BUDUĆNOSTI OVDJE NEMA

Život u ubijenom gradu šest mjeseci nakon kapitulacije: ‘Ljudi su ovdje ostavljeni da umru‘

Mnogi u Mariupolju su se odali alkoholu. Mnogi su ljudi izgubili svoje obitelji, prijatelje, rođake i ne znaju kako nastaviti dalje...

Prizori iz Mariupolja

 Dimitar Dilkoff/Afp

Na samom početku rata u Ukrajini, ruske trupe su provele više od dva mjeseca žestoko granatirajući Mariupolj. Do svibnja su u potpunosti zauzeli grad. Nije poznato koliko stanovnika je poginulo od ruske invazije; u svibnju je Ukrajina prijavila najmanje 25.000 žrtava. Mnogi su još zakopani ispod ruševina granatiranih zgrada ili u masovnim grobnicama te ih se službeno smatra nestalima. 90 posto stambenih zgrada i 60 posto javnih zgrada je oštećeno ili uništeno.

No bez obzira na to, oko 100.000 ljudi još uvijek živi u okupiranom gradu - mnogi od njih bez struje, grijanja, tekuće vode... Ne mogu komunicirati s vanjskim svijetom, a kako pomoć koju su obećali Rusi nije stigla, ljudi se sada smrzavaju u svojim domovima. Neovisni ruski portal iStories razgovarao je s nekim stanovnicima Mariupolja o njihovom stavu o ruskim okupacijskim vlastima.

‘Smrzavamo se, bolesni smo i patimo‘

Andrej Zonder je upravitelj zgrade na adresi Morski Bulevar 66 koja je dom za 50 stanara. Već mjesecima se bori da započne obnova njegove zgrade, no bez uspjeha.

‘Najveća oštećenja nastala su 5. ožujka, zatim 11. i 12. Zgrada je direktno pogođena 19 puta. 5. ožujka granata je eksplodirala u mom stanu, svi moji prozori su se rasuli. Danas, 1. prosinca, je 281 dan od početka borbi. Na mojoj zgradi apsolutno ništa nije napravljeno. Ako usporedite fotografije snimljene u ožujku i travnju i usporedite ih s onima nastalim danas, vidjet ćete da se ništa nije promijenilo. Unutra je strašno hladno. Ljudi su bolesni, uključujući i mene. Nisam spavao prošle noći - u 4 ujutro snažan vjetar je rastrgao najlon kojim sam zalijepio prozore i temperatura unutra je pala na 3 stupnja Celzija.

Na svim sastancima s novom gradskom i lokalnom vlašću - a imam to snimljeno na videu - obećavali su da će sve biti popravljeno do 10. listopada. Rekli su: ‘Samo se smiri i čekaj: sav će posao biti obavljen do 10. listopada.‘ Obećali su zamijeniti sve prozore, popraviti krov, zidove, vrata i grijanje. No u stvarnosti se ništa nije dogodilo.

image

Mariupolj

Stringer/Afp

Zbog rupe na krovu, stanovi od 8. do 12. kata su poplavljeni. Niti jedan prozor nije ugrađen. 16 stanova u zgradi kompletno visi u zraku. Ne mogu se ugraditi prozori jer nema zidova. Zajedničke prostorije, hodnici, također nemaju vrata i prozore.

Nemaju svi u zgradi grijalice, no čak i oni koji imaju, ne mogu ih upaliti. Jer kad ih upale, mreža se preoptereti. Jedino što imamo je struja i hladna voda. Bez vode smo više od šest mjeseci. Odlazimo do auta koji doveze vodu, tamo čekamo u redu i doma donesemo nekoliko velikih boca. Tom vodom peremo stvari, pijemo ju, čistimo domove i kupamo se. Ljudima je jako teško.

Nedavno su nas posjetili ljudi federalne autonomne vlasti Roskapstroja. Obećali su da će pažljivo motriti situaciju. Onda su došli neki vojni eksperti. Rekli su da će se sve promijeniti idući dan. Onda je prošao mjesec, pa mjesec i pol... Više ni ne brojim. Nema pomaka. Ne znamo niti planiraju li popraviti zgradu ili je srušiti.

Grad i zgrade su uništeni; ljudi su ostavljeni da umru. Sjedim u kući, noge mi se smrzavaju, ruke su mi utrnule. Toliko pitanja o Rusiji i Ukrajini uopće nema smisla. Ako pitate ljude na ulici o Rusiji i Ukrajini, oni kažu: ‘U čemu je razlika?‘ Samo trebam spasiti susjede.‘

image

Mariupolj

Stringer/Afp

‘Ovo je mrtva zona‘

Nadežda (ime joj je promijenjeno za potrebe ovog članka) živi sa svojom kćeri školske dobi, bratom i majkom u kući u Mariupolju. Njihova je zgrada djelomično razrušena, no uspijevaju se zagrijati pomoću štednjaka.

Kad smo izašli iz podruma gdje smo se skrivali od granatiranja, ustanovili smo da više nemamo prozore, vrata i ogradu te nam je oštećen krov. Minobacačke granate su direktno pogodile naše prozore. Otada smo uspjeli nešto popraviti, iako nam nitko nije pomogao. Djelomično smo pokrpali stvari i stavili natrag vrata. Nema četiri od naših sedam prozora. Preko njih smo stavili platno.

Prije smo se grijali na plin, ne na štednjak. No kuća je nekad ranije imala grijanje na štednjak koje smo uspjeli popraviti tako da je sada toplo.

No drugi se ljudi smrzavaju. Nitko nije dobio drva ili ugljena, a ljudi si uglavnom ne mogu priuštiti kupiti ga. Sve zgrade u ovom susjedstvu imaju ugrađeno plinsko grijanje, a ljudi se smrzavaju jer sada nema goriva. Niti imaju prozore, a nema smisla grijati otvoren prostor. Mnogi nemaju ni krov. Ljudi se šćućure zajedno, skrivaju se, pokušavaju sačuvati živote kako god znaju i umiju.

image

Mariupolj

Stringer/Afp

Naše je susjedstvo tek prije mjesec dana dobilo struju. Ovo ovdje je mrtva zona; ovamo nitko ne dolazi. Iako su donijeli neke radijatore u zgrade, nismo dobili ništa drugo, čak ni humanitarnu pomoć.

U svibnji ili lipnju su uspostavili nekakvu poljsku kuhinju i to je bilo to. Nakon toga su rekli da ljudi ovdje reagiraju previše divlje, pa su prestali dolaziti. No kako misliš da će se ljudi ponašati ako ne mogu kupiti niti kruh? Nisu ga pokušali dobiti besplatno, no nisu ga mogli niti kupiti zbog predugačkog reda. Kamion s kruhom bi došao u 11 sati, a ljudi bi već od 5 ujutro stajali u redovima dugima i po 10 kilometara. A ako bi zbog policijskog sata došao tek u 6, već bi bio 600. u redu, a oni su dovezli samo 300 štruci kruha. I naravno ne bi na kraju dobio ništa. Kako onda očekuješ da se ljudi ponašaju? Pa naravno da su podivljali. No onda su prestali donositi kruh. ‘

‘Alkohol je jeftiniji od hrane‘

Maria (ime joj je također promijenjeno) je napustila Mariupolj u svibnju i preko Rusije stigla u Europu. U gradu je poginulo 10 njezinih prijatelja. Mnogi od njezinih rođaka su još uvijek ondje; trenutno nemaju struje i polako počinju prihvaćati rusku propagandu. Maria kaže kako se ne planira vratiti u rodni grad dok ne bude oslobođen.

Dvije njezine rođakinje su starije žene. Jako se boje otići; zastrašili su ih. Već dugo žive ondje - još od sovjetske ere. I sada ih uvjeravaju da upravo ovako treba biti, da bi Rusija trebala ovdje biti zauvijek i da im ne treba nitko drugi.

Ima jedan auto koji vozi gradom i na kojemu je veliki ekran s vijestima iz Rusije. Naši rođaci doista počinju vjerovati ruskoj propagandi. Oni vjeruju da je sve ovo - svi ratni zločini - zapravo provokacija Ukrajinaca i polako se priklanjaju ruskoj strani. Ne stižu vijesti iz Ukrajine. Nemaju načina za doznati što se događa u svijetu. Interneta često nema, web stranice su blokirane. Nije moguće otvoriti ukrajinske web stranice ako koristite Phoenixove SIM kartice, a to je jedini mobilni operater u gradu. Jedini način je preko VPN-a. Ali ako imate VPN, a policija provjeri vaš mobitel, imat ćete problema jer ne biste trebali koristiti VPN.

image

Mariupolj

Stringer/Afp

Jedan moj prijatelj je pokušao otići iz Mariupolja. Kako bi to postigao, pretraživao je informacije od volontera i koristio VPN. No nije imao vremena obrisati sve to prije filtracije. Ispitivali su ga nekoliko dana. Mislili su da, s obzirom na to da koristi VPN, prenosi informacije ukrajinskim medijima. On nije prva osoba koju su ulovili s VPN-om. Okupatori se boje da će ljudi početi shvaćati što se ovdje događa. Okupatori na vijestima prikazuju da je počela rekonstrukcija u nekoliko četvrti, a ne prikazuju da je ostatak grada u ruševinama.

Neke četvrti imaju struju, no mnoge nemaju. Naši rođaci, na primjer, nemaju struje. Tjednima nas nisu mogli kontaktirati, a mi nismo imali načina da doznamo što se događa.

Nekako uspijevaju živjeti u kući. Nemaju struje, ali imaju štednjak koji lože na drva. Sretni su što imaju kuću jer je jako hladno. Ima mnogo ljudi koji žive po stubištima i podrumima jer su njihovi stanovi razrušeni. Ne znam kako će ti ljudi preživjeti zimu. No nemaju dugih opcija. Našim je prijateljima rečeno da ako im se nešto ne sviđa, neka odu u Ukrajinu i traže pomoć. No dok su ovdje, neka budu sretni s onim što su dobili.

Kao i mnogi drugi građani Mariupolja, moji rođaci preživljavaju čisteći ruševine. Zarađuju oko 10.000 rubalja (oko 158 dolara) mjesečno. Kod kuće nemaju struje, pa mobitele pune na poslu kad god mogu. Službeno, rade od 8:00 do 16:30, no u stvarnosti dolaze kući tek kasno navečer. Nije im dopušteno otići ranije. Na papiru rade do 16:00, a zapravo ostaju puno duže.

image

Mariupolj

Stringer/Afp

Mnogi u Mariupolju su se odali alkoholu. Mnogi su ljudi izgubili svoje obitelji, prijatelje, rođake i ne znaju kako nastaviti dalje, niti što se događa u svijetu. Kad čitate ruske novine u kojima piše da je Kijev napustio Mariupolj, te kako su građani Mariupolja čudaci koji su, na nesreću, preživjeli, oni počnu piti. Jedan mi je prijatelj rekao da je prije nego je otišao svaki dan pio pivo kako bi se nosio sa situacijom. Jer kad pogledaš sve ovo, doista ne možeš vjerovati da se sve to događa.

Osim toga, alkohol je lakše naći od hrane. Hrana je jako skupa, čak i u rubljama. A plaća od 10.000 rubalja nije dovoljna.

Moj je rođak služio u ukrajinskim snagama, a u ožujku su ga zarobili na Zmijskom otoku. Imam njegove fotografije i zbog toga su me ispitivali dok sam napuštala Mariupolj. Pitali su me tko je to, zašto čuvam fotografije i je li mi to rođak. Prijetili su meni i mojoj obitelji i rekli mi da će biti još gore ako ne priznam. No ipak sam se uspjela probiti. Prošla sam kroz nekoliko filtracija. Otišli smo u Rusiju i nastavili prema Europi jer u tom trenutku nije bilo moguće doći u Ukrajinu.

Moj dečko je jedva izašao iz Mariupolja jer ima osobnu iskaznicu izdanu u Kijevu, iako već godinama živi u Mariupolju. Mučili su ga i pitali kako je završio u Mariupolju. Rekli su mu: ‘Ti si vjerojatno jedan od onih koji su ležali u Buči i pretvarali se da su mrtvi.‘ Tada još uopće nismo znali o ubijenim civilima u Buči - nismo imali internet. Dužnosnik Donjecke Narodne Republike uperio mu je pištolj u koljeno i rekao: ‘Govori ili pucam!‘ Držali su ga u ćeliji nekoliko dana i na kraju ga ipak pustili - samo zato što je rođen u Rusiji.

Sada samo čekamo da se Ukrajina vrati u Mariupolj. Apsolutno ne želimo živjeti ondje pod DNR-om. Ne želim se vratiti.‘

image

Mariupolj

Stringer/Afp
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 23:31