Kao mala bila sam strašno opterećena veličinom svojega nosa. Bio je golem, a ja sam htjela izgledati kao Brigitte Bardot - potpuno mi ozbiljno priča Marina Abramović dok sjedimo u bečkom Hiltonu. - Čvrsto sam odlučila učiniti sve da ga smanjim. Plan je bio da padnem, razbijem ga i završim na operaciji. Popela sam se na krevet i počela se strašno jako vrtjeti u krug. No, umjesto da pri padu udarim u nos, dobila sam posjekotinu ispod oka, počela užasno krvariti i mama me na kraju prebila. A nos do danas nisam smanjila - priča mi vjerojatno najpopularnija svjetska performerica na svojem materinjem, srpskom. U Beč je, iz Amerike, gdje desetljećima živi, krajem listopada došla na otvorenje izložbe “Kad zatvorim oči, vidim sreću” u Galeriji Krinzinger, i na predstavljanje dokumentarnog filma “Marina Abramović - Umjetnica je prisutna” na filmskom festivalu Viennale.
Tom smo prigodom i vodile ovaj razgovor. Otvoreno mi je pričala svojem životu, o strahovima, frustracijama i ozbiljnim stavovima o performativnoj umjetnosti. Njezina djetinja iskrenost možda je najbolje vidljiva kroz anegdotu iz odrastanja kojom smo otvorile razgovor. Počele smo na srpskom, no vrlo brzo, prelaskom na temu o njezinom radu, Marina Abramović prebacila se na engleski.
Kakav je vaš odnos prema tijelu, osobito golome tijelu? Performans zahtijeva izloženost, ranjivost pred publikom. Kako ste se s time nosili na počecima karijere?
- Strogo odvajam svoje privatno tijelo i javno tijelo. Zapravo sam vrlo sramežljiva, no u trenutku kada se služim svojim tijelom za potrebe umjetnosti, nestaju sve ograde, nesigurnosti i osjećaji srama. Kada tijelo koristim kao alat, nemam problema s otkrivanjem i golotinjom. Mislim da ću ga na taj način koristiti do kraja života. Pa i ako budem u kolicima.
Upisali ste ALU u Beogradu 60-ih. U kojoj vas je mjeri studij odredio?
- Kad je riječ o nekom prijelomnom trenutku mojeg bavljenja performansom, teško je točno podvući crtu. No, moje poimanje umjetnosti i slikarstva promijenila je izložba u Studentskom kulturnom centru u Beogradu koju je organizirala Dunja Blažević. Nas sedamnaestero umjetnika sudjelovali smo na izložbi s predmetima koji nisu naši radovi, već predmeti koji su nas na neki način dirnuli, koji nam nešto znače. Neki su donijeli vrata ateljea, neki prekrivače. Ja sam donijela kikiriki i pribadačom ga pričvrstila na zid. Predstavljao je oblak i sjenu. Bila je to direktna veza s mojim dotadašnjim prikazima oblaka koje sam intenzivno slikala. To je bilo prvi put kad sam se susrela s drukčijim poimanjem umjetnosti, promišljanja o umjetnosti i bavljenja umjetnošću.
Druženja s Krležom
Uz Zagreb i Hrvatsku vežu vas vrijeme studija, poznanstva s tadašnjom generacijom avangarde, prijateljstvo s Tomislavom Gotovcem.
- U Zagrebu sam pohađala majstorsku radionicu Krste Hegedušića. To je jedna od najljepših godina moga života, daleko od roditeljskog doma. Cijelu godinu nisam se maknula iz Zagreba, uopće nisam išla doma u Beograd. Krsto Hegedušić bio je divan mentor. U to smo se vrijeme svi u klasi intenzivno družili. Upoznala sam i Miroslava Krležu. Mnogo smo pričali i izmjenjivali stavove o umjetnosti. Tomislav Gotovac bio je izniman umjetnik, uz kojeg me vežu lijepe uspomene. No, njegova priča, osobito njegova smrt, priča je o odnosu naše sredine prema svojim vrsnim umjetnicima. Nevjerojatno je to. Dok te svjetska umjetnička javnost prihvaća i cijeni, u vlastitoj zemlji potpuno te ignoriraju. Niječu bilo kakav doprinos, sumnjaju u kvalitetu tvoga rada.
Aludirate li time na odnos srpske umjetničke scene prema vama?
- Mene u srpskim medijima često nazivaju luđakinjom koja se bavi umjetnošću na primitivan način.
Kako se osjećate kad pročitate takav članak?
- Bolno je to neprihvaćanje, nepriznavanje rada i kvalitete rada u vlastitoj domovini, dok vas istodobno cijela svjetska umjetnička suvremena scena slavi i cijeni vaš doprinos. Nikada nisam tražila od svoje države, Srbije, da mi financira projekte. No, nakon svjetskog priznanja, ministar kulture, ničim izazvan, poslao mi je pismo da želi donirati deset tisuća dolara za moj performans. No, odbila sam takvu ponudu i uzvratila pismom da nikada ne bih primila toliki novac. Imam cijelu korespondenciju. To su bila tako teška vremena za sve, osobito u Srbiji. Za mene je bilo šokantno da netko nudi deset tisuća dolara američkoj umjetnici. A za tim nije bilo potrebe. Amerika ima dovoljno sponzora za svoje performere. Prema mojem mišljenju, taj novac trebalo je dati i potrošiti na umjetnike u Srbiji, na one kojima je doista potreban. Nikada nisam dobila ministrov odgovor. Tri mjeseca kasnije stigao mi je dopis tajnice nekog činovnika u Ministarstvu, s privatnom porukom da cijene moju humanu gestu. Oni su vjerojatno htjeli takav oblik publiciteta, ali meni taj novac nije potreban, ja sam uspjela bez njih. Naime, postoji nešto toliko bolno u svemu tome. Ja sam donirala 25 tisuća eura kako bih potpomogla muzej Nikole Tesle u Beogradu, konkretno za digitalizaciju Teslinih pisama, koja su doslovno propadala u muzeju. Tražila sam da im se najprije da 10 tisuća pa da pokažu što su napravili, no to se, naravno, nikada nije dogodilo.