Zumwalt: Raketni razarač toliko nevidljiv radarima da je morao - povećati vidljivost

Američka ratna mornarica je samo u proteklih pedeset godina u službu uvela i iz nje povukla stotine fregata, razarača i krstarica. No niti jedna dosadašnja klasa nije bila toliko radikalna kao posljednja. USS Zumwalt je najnoviji raketni razarač američke ratne mornarice, prvi u svojoj klasi stealth ratnih brodova, kojima je radarska skrovitost glavna odlika. Već njegov izgled sasvim odskače od svih ratnih brodova koji danas plove svjetskim morima, a odražava inovativne i često riskantne ideje za kojima se vodio razvoj Zumwalta.

Riječ je o golemim brodovima, 40 posto većim od starijih razarača klase Arleigh Burke, no treba im samo polovica posade, svega 140 ljudi. Premda su klasificirani kao raketni razarači, brodovi klase Zumwalt veći su od američkih raketnih krstarica klase Ticonderoga. Jedini površinski borbeni brodovi, dakle ne nosači aviona i slični, veći od Zumwalta su ruske nuklearne raketne krstarice klase Kirov, najveći i najteže naoružani borbeni brodovi na svijetu.

Ravne linije

Program koji je rezultirao razaračima klase Zumwalt koštao je 22 milijarde dolara, a prošao je nekoliko promjena koncepta. Zumwaltove palube ravnih linija i bez opstrukcija reflektiraju minimum radarskih zraka, a na samoj palubi mogu se uočiti tek tri objekta.

Najveći je masivno kutijasto nadgrađe koje sadržava zapovjedni most, hangar te živčano središte broda, borbeni informacijskih centar (CIC). No iz nadgrađa ne raste šuma radarskih, komunikacijskih i navigacijskih antena, pa ni dimnjaka, kao što je to slučaj sa suvremenim ratnim brodovima. Premda je na prvi pogled teško uočiti, oplata samog nadgrađa, inače kompozitna, a ne čelična, sadržava većinu Zumwaltovih senzora.

Najvažniji od njih je AN/SPY-3, trodimenzionalni višenamjenski radar elektronski skenirane rešetke (AESA) koji radi u X pojasu. Njegove četiri fiksne antene osiguravaju neprekidnu pokrivenost zračnog prostora svih 360 stupnjeva oko Zumwalta do dometa od barem 320 kilometara.

Unatoč svojoj veličini, Zumwalt ima radarski odraz manjeg ribarskog broda. Štoviše, na Zumwaltu se namjeravaju koristiti radarski reflektori koji bi značajno povećali njegovu zamjetljivost u mirnodopskim uvjetima. To će olakšati navigaciju i izbjegavanje sudara, ali je i ustaljena praksa kod američkih stealth lovaca F-22. Radarski reflektori, naime, onemogućuju potencijalnim protivnicima da elektroničkim izviđanjem precizno utvrde stvarni radarski otisak Zumwalta.

Za radarsku skrovitost je zaslužan dizajn koji se naziva tumblehome, a najviše ga se primjenjivalo na bojnim brodovima na prijelazu s 19. na 20. stoljeće, da bi potom nestao na stotinjak godina sve dok ga nije uskrsnuo razvoj Zumwalta. Tumblehome podrazumijeva sužavanje trupa kako raste visina od vodene linije. Dakle, strane broda su nagnute prema unutra, a nisu vertikalne ili nagnute prema van kao što je slučaj s drugim brodovima.

Posebno uočljiv element ovog dizajna je izvrnuti pramac, koji siječe valove i prolazi kroz njih umjesto da ih jaši. Pramac sadrži i napredni sonarni sustav, AN/SQS-60, odnosno 61, za protupodmorničku i protuminsku borbu, no Zumwalt nije opremljen torpednim cijevima te će se za eventualno protupodmorničko djelovanje morati oslanjati na svoj helikopter i VL-ASROC raketno lansirana torpeda. Na krmi se nalazi prostrana paluba i hangar za do dva SH-60 Seahawk LAMPS III protupodmornička helikoptera, a uz njih se mogu koristiti i bespilotni izvidnički helikopteri MQ-8 Fire Scout.

Ipak, mnogi propitkuju formu tumblehome. Ona odražava američku fiksaciju na stealth iznad svih drugih osobina, karakterističnu za posljednjih par desetljeća razvoja američkih borbenih sustava. U praksi tumblehome ima probleme sa stabilnošću, pogotovo u uvjetima velikih valova i pri oštrim, brzim zaokretima koji se mogu očekivati u borbi. Ne zna se je li Zumwalt ispravio te probleme, no činjenica je da će samo 3 od 32 planirana broda ove klase biti izgrađena, i da se u posljednjim revizijama krstarice CG(X) odustalo od tumblehome trupa prije nego li je taj program otkazan.

Osim minimalne radarske zamjetljivosti, Zumwalt je i izuzetno tih, što je ključno za izbjegavanje podmornica: procjenjuje se da mu akustički otisak nije veći od onog vrlo tihih modernih napadajnih podmornica, poput nuklearki klase Los Angeles. To je postignuto temeljitom izolacijom buke i vibracija koje stvaraju snažni motori.

Pogonski sustav od dvije turbine isporučuje ukupno 105.000 konjskih snaga u dva propelera, što je dovoljno da Zumwalt pogoni brže od 30 čvorova. Pogon je baziran na naprednom integriranom električnom sustavu, te osim što omogućuje visoke brzine isporučuje i veliku količinu električne energije. 58 megavata je više no što je trenutno potrebno, čime se ostavio prostor ugradnji budućih tehnologija, poput oružja usmjerene energije, a prvenstveno integracijom tračnog topa.

Skriveno oružje

Sve oružje kojim raspolaže Zumwalt skriveno je unutar trupa. Ispred glavnog nadgrađa nalaze se dva “sarkofaga” koja skrivaju po jedan napredni topnički sustav (AGS) od 155mm, prvi novi američki mornarički top veći od standardnog 127mm Mark 45 od kada je prije 40 godina neuspješno testiran Mark 71 od 203mm.

Uloga ovog topničkog oružja dometa oko 180 kilometara je pružanje dalekometne podrške kopnenim snagama, što je bio jedan od glavnih zahtjeva koje je program Zumwalt morao ispuniti. Zumwalti su trebali opravdati uklanjanje zadnja dva bojna broda klase Iowa iz mornaričkog registra, što je i učinjeno, ali je američki Kongres bio nezadovoljan te naredio da se bojni brodovi i dalje održavaju.

Posebno je zanimljivo da bi na trećem i posljednjem Zumwaltu, USS Lyndonu B. Johnsonu (DDG-1002), koji se trenutno gradi u brodogradilištu Bath Iron Works, u budućnosti mogao biti postavljen elektromagnetski tračni top umjesto jednog od dva konvencionalna 155mm topa.

Tračni top ne koristi barut za ispaljenje, već projektil lansira strujom, duž dviju “tračnica” između kojih je projektil smješten. Izlazna brzina projektila je oko sedam puta veća od brzine zvuka, daleko brže nego konvencionalne granate. Upravo je zbog ovog oružja važno da klasa Zumwalt ima značajno veći električni kapacitet od ranijih brodova. Tračni topovi se već testiraju, no operativnu upotrebu za sada priječe problemi poput izuzetno brzog trošenja cijevi.

Zbog naglaska na topničkom, a ne raketnom naoružanju, USS Zumwalt je i dobio pomalo proturječnu oznaku DDG-1000. DDG je šifra za raketni razarač, no broj 1000 nastavlja niz koji je bio rezerviran za klasične, topničke razarače, od kojih je zadnji bio USS Hayler (DD-997).

Šifra DDG je opravdana s Mark 57 perifernim vertikalnim lansirnim silosima (PVLS) za rakete, postavljenim u po dva para ispred i iza glavnog nadgrađa, s ukupno 80 silosa. Tako se oslobodio važni prostor u središtu broda, koji je na ranijim klasama zauzimao centralni VLS, a istovremeno se povećala i sigurnost. U slučaju pogotka u jedan PVLS i njegove rakete, eksplozija će biti preusmjerena prema van i bit će uništena samo ta bitnica, a neće doći do potpunog uništenja broda kao što je slučaj s centralno postavljenim VLS-om.

Obrambeni sustav

No unatoč veličini, Zumwalt raspolaže sa 16 VLS-ova manje nego razarači klase Burke. Za razliku od njih nema ni provizije za protubrodske projektile RGM-84 Harpoon, niti je opremljen s neposrednim obrambenim sustavom za zaštitu od raketnog napada, poput topničkog Phalanxa ili raketnog SeaRAM-a na klasi Burke.

Nadalje, Zumwalt ne može koristiti PZO rakete iz serije Standard, SM-2, -3 i -6, koji su glavni protuzračni i protubalistički projektili američke mornarice, već samo kratkodometne ESSM. Problem je Zumwaltov jedinstveni borbeni sustav TSCEI, koji nema software kompatibilan s tim raketama. Zbog toga Zumwalt nije sposoban izvršavati zadaće protubalističke obrane, pa niti proširene obrane prostora kao što to čine razarači klase Arleigh Burke.

Uz izostanak protubrodskih raketa, to ga čini iznimno ranjivim u uvjetima pomorskog rata visokog intenziteta, te će, ukoliko ne djeluje u sklopu borbene skupine, biti lak plijen ubojitim ruskim raketama. Glavna i jedina obrana mu je radarska skrovitost, no radarska tehnologija napreduje izuzetno brzo, dok Zumwaltov stealth, temeljen na formi trupa, više ne može biti poboljšan.

Ipak, očekuje se da USS Zumwalt u operativnu upotrebu stupi u listopadu. Njegov zapovjednik, kapetan James A. Kirk, slučajno dijeli ime i prezime s legendarnim kapetanom Enterprisea Jamesom T. Kirkom iz znanstveno-fantastične serije “Star Trek”. Stvarni kapetan Kirk ipak neće imati priliku zapovijedati pravim USS Enterpriseom, budućim nosačem aviona klase Ford, jer zapovjednik nosača mora biti mornarički pilot.

Nova generacija

Premda revolucionarni, razarači klase Zumwalt su za američku mornaricu promašaj. Previše su skupi i veliki da bi se gradili samo za zadaću priobalne borbe, a nedovoljno su fleksibilni i preslabo naoružani da bi mogli zamijeniti razarače klase Arleigh Burke na otvorenom moru. Kao i s problematičnim lovcem F-35, u Zumwalt se pokušalo natrpati previše novih ideja.

Umjesto Zumwalta će se graditi treća, poboljšana proizvodna serija klase Burke sve do 2040., kada će ti razarači biti kontinuirano građeni preko pola stoljeća. Prije dvije godine započela je i rana faza razvoja nove generacije razarača, nazvane Future Surface Combatant, no o njoj se za sada ne zna gotovo ništa.

Tako će Zumwalt u konačnici naslijediti novija varijanta broda kojima su oni sami trebali biti zamjena. Umjesto ultimativnog razarača, mornarica je dobila brod koji ne može pružiti PZO zaštitu floti niti se obraniti od raketnog napada, nema protubrodske rakete, nosi manje oružja od prijašnjih brodova, u vodi je nestabilan, a k tome svaki košta preko 4,5 milijardi dolara. No pouke su izvučene i njegovu ulogu će preuzeti mnogo fleksibilniji i bolje naoružani razarači Arleigh Burke, koji će osiguravati američku pomorsku nadmoć još desetljećima. (Piše: Jan Ivanjek)