Životna priča čovjeka koji je službeno ‘ugasio‘ Jugoslaviju: Možda najveću odluku donio je 1981., a desnica ga je prezirala

U Francuskoj je u petak u dobi od 95 godina umro bivši francuski ministar pravosuđa Robert Badinter, čovjek koji je proglasio kraj Jugoslavije, a u svojoj domovini najpoznatiji po ukidanju smrtne kazne 1981.

Pravnik i aktivist za ljudska prava, Badinter je uveo važne zakonske reforme nakon što ga je socijalistički predsjednik Francois Mitterand, i sam protivnik smrtne kazne, imenovao ministrom pravosuđa, prenijela je agencija Reuters.

Prijedlog zakona o ukidanju smrtne kazne bio je jedan od njegovih prvih poteza. Zakon je stupio na snagu 9. listopada 1981.

"Pravnik, ministar pravosuđa, čovjek koji je ukinuo smrtu kaznu. Robert Badinter uvijek je bio na strani prosvjetiteljstva. Bio je utjelovljenje stoljeća, republikanske savijesti, francuskog duha", ocijenio je francuski predsjednik Emmanuel Macron na platformi X.

Premijer Gabriel Attal rekao je da je Badinter svaku sekundu svog života posvetio borbi za ono što je pravedno, borbi za temeljne slobode. "Ukidanje smrtne kazne zauvijek će biti njegova ostavština za Francusku", dodao je, prema Afp-u.

Robert Badinter rođen je u Parizu 30. ožujka 1928. u židovskoj obitelji koja je emigrirala iz današnje Moldavije.

Židovski intelektualac, čiji je otac umro u njemačkom koncentracijskom logoru, Badinter je često bio meta mržnje francuske desnice.

Od ožujka 1986., kada je Mitterand izgubio od konzervativca Jacquesa Chiraca, do ožujka 1995., bio je predsjednik Ustavnog suda, a nakon toga bio je senator od 1995. do 2011.

Arbitražna komisija

Radi rješavanja jugoslavenske krize Europska zajednica (EZ) pokrenula je u rujnu 1991. mirovnu konferenciju, a njezinom arbitražnom komisijom predsjedao je Badinter.

Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji 7. prosinca 1991. donijela je mišljenje da je SFRJ u procesu raspada.

Komisija je bila mišljenja i da su granice bivših federativnih jedinica ujedno i državne granice novonastalih zemalja, koje se mogu mijenjati samo dogovorom.

Članice EZ-a su 16. prosinca 1991. odlučile u postojećim granicama priznati neovisnost jugoslavenskim republikama, pa je 15. siječnja 1992. priznata neovisnost Hrvatskoj i Sloveniji, a 7. travnja 1992. Bosni i Hercegovini.

U razgovoru za Novi list 2003. Badinter je kazao kako se Komisija "u prvome redu oslanjala na temeljne principe međunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada".

"S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav... Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974, njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije“,rekao je za hrvatski dnevni list.