‘Život i sudbina Gerasimova ovise o Ukrajini! On sada ima samo jedan jedini prioritet...‘

General Valerij Gerasimov načelnik je ruskog Glavnog stožera s najdužim stažom u ruskoj postsovjetskoj eri. Od 2012. godine Gerasimov je na čelu vojske koju su mnogi smatrali drugom najmoćnijom na svijetu.

Veo sposobnosti ruske vojske počeo se skidati 24. veljače 2022. godine, kada su ruski tenkovi ušli u Ukrajinu. Godinu dana kasnije, ruska vojska je iscrpljena i ponižena, iako još uvijek itekako sposobna za masovno uništenje ukrajinskih života, gradova i naselja.

Gerasimov je već četvrti general opunomoćen od strane Putina da nadzire "specijalnu vojnu operaciju" Kremlja, a još jedan neuspjeh, piše Newsweek, trajno bi izbrisao naslijeđe 67-godišnjeg generala. Kako bi Gerasimov sačuvao svoju glavu nakon rata kojeg su okarakterizirali sustavni ruski neuspjesi namnoženi pod njegovim nadzorom?

"Prije nego je rat počeo, Gerasimov se planirao povući s položaja Glavnog stožera. Možda ne nužno u totalu iz ruske vojske, ali već je počeo gledati poslove koji bi bili primjereni načelniku Glavnog stožera koji ide prema formalnom umirovljenju", rekao je za Newsweek Mark Galeotti, autor popularne knjige "Putinovi ratovi: Od Čečenije do Ukrajine". "Njegov glavni prioritet je, slutim, da ne zabrlja stvari u onoj mjeri da na koncu završi u nemilosti", priča Galeotti.

"U isto vrijeme", kaže, "suočen je s pritiskom Putina da zapravo nešto i osvoji. Putin bi bio oduševljen kad bi Gerasimov mogao zauzeti cijeli Donbas, ali mislim da on to ne očekuje. Mislim da očekuje nekoliko trofeja, Bahmut i još nešto."

Teško je vidjeti što Gerasimov može ponuditi što prethodni zapovjednici ruske invazije nisu mogli, čak i uz njegovo dugogodišnje iskustvo. "Iskoristili su svoje, uvjetno rečeno, srebrne metke, ono za što su smatrali da će im donijeti operativnu prednost na terenu", komentira Mark Voyger, bivši posebni savjetnik za ruska i euroazijska pitanja nekadašnjeg zapovjednika američke vojske u Europi generala Bena Hodgesa.

"Ne znam kakvu konstrukciju može predložiti da se popravi nešto što je duboko manjkavo na operativnoj i taktičkoj razini", dodao je Voyger—sada nerezidentni viši suradnik u Centru za europsku analizu i profesor na Američkom sveučilištu u Kijevu.

"Mislim da on ne može učiniti ništa dramatično drugačije što bi moglo preokrenuti tijek rata", zaključuje.

Surovikin nije bio dovoljno agresivan

Rusija očito još uvijek ima neke kapacitete za ofenzivne operacije nakon godine velikih gubitaka, brzog trošenja opreme i višestrukih povlačenja. Moskovske trupe ponovno napadaju nove terene u istočnoj regiji Donjecka oko Bakhmuta, dok navodno također pripremaju i pokreću nove napade duž južne linije bojišnice blizu Zaporožja i sjeveroistočne fronte blizu Kremine.

Načelnik Združenog stožera američkih snaga general Mark Milley rekao je prošlog mjeseca da je Rusija "strateški, operativno i taktički" izgubila rat. Moskovske trupe i dalje se bore, iako su velike ambicije promjene ukrajinskog režima sada miljama daleko. Čini se da je proljetna ofenziva započela, ali čak se i regionalni ciljevi okupacije Donjecke i Luganske oblasti sada čine ambicioznima.

"Povratne informacije koje dobivamo od ukrajinskih generala, ali i od zapadnih obrambenih analitičara, dovode do zaključka da je s ofenzivom vjerojatno bilo požureno. Pokrenula se prije nego su jedinice bile spremne, prije nego su se mobilizirani rezervisti stigli integrirati s onima koje su zatekli na bojišnici", komentira Galeotti.

Putin je morao napraviti taj korak kako bi pokazao Rusiji da još uvijek može. Gerasimov je morao povući potez kako bi pokazao da je napadački general - za razliku od Surovikina.

"Jasno je da je Surovikin maknut jer se nije smatrao dovoljno agresivnim", rekao je Galeotti. "Moje mišljenje je, ako Surovikin nije bio dovoljno agresivan za vas, onda, bože, što očekujete?"

Gerasimovljeva doktrina

Bilo je mnogo rasprava o takozvanoj "Gerasimovljevoj doktrini", izrazu koji je skovao upravo Galeotti 2014. na temelju članka koji je Gerasimov objavio 2013., a u kojem su promatrači sugerirali da je ruski general iznio novi pristup modernom ratovanju.

Pretpostavljena doktrina predlaže značajnu inkorporaciju hibridnih metoda za jačanje konvencionalnog ratovanja destabiliziranjem protivnika i zamagljivanjem ruskih vojnih namjera.

Sam Galeotti je od tada odbacio taj koncept, a znanstvenici su sugerirali da je slavni Gerasimovljev članak iz 2013. bolje shvatiti kao apel ruskim teoretičarima da pomognu u stvaranju novog vojnog pristupa temeljenog na ruskom razumijevanju zapadnog modernog ratovanja kakvo je prikazano u Afganistanu, Iraku, Libiji, i drugdje.

Također se smatra da je Gerasimovljev članak nastao pod utjecajem Arapskog proljeća i prodemokratskih "obojenih revolucija" za koje je Moskva dugo tvrdila da su proizvodi zapadnih tajnih akcija.

Gerasimov je, vjeruje Voyger, tražio od ruske vojne znanosti da uzme to zapadnjačko "čudesno oružje", rastavi ga, pogleda kako radi, a zatim pusti u akciju.

"No, oni su zapravo naučili pogrešne lekcije iz onoga što je Zapad radio", kaže Voyger.

"Da, srušili smo Moamera Gadafija, a pogledajte što se dogodilo bez kopnenih snaga. Sve se srušilo. Da, srušili smo Sadama Huseina, mislili smo da će nas dočekati kao osloboditelje, a onda je nastala pobuna", zaključuje. "Logika je ovdje da ako ne uspijete u prvih nekoliko tjedana ili mjeseci - onda ste zaglavljeni u teškom, dugotrajnom ratu iscrpljivanja."

Bitke unutar elita

Gerasimov—po obuci zapovjednik tenka iz Hladnog rata—ima malo prostora za taktičke manevre s obzirom na ruska vojna ograničenja i politički pritisak Kremlja, kaže Galeotti.

"Njegov pravi fokus, njegova obuka, počiva na vrsti velikih sveobuhvatnih manevarskih operacija za koje su Rusi zamislili da će im koristiti ako ikada dođe do borbe u ravnicama sjeverne Europe, ili zapravo sjeverne Kine", objasnio je.

"No, samo moderno ratovanje nije sklono tome, a posebno ne ova vrsta sukoba, naročito kada su Rusi spalili polovicu svoje tenkovske flote. Jednostavno ne mislim da ćemo vidjeti Gerasimova u okolnostima u kojima će moći pokazati neki dosad neviđeni manevar."

Putinov rat pokrenuo je intenzivne bitke unutar ruskih političkih elita. Oligarsi poput Jevgenija Prigožina i regionalni čelnici poput Ramzana Kadirova gomilaju vlastite privatne vojske i žele osramotiti ruske najviše vojne dužnosnike, poput ministra obrane Sergeja Šojgua. Sa snajperskom prijetnjom Prigožina i Kadirova, Gerasimov se suočava s bitkom čiji su ulozi iz dana u dan sve veći.

"Njegovo imenovanje manje se odnosi na pokušaj provedbe grandioznog plana, više se radi o potvrđivanju autoriteta ruskog lanca zapovijedanja—tj. Gerasimova i Šojgua—nad onim što se smatra paralelnim utjecajem Jevgenija Prigožina," rekao je Voyger.

Gerasimovljeva dugogodišnja bliskost s Putinom znači da on ima "politički kapital" koji prethodni zapovjednici nisu imali, rekao je Galeotti. To bi mu moglo omogućiti da dobije "potporu za one poteze za koje smatra da su potrebni."

"Gerasimov nije političar - stoga dopušta Šojguu da se bavi tim poslom", komentira Galeotti. "Smatram da mu Gerasimov vjeruje i prihvaća da mu Šojgu čuva leđa. U osnovi se drži podalje od politike što je više moguće. Zapanjujuće je kako, primjerice, rijetko daje intervjue. A kada ih i daje, čini to novinarima koji su mu bliski i koji se bave obranom."

Uspjeh nosi svoje opasnosti, dodaje Galeotti. "Putin ima naviku da ne voli prestrojavati svoj krug od povjerenja, posebno sigurnosnu elitu, osim ako to apsolutno ne mora", kaže.

"Najveći Gerasimovljev grijeh - a to je u zadnjih godinu i nešto - bio je taj što nije smogao snage da se suprotstavi Putinu", zaključuje Galeotti. "Razumijem ograničenja i ne radi se o tome da je Gerasimov pokazao da je jadan general. Radi se o tome da je bio spreman prihvatiti i djelovati prema pravilima ratnog angažmana koji jednostavno nema smisla."

Pobijedio ili izgubio, Gerasimovljeva je karijera, a možda i život, vezana uz sudbinu ruskog ratnog kockanja u Ukrajini.