjetskog rata zavladala je gotovo cijelom Arabijom i državi dala svoje ime. Pakt s američkim predsjednikom Rooseveltom dao joj je vojnu pomoć i moć za naftu, a ostalo je sadašnjost.

Posrijedi jest nafta, jest novac, ali veo šijitsko-sunitske omraze nije ništa manje zbiljski, čak i kad prekriva energetsko-ekonomsku konstrukciju.

Naime, i islam je, od samog početka, podijeljen na denominacije, međusobno ništa manje povjerljive nego što su u kršćana sada katolici, pravoslavni, odnosno protestanti.

Kur’an i sunna

Nemoguće je u jednome novinskom članku razglobiti povijest i sadašnje stanje tih promjena, a da se ne zapadne u površnost i, samim time, nepreciznost koju je moguće osuditi i kao netočnost.

Dobro se stoga pomoći shemom i zemljovidom (oboje smo preuzeli iz Wikija, te goleme iako ne nepogrešive riznice podataka i znanja - ali zar je ijedna renomirana biblioteka satkana samo od suštih istina?).

Islam je, kako smo već naznačili, najmlađa među objavljenim vjerama, a zajedno sa židovstvom i kršćanstvom čini skupinu abramitskih vjera, nazvanih tako po Abrahamu odnosno Ibrahimu, kojega sve tri vjere smatraju prvim koji se podvrgao Bogu (Božje ime Allah, od al-Ilâh, na arapskome, odnosno u jednini El i u množini Elohim na hebrejskome, istog je korijena i znači naprosto Bog). Podvrgnuti se Bogu jest ključni sadržaj islama. Iz konsonantskog korijena *slm izvedene su i riječ islam (podvrgavanje) i muslim (podvrgnuti, pripadnik islama), u množini muslimin, odakle i naš naziv musliman.

Uz Kur’an drugi važan izvor i religije i društvene organizacije jest tradicija (sunna), utemeljena prvo na primjerima i prosudbama samog Muhammeda, te na životu i organizaciji prve muslimanske zajednice koju je Muhammed zasnovao u Medini. Ono što je Muhammed činio, rekao ili prešutio, postalo je hadis (hadith, odakle u nas izraz adet).

Upravo je sunna dala naziv sunitima, koji čine pretežnu većinu svih muslimana u svijetu (procjene se kreću od 75 do 90 posto).

Suniti se ne razlikuju međusobno u prihvaćanju Kur’ana, te hadisa - ali dopuštaju razlike u tumačenjima ostalih aspekata koji iz toga proizlaze.

Islam je više zaokupljen ljudskim ponašanjem nego Božjom naravi, pa je stoga u islamu naglašen Božji zakon, šerijat, zasnovan na Kur’anu i hadisima. Tu pozornost nije usredotočena ni na teologiju, ni na filozofiju, ni na mistiku. Sunitski islam nema svećenika, molitvu smije predvoditi svaki upućeni vjernik, ali budući da je islam istodobno i vjerski i pravni sustav, upućen je onaj tko je za to školovan. U tom sklopu profilirale su se četiri glavne škole: hanefiti, hanbeliti, malkiti, te šafijiti (bosanski ima drukčije dočetke: hanefije, šijje, itd. - u hrvatskome se mogu koristiti i ti bosanski termini, koje rabe i naši sugrađani bošnjačke narodnosti, odnosno muslimanske vjere, dok se ovdje služimo terminologijom Leksikografskog zavoda). Generalni je stav sunita da su sve četiri škole podjednako pravovjerne, jer jednoobraznost i neporecivost pripada samo onome što je Bog (Allah) objavio preko svojih poslanika, čiji je niz završen Muhammedom (a prethodili su mu Musa-Mojsije, Isa-Isus itd.) - dok je sve ostalo stvar slobodne interpretacije ako ne proturječi onome što je neosporno.

Za sunite uglavnom ni šijiti nisu krivovjerni - osim za ekstremiste među njima, ponajprije za salafite. A teroristi koji sada djeluju i u tzv. Islamskoj Državi (Daišu) i na Zapadu po svojim stavovima jesu salafiti. Ali daj to objasni uredniku Charliea, kojemu su rane jamačno još svježe.

Mesijanska tradicija

Ipak, i u islamu se pojavila i teologija (kalam), i filozofija (falsafa), pa i mistika (sufizam).

Sufizam je nastao u sunitskom krilu, nije se izdvojio organizacijski, nego tematski, posvetivši se odnosu Boga i ljudske duše. Može biti individualan, ali uglavnom se provodi u sufijskim bratstvima i derviškim redovima.

Za razliku od sunita, šijiti (šijat-Ali, sljedbenici Alijini) ne prihvaćaju kalifatsku tradiciju, smatrajući da je ona nastala uzurpacijom legalnog nasljedstva koje je pripadalo Aliju (Aliji), Muhammedovu rođaku i zetu, te umorenome Alijevu sinu Huseinu. Meditiranje o Huseinovu mučeništvu bitan je dio šijitske vjeroispovijesti, u kojoj se smatra da zajednicu vode vidljivi i nevidljivi imami (njih na Zapadu smatraju bližima svećenicima u tradicionalnom smislu tog pojma), nasljednici Alijini. Među šijitima je jača mesijanska tradicija po kojoj će se sam Alija, kao skriveni imam, vratiti pod imenom Mahdi i povesti odlučujuću bitku prije Kijameta - smaka svijeta (u koji vjeruju i muslimani i kršćani).

Šijiti su većina u Iranu, Azerbajdžanu, u istočnom (a time i u ukupnom) Iraku, Bahreinu, u priobalnoj Siriji i u muslimanskoj populaciji u Libanonu, snažno su nazočni još u Jemenu (kojim su dugo vladali), ima ih u Afganistanu, Pakistanu i Indiji.

Dijele se na brojne rukavce, od kojih nismo ni približno naveli sve.

Ismailitski aga kan

Najbrojniji su džafaristi ili dvanaestoimamci, na koje se prvo pomisli kada se kaže “šijiti”. Naziv džafaristi nose po šestom imamu, Dža’faru al-Sadiqu, koji je razradio njihovu doktrinu, po kojoj između Muhammeda i smaka svijeta ima biti ukupno dvanaest imama. Za razliku od sunita, u njih je jak utjecaj proročke dimenzije vjere. To objašnjava ustrojstvo Irana, gdje je duhovni vođa, počev od ajatolaha Homejnija, iznad izabrane političke vlasti (bilo ih je koji su vjerovali da je Homejni dvanaesti imam). To objašnjava zašto je saudijski vahabitski kralj Halid dao smaknuti šejha Nimra, bojeći se njegova proročkog utjecaja.

Među džafarističkim grupama treba spomenuti alavite, jer njima pripada većina vojnih glavešina u Siriji, pa tako i predsjednička dinastija Asad. To je dodatni razlog zašto ga podržava Iran a mrzi turski sunit Erdoğan.

Zaiditi ili petoimamci čine oko 45 posto stanovništva Jemena. Oni su druga po brojnosti skupina šijita. Svi šijiti priznaju prva četiri imama, ali zaiditi (koji se nazivaju po Zaidu ibn-Aliju, šijitskom šehidu i unuku šijitskog šehida Huseina ibn Alija) ne priznaju kasnije imame. Svejedno je jemenski vladar nosio naziv imama, ali utoliko što se smatralo da djeluje pod vodstvom nevidljivog imama. Njihov nauk, međutim, ne pretpostavlja nezabludivost živog imama ni izvjesnost da ga Bog vodi.

Ismailiti su treća po brojnosti šijitska skupina, ime duguju Ismailu ibn Dža’faru, dakle sedmom imamu, odakle i naziv sedmoimamci ili sedmaci. Oni pak vjeruju da će Mahdi biti Ismailov potomak Muhammed ibn Ismail, kad se vrati na ovaj svijet. Na Zapadu su najpoznatiji po svojoj dinastiji “nazočnih imama”, kojoj je sada na čelu Karim al-Husajini Aga Kan IV. On je već četvrta generacija koja djeluje na Zapadu kao kapitalist i biznismen. On je jedan od najbogatijih vladara na svijetu, i jedini među bogatima koji nema teritorij (ali i ne treba mu, njegovi sljedbenici ga obožavaju). Majka mu je engleska barunica, baka Rita Hayworth, svojedobno najpoznatiji hollywoodski vamp - toliko da ilustriramo zapadnjačku ukorijenjenost toga istočnjačkoga religijskog princa. Pravda iziskuje da se kaže da je veoma zauzet za suzbijanje siromaštva u svijetu, da je bratić njegova oca dugo bio agilni visoki povjerenik UN za izbjeglice itd.

I tu prekidamo, inače nam sav Magazin ne bi bio dovoljan.