ŽIVOTNA PRIČA MATEMATIČARA KOJI JE INSPIRIRAO SLAVNI FILM Genijalni um donio mu je Nobela, ali ga je poslao i na psihijatriju

Osupnjujuće je tragična ta višestruka ironija uma Johna Nasha, za kojega izvan znanstvenih krugova, moguće, većinom ne bi ni znali da po njegovoj životnoj priči nije nastao Oscarom nagrađeni “Genijalni um”.

Desetljećima je, naposljetku Nobelom za ekonomiju 1994. nagrađeni, matematičar u užasu lutao između genijalnosti i paranoidne shizofrenije što ga je držala zatočenim u svijetu straha, urota, teorija zavjere, vanzemaljaca i mesijanskog impulsa da spasi našu civilizaciju. I kad su u nedjelju mediji od istočne obale Amerike do Australije počeli poput jeke prenositi vijest da je Nash, zajedno sa suprugom, poginuo u automobilskoj nesreći vozeći se u taksiju, gotovo sam pomislila da se to Nashu, čovjeku čiji je život poput dobra filmskog scenarija, ne može dogoditi.

Galopirajući razvoj

Čitati je naučio još kao četverogodišnjak, roditelji su brzo shvatili da imaju dijete posebnog uma. Otac, inženjer, poticao ga je u tom prirodnom mu, galopirajućem kognitivnom razvoju, donosio mu znanstvene knjige. U školi je preskakao razrede. Dok bi učenici tek prepisivali zadatak s ploče, Nash bi promotrio zadatak i mirno kazao - rješenje. Po završetku Drugog svjetskog rata, tada 17-godišnjak, upisuje kemiju na Carnegie institutu za tehnologiju. Nije mu trebalo dugo da diplomira, u tri je godine i magistrirao. Matematiku, a ne kemiju, koju je u međuvremenu ostavio. Proporcionalno genijalnosti u svijetu algebre i geometrije, Nash je još od malih nogu bio nemušt i izgubljen u svijetu ljudi - slabo se snalazio s vršnjacima, oduvijek “drugačiji”, ranijih godina smušen i predmet poruge, što je bivao stariji, doimao se ekscentričniji. Godine 1948. dolazi na Princeton, doktorira s 21. Disertacija koju je tada napisao bila je temelj za Nobelovu nagradu koja će doći puno godina kasnije. Vršnjaci ga ne zanimaju, želi se približiti Albertu Einsteinu, Johnu von Neumannu i Norbertu Wieneru, makar je istodobno silno osjetljiv na njihove kritike i savjete.

Kad von Neumann odbija njegovu teoriju igara, Nash misli da je to iz - banalne ljubomore. Newton i Nietzsche bili su mu uzori. 23-godišnjak, postaje predavač na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology). Ipak, uskoro postaje jasno da je Nash jedan od onih genijalaca koji na studente ne umije prenositi znanje. Na predavanjima je glasno razmišljao, nefokusirano skakao s problema na problem, onako kako su mu padali na pamet i kako je radio njegov um, pa studenti počinju zaobilaziti njegove kolegije. Početkom 1950-ih počinje raditi i za RAND, u Santa Monici, istraživačku ustanovu koja surađuje s vojskom, čiji je zadatak da ispituje moguću vojnu upotrebu novih znanja i teorija. Moguće da je to mjesto pridonijelo kasnijem razvoju paranoje za koju je Nash imao genetsku i biološku podlogu.

Prvi znakovi bolesti

Ubrzo upoznaje Eleanor Stier, medicinsku sestru za koju se emocionalno veže. No, intelektualno mu inferiorna, nije mu imponirala, na koncu nije priznao ni očinstvo nad zajedničkim djetetom, od nje traži da njihova sina ostavi u domu za siročad. Nedugo potom, ponovo zaljubljen, ženi se kolegicom s MIT-a Aliciom Lopez. 1959. ona je trudna, dok čekaju sina, pojavljuju se prvi znakovi Nashove bolesti. Kulminacija je kad kolege s MIT-a počinje energično uvjeravati da je na naslovnici New York Timesa šifrirana poruka koju njemu šalju vanzemaljci jer je on, John Nash, taj koji treba spasiti svijet. Sve češće sve čudniji, odbija hospitalizaciju. Naposljetku je supruga potpisala dopuštenje da ga liječe na psihijatriji. U međuvremenu je rodila, dijete dala majci na čuvanje i posvetila se Nashovu oporavku. Prvih godinu dana dječak nije imao niti ime, čekala je da se Nash oporavi i sudjeluje u traženju imena. Brak nije izdržao Nashovu tešku bolest, nekoliko godina kasnije rastaju se, on odlazi u Europu i traži azil, uvjeren da ga u Americi - progone.

Bolja inkarnacija

Gotovo tri desetljeća hrvao se sa shizofrenijom. U međuvremenu ga je bivša supruga pozvala da žive pod istim krovom i brinu se o sinu, kojem su također dijagnosticirali shizofreniju. Obnovili su i brak.

Kad je dobio Nobela, organizatori su se pribojavali njegove reakcije na svečanoj dodjeli. U Stockholm ga je pratila supruga, bio je miran, djelovao racionalno i potpuno pribrano. Od 1990-ih do prošlog vikenda ponovo je najvećim dijelom radio i živio izvan svijeta shizofrenije. Prije pet godina u intervjuu za Al Jazeeru Rizu je Khanu kazao: “Želim još puno raditi. Nisam tako star kako vam se činim. Ako od moje 81 godine oduzmete onih 25 koje nisam radio, onda imam svega 56.”

“Kako biste, poštovani profesore, voljeli da vas pamte, vas i vaše naslijeđe”, pitao je dalje Khan, nespreman povjerovati da taj mršavi čovjek, ispijenih obraza i očiju utopljenih u tamnim podočnjacima, nema namjeru skoro se povući. “Ne volim tako razmišljati ... ako pitate hindua kako bi da ga pamte, rekao bi da ga pamte kao nekoga tko je za sljedeći život zaslužio bolju inkarnaciju. Tako bih i ja”, poručio je profesor.